U nastavku je optužba izvela zaštićenu svjedokinju C-1071 iz Vukovara, Anu Bičanić iz Saborskog, Luku Šutala iz Erduta i Josipa Josipovića iz Hrvatske Dubice. Svi su izvedeni po Pravilu 92-bis, po kojem se u spis uvode pisane izjave svjedoka a tužitelji nakon čitanja sažetka, svjedoka prepuštaju ispitivanju obrane.
Svjedokinja C-1071, Srpkinja iz Vukovara, opisala je kako je njezina obitelj provela 86 dana u podrumu tijekom napada JNA na Vukovar. Pri kraju bitke za Vukovar, 11. studenoga 91., svjedokinja je s mužem Hrvatom i dvoje djece, pod pratnjom JNA, odvedena u Lužac gdje su razdvojeni i gdje je posljednji put vidjela muža. Kasnije je saznala da ga je ubila grupa naoružanih civila u Dalju, kojoj ga je predala JNA a njegovo tijelo pronađeno je u masovnoj grobnici na farmi Lovas.
Milošević je nastojao da svjedokinja potvrdi njegove teze o ugroženosti Srba u Vukovaru prije napada, nabrajajući navodne "sabirne centre" i mjesta likvidacija Srba. Svjedokinja je rekla kako je "čula da se to pričalo ali da su to neprovjerene informacije i da ona nije vidjela nijednu žrtvu". Na tvrdnju optuženog da su srpska djece ubijana u atomskom skloništu u Vukovaru, C-1071 je rekla da su poginula od granate.
Svjedokinja Ana Bićanić, 68-godišnja domaćica iz Saborskog, u izjavi je opisala stradanja tog ličkog sela koje su, nakon tromjesečnog granatiranja, srpske snage u studenom 1991. zauzele i porušile. Nakon okupacije sela 12. studenoga, svjedokinja je s mužem i 20-tak seljana izašla iz podruma jedne kuće u kojoj su se skrivali, noseći bijelu zastavu. Rekla je da su dva vojnika u maskirnim uniformama i sa srbijanskim naglaskom, iz skupine izdvojili sedam muškaraca, među kojima je bio i njezin muž, i strijeljali ih. Ženama su naredili da za pola sata napuste selo.
Svjedokinja je opisala i svoj povratak u Saborsko nakon Oluje, 25. kolovoza 95., rekavši da nije mogla prepoznati selo koje je bilo sravnjeno sa zemljom i spaljeno. Tijelo njezinog supruga pronađeno je prilikom ekshumacije masovne grobnice u Saborskom.
Na uobičajena pitanja Miloševića o ugroženosti Srba i naoružavanju Hrvata kao razlozima sukoba, svjedokinja je odgovarala živopisnim narodnim izrazima, rekavši kako je nezadovoljstvo Srba bilo normalno jer su željeli "Veliku Srbiju" pa su "sve opkolili i srkhali", a za malobrojne branitelje sela je rekla da su bili naoružani "sitnjiležom", odnosno lakim oružjem i da ništa nisu obranili.
Nakon toga svjedočio je Luka Šutalo (77) iz Erduta, koji je govorio o napadu JNA 1. kolovoza 1991., kada je preko erdutskog mosta na Dunavu iz Srbije prešlo 150 tenkova.
Opisao je i svoje uhićenje i odvođenje u Dalj te kasniji život pod srpskom okupacijom u Erdutu, uređenom po rasnim zakonima, s policijskim satom i radnim brigadama za Hrvate i Mađare koji su Srbima cijepali drva, čistili štale i brali kukuruz.
Šutalo je govorio i o premlaćivanju zatočenika, prijetnjama, maltretiranju i ubojstvima Hrvata, zbog kojeg je napustio Erdut. Prije odlaska je prisiljen svu imovinu prepisati srpskoj vlasti.
Činjenicu da njega u zatočeništvu u Dalju nisu tukli i da ga je od tamo izbavio predsjednik srpskih pobunjeničkih vlasti Goran Hadžić, svjedok je pripisao "intervenciji svoje snahe Srpkinje".
U četvrtak je protiv Miloševića počeo svjedočiti i Josip Josipović iz Hrvatske Dubice, koji je u svojoj izjavi opisao stradanja hrvatskih sela Cerovljana, Predore i Baćina u Pounju, koja su uz naoružavanje i pomoć JNA, srpske snage zauzele u rujnu 1991., uz masovne pokolje satnovništva. Josipović je opisao patnje kroz koje je, kao zarobljeni pripadnik ZNG-a prošao, u srpskom zatvoru u Dubici, premlaćivanje metalnim šipkama, iživljavanje i ubijanje zatočenika, čiji su leševi bacani u Unu.