AKO je vjerovati dijelu hrvatskog tiska, sljedećih nekoliko mjeseci Hrvatskoj prijeti jedna velika opasnost – veća od šumskih požara, veća od radikala u Srbiji, veća od terorizma i globalnog zatopljenja. Sve gore navedene opasnosti po svojim posljedicama su ništavne prema kataklizmi koja ovu državu čeka ako kojim slučajem njeni birači na sljedećim izborima dozvole da na vlast dođe SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem.
Iako se hrvatska javnost naslušala takvih priča o SDP-u posljednjih desetak godina, obrazloženja za ovu tezu su malo drukčija od uobičajenih desničarskih mantri o obnovi Jugoslavije, socijalizma, ponovnom otvaranju Golog Otoka i uvođenju vožnje "par-nepar" i "točkica" za hranu. Milanović na vlasti je postao noćna mora ne zbog jugokomunističke prošlosti nego zato što se on svoju stranku usudio skrenuti udesno.
Uz članke koji za Stranku depresivne praznine pronalaze osvježavajući naziv Stranka desnih populista najviše se drvlja i kamenja baca na njen izbor za premijera – Ljubu Jurčića, koji se od simpatične Račanove kadrovske akvizicije transformirao u vodeću babarogu hrvatske politike. Tako je kolumnist jednog našeg uglednog tjednika njegovo desničarenje – iskazanu kroz sklonost slušanju Thompsona, suradnja s "Hrvatskim listom" i selektivno sjećanje rodbine koja je sudjelovala u drugom svjetskom ratu – prokazao kao toliko neprihvatljivo osjetljivim europejskim dušama u Bruxellesu da bi Jurčićev dolazak na mjesto premijera Hrvatskoj zauvijek zatvorio vrata kroz koja se ulazi u Europsku Uniju.
Jurčićev stranački šef je, pak, pod udarom kritika što je nizom pohvalnih izjava o Gotovini, posjetom Ante Kotromanovića najpoznatijem haškom optuženiku te dolaskom na sinjsku alku pokazao kako uistinu misli od HDZ-a otrgnuti braniteljski glasački blok, tradicionalno povezan s tvrdom nacionalističkom desnicom. Mnogi na takav iskorak iz ideoloških okvira nominalno lijeve stranke gledaju kao na svojevrstan protuprirodni blud, odnosno kršenje nepisanih zakona hrvatske politike prema kojima SDP i njemu slične stranke nemaju što tražiti među glasačima desnice.
Takav dojam se pogotovo stječe kada se Milanovićevo koketiranje s desnicom usporedi sa sličnim postupcima, odnosno ideološkim iskoracima njegovog glavnog suparnika. Kada Ivo Sanader povremeno verbalno skrene u atavističko desničarstvo HDZ-a iz 1990-ih, mnogi njegovi poklonici to tumače političkom realnošću i pragmatičnim nastojanjem da stanku održi na okupu, odnosno spriječi da vladajuću stranku proguta ona stara, nereformirana i "prava" desnica. Kada, pak, pokrene poteze kao što su "Hristos se rodi" onda to nije nikakvo kršenje "prirodnih zakona" hrvatske politike, nego dokaz vrhunskog državničkog umijeća.
Još je zanimljivije vidjeti kako mnogi Milanovićevi kritičari u posljednje vrijeme kao pozitivan protuprimjer nude bivšeg šefa SDP-a, kojemu, navodno nije padalo na pamet ići na nekakve seoske derneke u Dalmatinskoj Zagori i tako kompromitirati image stranke temeljene na nekakvoj urbanoj rock-kulturi. Ono što se, dakako, zaboravlja, jest da je i sam Račan znao angažirati Severinu da mu svira na stranačkim skupovima, odnosno da mu koketiranje s desničarstvom i "neodgovorni populizam" nije baš previše smetao kada je Bandić donosio glasove u Zagrebu.
Milanović, zapravo, svojim koketiranjem s braniteljskom desnicom ne čini ništa što – na ovaj ili onaj način – nisu radili Sanader i Račan. Takvi postupci, pogotovo u doba predizbornih kampanja, nisu neka posebna rijetkost ni među strankama i političarima u svijetu koji predstavljaju uzor današnjem hrvatskom političkom establishmentu, uključujući i njegov salonsko-ljevičarski dio.
Tony Blair i njegov "Treći put" – kojeg je Trećesiječanjska vlast uzimala kao svoju ideološki uzor – nisu predstavljali ništa drugo nego jedno veliko skretanje tradicionalne socijaldemokratske stranke udesno. I Clinton, na spomen čijeg imena mnogi današnji liberali i salonski ljevičari padaju na koljena, je također znao – pogotovo kada je trebalo dobivati izbore – svirati u desničarske diple. A možda najvažniji sastojak formule za njegov uspjeh je bio taj što se običnom malom čovjeku znao, usprkos oksfordske diplome i aristokratske supruge, predstaviti kao autentični "redneck". Kada su demokrati, pak, kao svog kandidata istakli profinjenog europejskog intelektualca u obliku Johna Kerryja, nije bilo teško pretpostaviti da će "redneck" na biralištu dati prednost "rednecku" u Bijeloj kući.
Strah od Milanovića među dijelom hrvatskog medijskog establishmenta je, stoga, manje motiviran nekim suvislim argumentima koliko nastojanjem da se očuva status quo. Iako se novi vođa SDP-a, ako je suditi po njegovim dosadašnjim potezima, trudi ostati u zacrtanim okvirima hrvatske politike, odnosno samo koristi sasvim legitimna sredstva da bi svoju stranku doveo na vlast, samim time što predstavlja novo lice je izazvao iracionalni strah od nepoznatog među vlastodršcima, obrnuto proporcionalan nadi koju još uvijek potiče među promjena željnoj hrvatskoj javnosti.
Dragan Antulov