Od četiri novozavjetna Evanđelja, ono koje se tradicionalno zove Lukino pokušava nam najpreciznije označiti vrijeme Isusovog rođenja. Usput, ne znamo tko je stvarno pisao knjigu krajem sedamdesetih godina prvog stoljeća. Pisac se trudi predstaviti kao Pavlov pratitelj, a očito je da pravoga Pavla nije ni vidio ni čuo.
Dobar početak
Luka se na početku drugog poglavlja trudi opisati povijesnu pozadinu događaja koji potom slijede: cezar August izdaje zapovijed o popisu svih podanika, a na području Sirije – kako se tada zvala provincija koja je obuhvaćala i područje Izraela – popis provodi legat Publije Sulpicije Kvirinije (čiji se otac zvao Publije Sulpicije Kvirinije, a djed Publije Sulpicije Kvirinije). Iz povijesti znamo da je Kvirinije bio guverner upravo u Augustovo vrijeme i da je stvarno proveo popis stanovništva.
To se odigralo 6. godine n.e., odmah po osnivanju provincije Judeje i stupanja Kvirinija na mjesto guvernera. Popis, čija je svrha bila određivanje visine poreza, izazvao je protivljenje stanovništva i pobunu Jude Galilejca (kojeg spominju i Lukina Djela apostola).
Prvi problem
Prethodno je, kako nam povijest bilježi, s vlasti skinut Herod Arhelaj, sin Heroda Velikog. I dok u Evanđelju po Mateju imamo Isusovo rođenje upravo u vrijeme Heroda Velikog, kod Luke se sve odigrava nakon što je već i Herodov sin izgubio vlast.
Kako bi se pokušalo izbaviti iz tog problema, neki konzervativni tumači smatraju da namjesto "PRVI popis izvršen za Kvirinija" (Luka 2.2) treba stajati "PRIJE popisa... itd." jer grčka riječ "prote" može značiti i "prije".
Zamijetite da tu ideju ne prihvaća nijedan od katoličkih prijevoda na hrvatski jezik i mora im se priznati da ne izvrću tekst zbog dogmatskih problema. Čemu bi uopće služilo da se neki popis označi samo kao "prije Kvirinija"?
Uz to, nikakav se popis nije odigrao prije Kvirinija, čemu svjedoči i sama činjenica pobune Jude Galilejca (zašto bi se bunio ako je to već bila uobičajena praksa?).
Ništa od povijesti
Niti se popis uopće ticao Galileje – no Luku je vjerojatno zavelo to što je Juda bio Galilejac (a on je pokrenuo revolt u Judeji). Galileja je bila provincija pod upravom Heroda Antipe, a ne Kvirinija.
Štoviše, nikada cezari, pa ni August, nisu naređivali popise u podčinjenim zemljama niti je ikad izdan dekret o popisu na razini cijelog Imperija.
Niti se od stanovnika tražilo vraćanje u krajeve iz kojih su potekli, nego je stajao jasni propis o povratku eventualno odsutnih stanovnika na imanje koje su posjedovali. Naime, popis je trebao utvrditi tko što ima i onda u skladu s tim odrediti visinu poreza. U priči o Isusovom rođenju u štalici sam Luka jasno naznačuje da Josip i Marija ništa nisu posjedovali u Betlehemu.
Međutim, to je grad u kojem se rodio izraelski kralj David. U sljedećem poglavlju Luka će Isusa proglasiti izravnim Davidovim potomkom (vidi 3.31), ali po ocu Josipu. Time proturječi sebi kad u prvom poglavlju naširoko priča kako je Isusa začela djevica Marija po Duhu Svetome, a ne po Josipu.
Luka i Matej
Među novozavjetnim stručnjacima postoji konsenzus da Luka i Matej nisu čitali jedan drugoga (dok su obojica čitala Marka). Stoga ni ne čudi da između njih dvojice imamo dosta nepomirljivih razlika, i to ne samo po pitanju vremena Isusovog rođenja. U skladu s tim, kod Luke nema dramatičnih događaja poput Herodovog pokolja muške dojenčadi u Betlehemu ni bijega u Egipat.
Odakle su Isusovi roditelji
Druga očita razlika jest u tome da su, prema Mateju, Josip i Marija izvorni stanovnici Betlehema. Oni onda bježe u Egipat pred Herodovim bijesom, a kada dobiju obavijest da je Herod umro, vraćaju se natrag, No kada Josip shvati da Judejom vlada inače vrlo okrutni Herod Arhelaj, odlučuje odseliti se u Galileju, i to u njezin potpuno beznačajni gradić Nazaret.
Kod Luke, međutim, Josip i Marija su izvorno iz Nazareta, a dolaze u Betlehem radi popisa. Potom se vraćaju "u svoj grad Nazaret" (2.39), a ondje nisu tek neki doseljenici.
Uostalom, dosta vas se hvasta da ste pravi kršćani, uzmite svoje Biblije u ruke, usporedite Matejev i Lukin tekst o Isusovom rođenju i sami nađite hrpu nepomirljivih razlika i proturječja.
Ono što obojicu autora spaja jest da Isusovo rođenje smještaju u Betlehem i Isusa dovode u izravnu genealošku vezu s kraljem Davidom. Ne ide jedno bez drugoga i upravo zbog te veze, koja onda Isusu daje pravo nasljeđivanja prijestolja, i postoje narativi o rođenju u Betlehemu. Povijesna pozadina služi razvijanju priče, pri čemu se koristi već uobičajenom antičkom metodom navođenja fantastičnih detalja koji prate rođenje znamenite osobe (npr. Aleksandar Veliki, neki faraoni i cezari, itd.).
Zrnce istine?
A pritom kod Marka i Ivana nema ni b od Betlehema, za njih je Isus uvijek samo Nazarećanin.
Upravo u tom stalnom i nezgodnom motivu Nazareta, zabitog gradića potpuno nepodobnog za rođenje Mesije, možda imamo i zrnce povijesne istine. Da su ikako mogli, Evanđelisti bi Nazaret jednostavno prešutjeli, ali on se pojavljuje i onda kad se Isusa pokušava smjestiti u Betlehem.
Historiografski bi bilo jedino prihvatljivo da se Isus rodio potpuno nezamjetno u beznačajnom mjestu od beznačajnih roditelja.
Drugačija božićna priča
Znam da mnogima sada kvarim blagdansko raspoloženje, ali takva priča barem ne slijedi antički obrazac rođenja polubogova, od čega su se kršćanski teolozi pokušali distancirati vrlo zamršenim terminološkim distinkcijama.
U realnijoj verziji priče, koja onda može biti bliska i nama nevjernicima, Jošua nije bio predodređen ni za što: zapravo je trebao nastaviti očevu tesarsku karijeru, da bi na kraju postao nešto sasvim drugo i bio spreman za to živjeti sve do okrutne smrti.
Pretpostavljam da bi se rabi Jošua iz Nazareta jako snebivao nad crkvenom božićnom pričom.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala