POSLJEDNJIH dana svjedočimo novom kaosu na europskoj granici, s tisućama migranata i izbjeglica koje je Turska poslala prema Europskoj uniji, a koje Grčka nasilno odvraća.
Sam vrh Europske unije ovaj je tjedan obilazio grčku granicu, zajedno s grčkim premijerom Kiriakosom Micotakisom, ali i hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, budući da Hrvatska trenutno predsjeda EU-om. Predviđanja da će Brexit i pregovori s Londonom biti glavni problem i obilježiti naše predsjedanje, brzo su se pokazala naivnima.
Nekoliko tisuća migranata uspjelo je ući unatoč žici, suzavcu i gumenim mecima s grčke strane, no Grčka ih namjerava odmah deportirati. Turska pak tvrdi da je grčka policija ubila trojicu migranata, što Grčka odbacuje kao "lažne vijesti". Prema tvrdnjama turske strane, više od 70 tisuća migranata krenulo je prema Grčkoj.
Da se situacija neće smiriti tako brzo, pokazuje i tursko slanje tisuću specijalnih policajaca koji će, navodno, sprječavati povrat migranata koji su prešli u Grčku.
>>Turska na granicu šalje 1000 policajaca, sprječavat će vraćanje migranata
"Ako europske zemlje žele riješiti problem, tada bi trebale podržati političke i humanitarne napore Turske u Siriji", poručio je Europi turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Može li se milijunski migrantski val iz 2015. ponoviti?
Vijeće Europske unije je pak priopćilo da "Europska unija i njezine zemlje članice ostaju odlučne u zaštiti vanjskih granica EU-a" te da "snažno odbacuju" tursko korištenje migrantskog pritiska za političke svrhe.
Može li nova migrantska kriza biti još teža i ekstremnija od one iz 2015. i što Europa može napraviti da ju zaustavi? S ovim pitanjima obratili smo se Boži Kovačeviću, bivšem hrvatskom veleposlaniku u Rusiji i predavaču na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.
"Iz perspektive migranata i izbjeglica koji pokušavaju ući u Europsku uniju, ova kriza će biti puno teža jer će EU energično braniti svoje granice. Logično je da se ilegalna imigracija zaustavlja, ali ono što nedostaje je jasna politika legalne migracije. Budući da je ta politika izostala, sva nastojanja EU-a svode se na potporu Grčkoj da zaštiti granice.
Bitna razlika u odnosu na 2015. je ta što je Angela Merkel donijela odluku da se izbjeglicama iz ratnih zona Sirije i Iraka dozvoli dolazak u Njemačku. Zbog toga je EU tolerirala nepoštivanje Dublinskog sporazuma. Sada EU, dobrim dijelom potaknuto rastom antiimigrantskog raspoloženja, mijenja politiku", kaže Kovačević.
"Možemo očekivati gubitak života na granici"
Znači li to da će kriza ovog puta biti mnogo krvavija pošto će zemlje članice EU-a, prije svega Grčka, silom štititi granicu i po cijenu života migranata koji pokušavaju ilegalno ući? Drugim riječima, možemo li očekivati ubijanje migranata na granici - daljnje ubijanje - ako prihvatimo kao točne turske izvještaje da je grčka policija već ubila trojicu migranata?
"Mislim da da, i to će, naravno, biti blamaža za EU, a ta blamaža je posljedica nečinjenja nakon te prve velike migrantske krize. EU je bila jedna od glavnih sponzora Marakeškog sporazuma o reguliranju legalnih migracija, ali EU je bila previše zaokupljena svojim unutarnjim problemima", smatra Kovačević.
"Na kraju nije poduzela ono što je trebala poduzeti da spriječi novu eskalaciju ilegalne imigracije. Prepustila je inicijativu međunarodnom organiziranom kriminalu koji krijumčari migrante i iz zemalja koje nisu izravno ugrožene ratom, poput Irana, Pakistana, Iraka gdje je sukob s ISIS-om završen. A pritom su neki od njih trebali proći kroz niz država da bi došli do EU-a. Napori iz Europe trebali su biti usmjereni na suzbijanje međunarodnog organiziranog kriminala i na jasno definiranje mogućih legalnih načina stjecanja prava za privremeni ili trajni boravak u EU", dodaje Kovačević.
>>Erdogan je preko noći izazvao kaos s migrantima na granici Europe. Što sad?
"Neke zemlje EU-a odbijaju bilo kakvu inicijativu oko migranata i izbjeglica"
Međutim, s druge strane imamo i izjavu glasnogovornika grčke vlade da se Turska, umjesto borbe protiv krijumčara, sama pretvorila u krijumčara ljudima. Izvještaji o organiziranom i masovnom prijevozu migranata na granicu u organizaciji turske države u neku ruku potvrđuju tu optužbu.
U isto vrijeme, Dublinska regulativa, prema kojoj je za tražitelje azila nadležna i odgovorna ona zemlja članica EU-a u koju prvu kroče nogom, pokazala se disfunkcionalnom, neodrživom, ali i dubinski nepravednom još prilikom prvog migrantskog vala 2015. Unatoč tome, EU u gotovo pet godina nije uspjela reformirati sustav azila po proklamiranom načelu solidarnosti, tako da se teret ravnomjerno rasporedi među članicama, a proces odlučivanja o zahtjevu za azil i deportiranja onih kojima je odbijen učini bržim i efikasnijim.
Problem je, prema Kovačeviću, nespremnost određenih članica EU-a da prihvate bilo kakvu inicijativu Bruxellesa, pri čemu prednjače pripadnice Inicijative triju mora, za koju Kovačeviću nije jasno što Hrvatska traži u njoj.
Glavni pokretač nove, baš kao i one prve migrantske krize je devetogodišnji rat u Siriji koji je rezultirao egzodusom nekih šest milijuna izbjeglica iz zemlje, uz još nekoliko milijuna raseljenih unutar same zemlje, uglavnom u pokrajini Idlib koja je posljednjih tjedana i sama izložena brutalnom bombardiranju sirijske i ruske vojske.
"U Siriji je došlo do sukoba saveznika - Turske i Rusije"
"Uzrok leži u sirijskoj regiji Idlib, gdje je došlo do sukoba dvaju saveznika, Rusije i Turske, iako su prethodno postigli dogovor o zajedničkom nadzoru nad 'zonom deeskalacije sukoba' u tom dijelu Sirije. Turska želi zaštitni pojas nekih 30 km uz svoju granicu, u koju bi onda mogla vratiti izbjeglice koje su trenutno u kampovima u Turskoj. Ali Idlib, koji je posljednje uporište i (bivšeg sirijskog ogranka) Al-Qaide i raznih oružanih skupina koje su vodile rat protiv sirijskog režima, sad je pod ofenzivom sirijske i ruske vojske. Danas se održava sastanak predsjednika Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana u Moskvi, gdje oni trebaju definirati svoje buduće odnose. Dakle, oni koji su saveznici su u regiji Idlib postali protivnici", ocjenjuje Kovačević.
Iz turske perspektive, nastavak sirijsko-ruske ofenzive i zauzimanje Idliba neprihvatljivi su jer se pribojava novog egzodusa izbjeglica iz Idliba u Tursku, u kojoj je već smješteno nekih 3,6 milijuna Sirijaca.
U Idlibu, podsjetimo, trenutno živi oko 3,5 milijuna ljudi, od čega su barem polovica prognanici iz drugih dijelova zemlje koje je režim u međuvremenu vratio pod svoju kontrolu, uz čitav niz ratnih zločina koji je pritom počinio. Iz toga je jasno zašto Turska pod svaku cijenu pokušava zaustaviti ofenzivu na Idlib, zbog čega je i poslala na tisuće vojnika i konvoje teškog naoružanja kao podršku pobunjenicima u toj regiji. Nakon što je sirijska vojska u zračnom napadu ubila 33 turska vojnika, Turska je i izravno krenula u protuofenzivu na sirijsku vojsku i nanijela joj teške gubitke.
Asadovom režimu je pak bitno povratiti kontrolu nad Idlibom jer kroz njega prolazi strateški bitna autocesta M5 koja povezuje dva najveća grada - Damask i Alep.
>>Zašto se Erdogan ponaša kao vladar Europe?
"Erdoganov kredibilitet je narušen, ali i dalje ima snažne adute"
Turska, ističe Kovačević, želi da se NATO saveznice uključe u njenu vojnu intervenciju u Idlibu, ali za to nema osnove u članku 5 NATO-ove povelje koji se odnosi na međusobnu obranu u slučaju napada na zemlju članicu, jer on vrijedi samo u slučaju da je vojska zemlje članice napadnuta na vlastitom teritoriju.
U svakom slučaju, suštinska prepreka ostvarenju mira u Idlibu i čitavoj Siriji su nepomirljivi ciljevi Turske s jedne strane te Sirije i njenih saveznika Rusije i Irana s druge strane, dok su se SAD i EU u najvećoj mjeri isključili iz ovog sukoba. Erdogan ih, očito, pokušava natjerati da se uključe u rješavanje sirijskog pitanja, i to na njegovoj strani.
"Erdoganov kredibilitet je narušen i u EU i u NATO paktu, a sad je narušen i prema Ruskoj Federaciji. Ipak, Erdogan ima prilično snažne argumente odnosno adute u odnosu s Rusijom. Prvi je Bosporski tjesnac, koji Turska eventualno može zatvoriti za pomorski promet Rusiji, a drugi je takozvani Turski tok (projekt plinovoda iz Rusije koji prolazi preko Turske) koji je zamjena za raniji projekt Južnog toka", naglašava Kovačević.
"EU može povećati pomoć izbjeglicama u Turskoj i aktivnije raditi na mirovnom procesu"
A prema EU, naravno, ima adut u obliku milijuna migranata koji upravo iskorištava. Hoće li pritisak koji je Turska izvršila na EU, koristeći migrante kao svojevrsno oružje, ipak nagnati EU da se aktivno uključi kao arbitar između Rusije i Turske?
Kovačević smatra da EU, s jedne strane, može povećati pomoć Turskoj za zbrinjavanje izbjeglica, a s druge strane može aktivnije raditi na mirovnom procesu u Ženevi pod pokroviteljstvom UN-a, koji predviđa politički dogovor između zaraćenih strana i sastavljanje novog sirijskog ustava.
Bio mir u Siriji ostvariv u dogledno vrijeme ili ne, jasno je da je realizacija tog cilja duboko povezana s rješavanjem izbjegličke krize.