NAKON što je rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras nedavno uspio u svojoj inicijativi da u vrlo dvojbenim okolnostima smijeni dekanicu Filozofskog fakulteta (FFZG) Vesnu Vlahović-Štetić, uz tanku potporu članova Senata, mnogi neupućeni u tajne funkcioniranja sustava postavili su pitanje kako mu već godinama uspijeva dobiti podršku za praktički sve što naumi.
Procedura smjene prepuna dvojbi
Podsjetimo ukratko na kronologiju posljednje afere.
Boras je Vlahović-Štetić smijenio na temelju činjenice da je izgubila spor u kojem je bila tužena da je vršila mobing nad rektorovom desnom rukom, prorektorom Antom Čovićem. U toj odluci mnogo toga bilo je, najblaže rečeno, sporno.
Prije svega, nije bilo jasno kako je to Vlahović-Štetić mogla mobingirati institucionalno joj nadređenog prorektora. Nadalje, dekanica je legitimno, po prirodi svoje dužnosti, reagirajući na mišljenje Ad hoc povjerenstva Sveučilišta u Zagrebu iz 2012. godine i obnovljenu etičku prijavu iz studenog 2017., pokrenula postupak radi utvrđivanja mogućih neetičnih radnji prilikom izbora profesora Ante Čovića (aktualnog Borasova prorektora) u zvanje redovitog profesora 2005. Postupak je pokrenut temeljem potpisane i temeljito dokumentirane prijave Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta da je Čović, kratkotrajni ministar obrazovanja u vladi Franje Tuđmana, napredovao u zvanju tako što mu je određeni broj radova bio dvostruko vrednovan - jednom kao znanstveni članci, a drugi put (u neizmijenjenom obliku) kao znanstvena knjiga - čime je na etički problematičan način zadovoljio uvjet o kojemu mu je ovisio izbor u redovitog profesora.
Na FFZG-u je tim povodom formirano povjerenstvo koje je zaključilo da su sva Čovićeva znanstvena napredovanja bila etički sporna, ponajviše zbog načina na koji su objavljivani i vrednovani njegovi radovi. Nakon što je Fakultetsko vijeće FFZG-a prihvatilo izvještaj povjerenstva i predložilo oduzimanje znanstveno-nastavnog zvanja prof. Čoviću, Matični odbor (državno tijelo koje ima zadnju riječ u takvim pitanjima) odbio je prijedlog FFZG-a. Pritom je važno istaknuti da je na čelu navedenog tijela bio (a i danas je) ni manje ni više nego profesor Lino Veljak, Čovićev kolega s Odsjeka za filozofiju koji je bio predsjednik povjerenstva i za Čovićev izbor u izvanrednog profesora 1999., i za njegov izbor u redovitog profesora 2005. te ponovno za Čovićev izbor u redovitog profesora u trajnom zvanju 2010. Drugim riječima, čovjek koji je pisao sve izvještaje za Čovićeve izbore u zvanja imao je ključnu ulogu u odlučivanju o prijedlogu da se Čoviću oduzme zvanje redovitog profesora, i to s obrazloženjem da je izvještaj za Čovićev izbor u dotično zvanje - koji je, dakle, pisao i potpisao sam Veljak - bio neutemeljen i pristran! "Dakle, kadija te tuži, kadija ti sudi", kako je to u medijima formulirala Vlahović-Štetić.
Nadalje, pokazalo se da je Tihana Marija Miladin, sutkinja-izvjestiteljica u drugostupanjskom postupku, koja je predložila i supotpisala pravomoćnu presudu protiv Vlahović-Štetić, neustavno imenovana za sutkinju Županijskog suda u Zagrebu, da njezin suprug Petar Miladin, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s Čovićem sjedi u nadzornom odboru tvrtke Sveučilišna tiskara d.o.o. te da je nedavno bila angažirana u nastavi na Sveučilištu, i to kao vanjska suradnica na kolegiju kojem je jedan od nositelja njezin suprug!
No, još zanimljivija od navedenog je činjenica da u nadzornom odboru iste tiskare, uz Čovića i Miladina, sjedi i Miljenko Šimpraga, Borasov prorektor kojeg je Boras imenovao za o. d. dekana FFZG-a (skrinšot dolje).
Konačno, sjednica Senata, na kojoj se odlučivalo o dekaničinoj smjeni, zbog pandemije je održana preko interneta, "jednosmjerno", tj. bez mogućnosti ikakve rasprave. Dakle, članovi Senata mogli su samo e-mailom potvrditi ili odbiti rektorov prijedlog (ili prema njemu biti suzdržani). Čak ni sama dekanica Vlahović-Štetić, koja je također članica Senata, nije dobila priliku odgovarati na eventualna pitanja niti aktivno iznositi obranu - npr. upozoriti na činjenicu da je temelj za njezinu smjenu bio gubitak radnog spora kakve su gubili i mnogi drugi dekani (uključujući samog Borasa dok je bio dekan FFZG-a), neki čak i više puta.
Prema priopćenju članova Vijeća FFZG-a, naslovljenom "Nametnuti o. d. dekana Miljenko Šimpraga produžava i produbljuje krizu na Filozofskom fakultetu", ova je priča doživjela novi neugodan nastavak ove srijede na FFZG-u. Naime, Šimpraga je toga dana, u svojem prvom nastupu u funkciji o. d. dekana, prekinuo redovnu sjednicu Fakultetskog vijeća s obrazloženjem da dnevni red koji je on predložio "nije dobio većinu glasova Fakultetskog vijeća". Pojednostavljeno, Šimpraga nije htio da na dnevnom redu prvo budu raspravljene one točke koje je Vijeće smatralo suštinskim za budućnost fakulteta, prije svega točka o izboru legitimnog dekana.
"Nakon neizglasavanja svojeg dnevnog reda, o. d. dekana prijetio je Vijeću i odsjecima Fakulteta da neprihvaćanjem njegova prijedloga ugrožavaju položaj zaposlenika te najavio da će ubuduće njegov način ponašanja prema Fakultetu i Vijeću biti 'znatno drugačiji'. 'Bolje bi mi bilo da nisam bio tako dobronamjeran', izjavio je u raspravi nakon što je prekinuo sjednicu, dok su članovi Vijeća zahtijevali da se na glasanje stavi i prijedlog njihovih dopuna", ističe se u priopćenju Vijeća.
Kakva je to akademska avangarda?
Nakon ovakvog bizarnog razvoja događaja bilo je komentatora koji su prst krivnje uperili u članove Senata koji bi, kao predvodnici akademske zajednice, trebali biti društvena avangarda i pokretači pozitivnih društvenih promjena, a ne poslušnici vodstva Sveučilišta koje će, kada se konačno podvuče crta i zbroje svi skandali i afere, povijest pamtiti kao najlošije u povijesti te institucije. Napokon, nisu li upravo članovi Senata 2018. imali odličnu priliku da se riješe Borasa, umjesto da mu produže mandat do 2022. godine?
Pitanje koje se stoga nakon posljednjeg glasanja Senata ponovno aktualiziralo jest zašto je otpor Borasu u tom tijelu tako razočaravajuće i sramotno beskrvan? Zašto se svodi na nekolicinu čelnih ljudi s nekoliko fakulteta? Odakle toliki utjecaj Borasu i ljudima kojima se okružio, a osobito Anti Čoviću, prorektoru za organizaciju i kadrovski razvoj koji je na toj dužnosti i nakon što je napunio 71 godinu, dakle nakon isteka zakonski maksimalno dopuštenog produljenja radnog odnosa (koji u normalnim okolnostima prestaje s navršenih 65 godina)? I konačno, kako to da rektorovoj bratiji, u gotovo svim sporovima i aferama, čak ni ministrica Blaženka Divjak nije mogla ništa?
Misterij moći Borasovih ljudi
Prije svega, treba istaknuti da Boras ima snažnu podršku politike, uključujući određene krugove vladajuće stranke, zbog čega se premijer Andrej Plenković nikada nije usudio intervenirati u slučajeve dvojbenih, pa i protuzakonitih odluka sveučilišta, čak i kad je očigledno bila riječ o zloupotrebama Ustavom zajamčene sveučilišne autonomije.
O tome kako su s politikom umreženi brojni istaknuti članovi hrvatske akademske zajednice već smo pisali na Indexu 2016.
>>OTKRIVAMO Kakva to misteriozna organizacija povezuje Plenkovića i Barišića?
Naša analiza pokazala je da se neki od najmoćnijih ljudi u toj zajednici, članovi njihovih obitelji, ali i s njima povezani političari, nalaze i rotiraju na ključnim funkcijama u sustavu. Uz to, neobično velik broj tih ljudi članovi su opskurne parapolitičke organizacije Hrvatska paneuropska unija (HPU), povezane sa zakladom Hanns Seidel Stiftung koja je pak povezana s njemačkom konzervativnom strankom, Kršćanskom socijalnom unijom. Primjerice, uz često spominjana imena iz akademske zajednice - Damira Borasa, Ante Čovića, Mislava Ježića, Pave Barišića te njihove sinove – u toj je organizaciji važnu ulogu imao i aktualni premijer Plenković, a trenutačno je s njom blizak i aktualni ministar vanjskih poslova Grlić Radman.
Prorektor Ante Čović
Pervertirana autonomija
No, najvažniji sustavni problem iz kojeg proizlazi način funkcioniranja Senata nad kojim se analitičari i komentatori akademske zajednice učestalo zgražaju jest potpuno iskrivljeni koncept sveučilišne autonomije na koju se za sve i svašta Boras uredno poziva kada se nađe u sukobu sa zakonom ili onima koji ga provode (npr. sa sada već bivšom ministricom Divjak).
Naime, prema odluci Ustavnog suda iz 2000. godine, i sveučilištima i njihovim sastavnicama, tj. fakultetima i drugim visokim učilištima, zajamčena je autonomija i pravna osobnost, iako se najvećim dijelom financiraju iz državne kase. No, u praksi, sveučilišta su ta koja odlučuju o mnogim pitanjima koja su ključna za fakultete koji bi, prema navedenoj odluci, također trebali biti autonomni u odnosu na sveučilišta. Najproblematičnije u tom aranžmanu, osobito u slučaju Sveučilišta u Zagrebu, jest to da dekani i drugi predstavnici fakulteta u Senatu ne odlučuju zajednički samo o pitanjima koja se tiču sveučilišta u cjelini, tj. o stvarima koje su njihov zajednički interes, već i o pitanjima koja se tiču isključivo samih fakulteta. Drugim riječima, imamo situaciju da svi članovi Senata, na prijedlog uprave Sveučilišta, odlučuju o pitanjima koja mogu imati golem utjecaj na funkcioniranje pojedinog fakulteta, a da pritom ne snose nikakvu odgovornost za posljedice svojih odluka ako na dnevnom redu nije baš njihov fakultet. Tako, primjerice, dekan Grafičkog fakulteta može dići ruku za smjenu dekanice Filozofskog fakulteta, a da pritom njegov fakultet ni na koji način neće osjetiti štetu od, primjerice, toga što će zbog poljuljanog povjerenja Filozofski fakultet možda izgubiti dio studenata. Čak naprotiv, može se dogoditi da zbog dizanja ruke po rektorovoj volji dotični dekan i njegov fakultet steknu beneficije! Dakle, imamo situaciju poznatu iz pionirskih dana demokracije, kada većina preglasavanjem odlučuje o interesima manjine, a da pritom samo manjina trpi posljedice tih odluka.
U istom kontekstu problem je i to što Sveučilište u Zagrebu nije integrirano, što znači da fakulteti u mnogim aspektima djeluju neovisno i bave se svojim vlastitim interesima bez previše zanimanja za ono što se zbiva na razini Sveučilišta. Posljedica toga je da se čelni ljudi fakulteta ne biraju na temelju svoje vizije boljeg funkcioniranja Sveučilišta, nego isključivo na temelju planova za uvođenje poboljšanja na vlastitom fakultetu. A kada se nađu u Senatu, ti će se čelnici suočiti s činjenicom da je najlakši put do ostvarenja ciljeva vlastitog fakulteta taj da se ni u čemu ne suprotstavljaju vodstvu Sveučilišta, a pogotovo ne u situacijama kada se odlučuje o kažnjavanju njihovih neposlušnih kolega.
Mehanizmi kontrole nad čelnicima fakulteta
Kako bi se bolje razumjela fascinantna spremnost članova Senata da podupiru praktički sve, pa i vrlo dvojbene inicijative Borasa i njemu bliskih ljudi, važno je znati kojim mehanizmima Uprava Sveučilišta može, barem teoretski - kao mrkvom i batinom - držati članove Senata na kratkom povocu, odnosno kojim se mehanizmima Sveučilište može dodvoravati i umrežavati s centrima moći. To svakako mogu biti mehanizmi kojima se omogućuje, otežava ili uskraćuje pristup određenim resursima do kojih je pojedinim fakultetima i njihovim predstavnicima, ali i drugima izvan sustava, jako stalo. Navedimo nekoliko takvih mehanizama koji su u rukama Sveučilišta, a o čijoj primjeni de facto odlučuje rektor i uski krug njegovih suradnika:
- suglasnosti za zapošljavanja ili napredovanja (tzv. koeficijenti), pogotovo mlađih znanstvenika koji tek ulaze u sustav;
- otvaranje novih radnih mjesta u upravi Sveučilišta;
- prihvaćanje tema i mentora doktorskih radova;
- odobravanje upisnih kvota za studijske programe;
- financiranje znanstvenih i umjetničkih projekata, u što su najčešće uključeni i odlasci na inozemne konferencije (što je iznimno važan resurs, pogotovo kada je većini znanstvenika teško dobiti domaći, a pogotovo međunarodni kompetitivni projekt);
- objava sveučilišnih udžbenika (što je jedan od uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje);
- izmjene postojećih ili uvođenje novih studijskih programa (preddiplomskih, diplomskih i doktorskih);
- stjecanje statusa profesora emeritusa, što nije samo lijepa titula nego donosi i mnoge beneficije (uključujući produljenje nastavnog i/ili znanstvenog angažmana);
- smjenjivanje čelnih ljudi fakulteta i postavljanje privremenih tijela te općenito mogućnost "kadroviranja" na fakultetima;
- dodjela počasnih doktorata;
- financiranje raznih neznanstvenih aktivnosti, uključujući one koje nemaju nikakve izravne veze sa Sveučilištem;
- izdašno financiranje sudskih tužbi protiv novinara, ali i članova akademske zajednice (uključujući vlastite profesore i studente);
- kontrola nad etičkim postupcima pokrenutim protiv pojedinih nastavnika;
- raspolaganje atraktivnim nekretninama u vlasništvu Sveučilišta (poput apartmana u dubrovačkom Interuniverzitetskom centru);
- financijska pomoć za nabavku opreme, održavanje i popravak zgrada i sl.
Primjeri korištenja navedenih mehanizama
Hoće li uprava nekog sveučilišta i u kojoj mjeri konzumirati ili zloupotrebljavati navedene poluge moći, u značajnoj mjeri ovisi o etičkom i akademskom integritetu same uprave, ali i drugih dionika u sustavu, poput članova Senata, kako iz redova profesora tako i iz redova studenata. Brojne afere koje su se u medijima vezivale uz upravu Sveučilišta u Zagrebu svjedočile su o tome kako se njezin sadašnji postav koristio s većinom navedenih mehanizama. Kako se ovaj tekst ne bi produžio preko svake mjere, navedimo ukratko samo neke od medijski poznatijih.
>>INDEX OTKRIVA Rektor Boras je najviše novca za istraživanje dao - sam sebi
- pritisci i tužbe protiv studenata (npr. tužba protiv studenta Luke Kovača koji se usudio izraziti sumnju da se iza nasilnog upada u prostorije studentske udruge koja se protivila Borasovom nametanju čelnih ljudi na Hrvatskim studijima, unatoč protivljenju Znanstveno-nastavnoga vijeća) krije pritisak uprave HS-a na studentske udruge; ili uvođenje zaštitarskih snaga na FFZG tijekom pobune profesora i studenata);
- tužbe i pritisci protiv nepoćudnih nastavnika ili dekana, osobito na Hrvatskim studijima i na Filozofskom fakultetu (npr. neproduljenje ugovora s nastavnicima koji su očigledno bili potrebni na HS-u kao što je Dragana Sekulić, smjena prodekanice FFZG-a Branke Galić; pritisci i tužbe protiv dekanice FFZG-a Vesne Vlahović-Štetić; etički i stegovni postupci protiv sindikalnog povjerenika na HS-u, itd.);
- pogodovanje poćudnim dekanima (npr. Borasova borba za njegovu produženu ruku na FFZG-u Vlatka Previšića koji je gurao integraciju FFZG-a i KBF-a, a koji je na koncu morao otići u mirovinu po sili zakona zbog navršene 70. godine - podsjećamo, prorektor Čović je navršio 71 godinu i svejedno je u radnom odnosu, čak i nakon očitovanja Ministarstva znanosti i obrazovanja prema kojemu je to protuzakonito!);
- zapošljavanje poćudnih i utjecajnih (npr. otvaranje preko 50 novih radnih mjesta na Hrvatskim studijima, uz povećanje upisnih kvota za ad hoc prihvaćene studijske programe, ali tek nakon što je rektorat Sveučilišta preuzeo kontrolu nad tom ustanovom putem instaliranja "privremenih" tijela koja i dalje djeluju, iako je u međuvremenu institucija dobila status fakulteta, a razlozi "privremenosti" nestali; također, Boras je po dolasku na mjesto rektora u uredima vlastitog rektorata zaposlio 67 novih ljudi!);
- otezanje procedura za doktorande koje mentoriraju "neposlušni" profesori ili čak odbijanje tema njihovih doktorskih radova;
- slučajevi odbijanja upisnih kvota, novih radnih mjesta ili koeficijenata za napredovanja nastavnika neposlušnih fakulteta (poput Filozofskog danas ili Hrvatskih studija prije nego što je ta institucija stavljena pod kontrolu rektorata);
- inicijative ili odluke o dodjeli počasnih doktorata (npr. bosanskohercegovačkom političaru Draganu Čoviću i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću);
- dodjela važnih sveučilišnih funkcija, bez ozbiljnog pokrića, Borasu bliskim ljudima (npr. dodjela funkcije "savjetnika za kulturu" osporavanom redatelju Jakovu Sedlaru, autoru dokazanih povijesnih falsifikata);
- dodjela sveučilišnih sredstava za projekte koji nemaju veze sa Sveučilištem niti su znanstvene ili umjetničke vrijednosti (npr. 270.000 kuna za snimanje dokumentarca Jakovu Sedlaru i to dva puta za dvije verzije – jednu dužu i jednu kraću);
- tužbe protiv kritički nastrojenih novinara (čak 10 tužbi samo u prošloj godini);
- financiranje dubioznog znanstveno-dokumentarističkog projekta oplovljavanja svijeta jedrilicom;
- Borasovo ljetovanje u "rektorskom" apartmanu u Dubrovniku koji je prethodno luksuzno uređen na trošak Sveučilišta;
- prošle i pretprošle godine na "vino za potrebe rektorata" potrošeno je čak 116.639,70 kn;
- korištenje odvjetničkih usluga za pacificiranje profesora, studenata i novinara, pri čemu isti odvjetnici zastupaju Borasa i Čovića u njihovim mnogobrojnim privatnim tužbama;
Dijeljenje navedenih, ali i mnogih drugih pogodnosti u pravilu kontroliraju razni odbori i povjerenstva na Sveučilištu u kojima sjede odabrani ljudi. Pritom nije nevažno ni tko administrativno vodi te odbore i povjerenstva jer se procedura prihvaćanja, primjerice nekog projekta ili asistenta, može produljiti ili skratiti, odnosno zakomplicirati, ovisno o stupnju kooperativnosti podnositelja.
Apsurdan izborni model za Studentski zbor i Senat
Valja spomenuti i to da u Senatu sjede predstavnici studenata koji često jednoglasno dižu ruke za rektorove prijedloge. Takvi poslušni studenti kasnije se mogu nagraditi radnim mjestom, bilo doktorandskim ili administrativnim, na nekom fakultetu ili u samome rektoratu.
Na Indexu smo u više navrata upozoravali na apsurdan izborni mehanizam koji olakšava manipulaciju rezultatima izbora za Studentski zbor. Njime se predstavnici studenata biraju u Studentski zbor i potom u Senat, a praksa pokazuje da su to redovito studenti s liste koja se smatra hadezeovskom.
>>Studentski zbor - poligon za stvaranje nove generacije HDZ-ovih uhljeba
Pritisci preko sudskih tužbi
U suzbijanju otpora neposlušnih na Sveučilištu, ali i izvan njega, uključujući i medije, važnu ulogu 'batine' već duže vrijeme imaju sudski procesi, odnosno tužbe protiv onih koji se usude kritizirati Sveučilište i njegove čelne ljude. Prema dostupnim podacima, za razne sudske tužbe SUZG je u 2019. izdvojio čak 667.881,18 kn, od kojih 403.151,93 kn za odvjetničko društvo Mihočević & Bajs koje je također zastupalo Čovića u više njegovih privatnih tužbi. Zanimljivo je pritom da su troškovi za odvjetničke usluge u toj godini narasli s planiranih 200.000 kn na 667.881,18 kn (skrinšot dolje).
Jedan od poznatijih primjera je gore navedena tužba protiv vlastitog studenta Luke Kovača. Mnogi profesori, ali i šira javnost, bili su time zgroženi, na tužbu je reagirala i ministrica Blaženka Divjak, a u medijima se pisalo da je Boras od tužbe odustao tek na intervenciju Plenkovića.
Poznato je također da su SUZG, ali i članovi njegove uprave, podizali tužbe protiv brojnih članova akademske zajednice, kako iz vlastitih redova, tako i izvan njih. Primjerice, Mihočević & Bajs vode spor u kojem je Čović tužio zadarskog profesora filozofije Juru Zovka zbog medijskog istupa na televiziji N1 povodom odluke bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da prorektoru Čoviću dodijeli odlikovanje, što je Zovko smatrao krajnje neprimjerenim potezom.
Isto vrijedi i za tužbu podignutu protiv Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja zbog teksta koji je Sindikat objavio istom prigodom.
Konačno, Sveučilište i članovi njegove uprave, kako smo već naveli, podizali su više tužbi protiv medija i novinara koji su kritizirali vodstvo Sveučilišta. Tako se, primjerice, prema istraživanju portala Srednja.hr, početkom prošle godine protiv njih vodilo čak 10 tužbi, s ukupnim iznosom predmeta spora od oko 100.000 kuna.
Tragične posljedice po akademsku zajednicu i društvo u cjelini
Masovno kadroviranje uprave zagrebačkog sveučilišta (uz blagoslov Senata), razni oblici pogodovanja političarima i drugim javnim osobama, dijeljenje financijskih i drugih pogodnosti mimo znanstvenih i stručnih kriterija s ozbiljnim sumnjama u korupciju, uvođenje novih studijskih programa mimo svake znanstvene, stručne ili tržišne logike, dupliranje ili čak tripliciranje nekih od tih programa, pritisci na kritičare i nepoćudne - sve zajedno dovodi do ozbiljnih posljedica za čitavu akademsku zajednicu, ali i društvo u cjelini.
Veći dio javnosti navedene će posljedice doživjeti kao nešto što se tiče isključivo akademske zajednice. No ništa ne može biti dalje od istine.
Jedna očigledno štetna općedruštvena posljedica opisanog gospodarenja Sveučilištem je odljev mozgova, jer će svi oni koji imaju iole ozbiljnije želje za napredovanjem u znanstvenoj i akademskoj karijeri pobjeći na kvalitetna sveučilišta u inozemstvu i izbjegavati povratak u Hrvatsku. No to nije jedina šteta.
Navedeni mehanizmi neumitno vode negativnoj selekciji i padu kvalitete nastavnog i znanstvenog rada, zatim padu interesa za mnoge studijske programe te nepovjerenju u Sveučilište koje se ne povodi za meritokratskim, već za nepotističkim načelima. Budući da sveučilišta obrazuju srednjoškolske i osnovnoškolske nastavnike, sve te razine obrazovanja također će trpjeti zbog negativne selekcije na višim razinama. Općenito, sve struke za koje treba sveučilišno obrazovanje moraju zaostajati i propadati kad na sveučilištima ne predaju najsposobniji i najmarljiviji, dakle oni koji znaju jezike, objavljuju radove u referentnim publikacijama, surađuju s kolegama u inozemstvu, prate svjetske trendove, inoviraju, vole i znaju držati nastavu itd.
Odabiranje sveučilišnih nastavnika po nekim drugim kriterijima - ponajprije po umreženosti, ideološkoj pripadnosti i spremnosti da se "ne talasa" – također neumitno dovodi do gospodarskog i demografskog pada, jer stanovništvo nije adekvatno osposobljeno za tržište rada i nema povjerenja u institucije, nego prihvaća korupciju i tone u rezignaciju. Sustavno uništavanje akademske i umjetničke avangarde te stvaranje nekritičke i nemisleće populacije na koncu vodi u statično, bezlično i nesretno društvo.