Idejna začetnica Festivala - predsjednica Hrvatskoga PEN centra Sibila Petlevski rekla je kako vjeruje da je kontakt sa stranim piscima uspostavljen. Ipak, nada se da će se budućim susretima odazvati više hrvatskih pisaca koji baš nisu u velikomu broju sudjelovali na prvome Festivalu.
Kad je pak riječ o hrvatskoj književnosti u svijetu nezaobilazan su subjekt prevoditelji bez kojih bi naša književnost ostala nepoznata, osim malomu broju ljudi koji poznaju hrvatski jezik.
O svojim iskustvima i poteškoćama s kojima se susreću prevoditelji koji su često i znanstvenici i književnici i prevoditelji govorili su, među ostalim i akademik Tonko Maroević, Višnja Machiedo, Miloš Đurđević, Ljiljana-Ina Đurđan, Iva Grgić-Maroević, Ingrid Šafranek i Fikret Cacan.
I dok postoji suglasnost oko toga da se suvremena hrvatska književnost sustavno ne prevodi, postoji razlike u stajalištima trebaju li o toj sustavnosti skrbiti institucionalno ili su, kako smatra akademik Maroević, "bolji osobni kontakti jer se suvremeni svijet boji institucija a više voli osobne kontakte".
S tim u vezi, spomenuo je ugledne prevoditeljice Snježanu Hefti i Marinu Lipovac-Gatti koje su, istaknuo je Maroević, sredinama u kojima sada žive i rade, htjele pokazati da dolaze iz sredine koja ima svoj književni dignitet.
Fikret Cacan osvrnuo se pak na netom završeni Festival koji je za njega bio doista rijedak i neočekivan kulturni događaj posvećen s dignitetom poeziji.
Jer, rekao je Cacan, odnos i zanimanje za poeziju najbolji je pokazatelj kulture neke sredine, a osim toga, podsjetio je i na riječi pjesnika Brodskog: "čovjeka koji voli poeziju teže je zaplašiti".