HRVATSKI lingvisti su malo osebujni ljudi. Kad kažemo malo osebujni ljudi, želimo reći da su to ljudi potpuno cijepljeni od osjećaja za stvarnost, logiku, vrijeme u kojemu žive i prostor kojeg nastanjuju. Kako drukčije objasniti da dan danas postoji nešto što se naziva "borbom" protiv riječi kurikulum, za koju se zalaže časopis "Jezik" i njegova glavna urednica Sanda Ham? I to borbom koje uopće ne bi bilo da je ekipa malo istražila područje kojeg želi normirati.
I to kako. Sanda Ham i ekipa iz "Jezika" zalažu se za to da se riječ kurikulum zamijeni hrvatskom istoznačnicom uputnik. Jedini problem predstavlja što se riječ uputnik u hrvatskom već koristi, i to redovno, u značenju koje s kurikulumom nema veze. Uputnik je u hrvatskom pneumatski ili električni uređaj za startanje dizelskog motora. "Borci" očigledno nisu provjerili sve pojavne oblike riječi koje bi htjeli nametnuti jeziku, to im je bilo previše posla, fokusirali su se samo na rječnike stranih riječi.
Zvuči glupo, ali istinito je
Koliko god to zvučalo glupo, radi se o nečemu što je dio hrvatske zbilje. Sanda Ham, osim što je glavna urednica "Jezika", je i profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku i koautorica, oprostite, suautorica Hrvatskog školskog pravopisa, knjige koju je napisala zajedno sa Stjepanom Babićem i Milanom Mogušem (dvojici iz trija Babić-Finka-Moguš). Taj je pravopis za uporabu u osnovnim i srednjim školama preporučili i ministarstvo obrazovanja, a javnosti je u oči upao po onim kontroverznim prijedlozima i normama.
Tako u njemu imamo "neću", "grješku", "otcima" i "Teji", da spomenemo samo neke od bisera. Taj je pravopis efektivno vraćanje hrvatskog jezika u svoju izumrlu formu, a jedino mu je opravdanje u nacionalnom biću. Kako je rekao akademik Stjepan Babić, mi smo si Hrvati sami krivi što smo 1918. dopustili prodor srpskih pravopisnih pravila u svoj jezik. Sad eto vraćamo stare oblike. Hop, cup, evo nas opet na poznatom terenu, priči o jeziku kao jednoj od glavnih karakteristika nacionalnog identiteta.
"Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta", rekla je Sanda Ham 2005. u intervjuu u "Zarezu", nedugo nakon što je završen Hrvatski školski pravopis i prije nego je počela bitka za njegovo uvođenje u "uputnik" osnovnih i srednjih škola. Naravno da nitko nikad i nigdje nije objasnio na koji je to točno način jezik konstitutivni čimbenik hrvatskog nacionalnog identiteta, to se uzima kao postulat protiv kojega se ne ide.
Jezična ksenofobija
Nasumičnim uvodom u teme kojima se časopis "Jezik" bavi, dolazimo do sljedećih briljantnih pasusa. "U vremenu globalizacije i skorog ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju opravdano se javlja skrb za jezik, kao i potreba očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta, kojemu je jezik osnovni nositelj, uvjetovana strahom od prevlasti engleskog jezika.", pišu autorice Sanja Vrcić Mataija i Vesna Grahovac-Pražić u članku iz 2006. Pozivaju se na Babićevo protivljenje prodoru hrvatskih u jezik, i onda napominju kako on "ističe da nas nakon borbe protiv jezičnog imperijalizma čeka nova borba".
Treba li više? Nisu Sanda Ham i "Jezik" jedini predstavnici te čudne jezične ksenofobije. Devetnaestostoljetno inzistiranje na jeziku kao duhu nacionalnog bića, kojeg se pod svaku cijenu mora zaštititi od štetnog utjecaja stranih riječi, tradicija je hrvatske jezikoslovne scene od 90-ih naovamo. Cijeli niz autora, cijenjenih lingvista, već godinama objavljuje članke, rasprave, čak i knjige o tome kako moramo zatvorenost vlastitog društva prenijeti i na zatvorenost jezika.
Sve je to jasno. Ti ljudi ionako žive u vlastitom tornju od bjelokosti, na račun hrvatskih poreznih obveznika. Samo, prije nego što krenu u "borbu" za očuvanjem hrvatske jezične tradicije, prvo bi trebali provesti nešto istraživanja. Tada ne bi predlagali da se kurikulum mijenja riječju koja se u jeziku već koristi za električni uređaj.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Index