Kukuljica upozorava da ni u jednoj drugoj umjetnosti stručnjaci koji se bave zaštitom kulturnog naslijeđa nisu svakodnevno suočeni s nestankom i uništenjem dijela nacionalnog i svjetskog kulturnog naslijeđa kao u kinematografiji.
Zaštita filmskog gradiva počinje od sredine tridesetih godina 20. stoljeća u Britanskom filmskom institutu, a sustavnije tek nakon 1951., kad se počelo masovno presnimavati na filmsku vrpcu s acetatnom podlogom, koja se u to vrijeme smatrala sigurnosnom zbog temeljnog svojstva da pri požaru ne gori, nego tinja.
Kukuljica je znanstveno obradio pojedina područja zaštite filmskog gradiva, kao što su trajna pohrana, načini zaštite i vrjednovanja te pravna zaštita filmske baštine.
Autor procjenjuje kako je bolje zaštititi filmsko gradivo i konzervirati ga u popravljenu obliku jedino mogućom fotokemijskim postupkom, nego čekati nove elektronske tehnologije koje zbog sporosti i skupoće u sljedećih desetak godina neće bitno pomoći zaštiti originalnih negativa slikovnog i zvučnog zapisa.
Kukuljica je iznio podatak da je od 243 hrvatskih igranih filmova 57 restaurirano, upozorivši kako se hrvatska kulturna politika slabo skrbi za zaštitu svoje kinematografije.
O knjizi (341 str.) su govorili i Ante Peterlić, Hrvoje Turković i Krešimir Mikić.
(Hina) xta ymc