Foto: FAH
PROŠLOG petka u ponoć u Siriji je službeno počelo primirje. To su možda i prve dobre vijesti nakon pet godina bezumnog i bespoštednog građanskog rata koji je zamalo postao svjetski. Odnosno, te bi vijesti bile dobre da imamo razloga vjerovati da će ga se zaraćene strane držati. Samozvani predsjednik Bašar al-Asad unaprijed je upozorio da se prekid neprijateljstva ne odnosi na ISIL, al-Nusru, ali ni sve ostale "terorističke skupine".
S obzirom na to da njegov nakaradni režim od početka rata tretira sve pobunjenike kao teroriste, pitanje je na koga se dogovor uopće odnosi. Njegov zaštitnik Vladimir Putin nije ništa vjerodostojniji s obzirom na iskustvo s primirjem u Ukrajini, drugoj državi nad kojom je izvršio imperijalističku agresiju pod egidom anti-imperijalizma. Ta ironija očito izmiče njegovim apologetima, kao i ona da u Ukrajini ruske vojne snage djeluju na strani pobunjenih separatista, dok u Siriji pomažu ugušiti pobunu u krvi. Za suverenitet ove dvije zemlje očito vrijede različiti kriteriji. No, možda je previše tražiti dosljednost od beskrupuloznog demagoga kojem je jedini cilj dominacija u svojoj "zoni utjecaja", a jedini princip koji priznaje - jači tlači.
Davno je rečeno i bezbroj puta potvrđeno da je prva žrtva rata istina. U ovom ratu istina je ne samo pogubljena, nego unakažena do neprepoznatljivosti, a njen leš se razvlači po blatu medijske kaljuže. Tako je diktator čija obitelj vlada trideset godina, bez jednih jedinih slobodnih izbora (ne računajući igrokaz iz 2014.), postao legitimni predsjednik i naravno, žrtva svjetske zavjere. Pobunjenici iznikli iz narodne revolucije, iako razjedinjeni i ideološki heterogeni, svi su odreda postali teroristi i bjelosvjetski plaćenici. Koalicija Rusije, Irana, šijitskih militanata (libanonski Hezbolah i njegovi irački, afganistanski i pakistanski ogranci) i ostataka režimske vojske postala je zaštitnik suvereniteta Sirije.
S teroristima treba, samo oštro
Opsade, etničko čišćenje, bjesomučno bombardiranje civila, sustavno mučenje i likvidiranje političkih zatvorenika postalo je borba protiv terorizma. A zna se kako s teroristima treba, samo oštro! Na Putinu i Asadu je da ih pošalju Bogu na sud, pa neka on odvaja nevine od krivih, bespomoćnu djecu, majke, ranjenike od džihadista. Dok su propagandna mašinerija koja proizvodi ovaj groteskni narativ i njeni glasnogovornici postali alternativni mediji i nezavisni stručnjaci. U Siriji je zaista rat mir, sloboda, ropstvo, a neznanje snaga.
Ne samo da je kredibilitet takozvanih nezavisnih medija pokopan u ovom ratu, isto, uz časne iznimke, vrijedi i za glavninu (post)moderne ljevice. Kako nakon svega shvatiti ljevičarske ideale slobode, socijalne pravde i solidarnosti s potlačenima nego kao loš vic? Gdje je njihova borba protiv islamofobije i isključivosti prema orijentalnom "drugom" dok ismijavaju samu pomisao da postoje umjereni, pro-demokratski pobunjenici - kao što to rade ljevičarski novinari Patrick Cockburn, Robert Fisk i Seymour Hersh? Kad ih sve trpaju u isti koš s ISIL-om, iako ih je upravo FSA (Slobodna vojska Sirije) istjerao iz Alepa uz teške žrtve?
O kakvom sekularizmu govore kad navijaju za kolonizatorski projekt Islamske džamahirije Irana i njenih antisemitskih ajatolaha? O kakvom antifašizmu se tu radi kad podržavaju Hezbolah, čije postrojbe otvoreno salutiraju nacističkim pozdravom, i nacional-socijalistički sirijski režim, posljednji izdanak notorne stranke Baas koju je u Iraku vodio Sadam Husein?
Obamina doktrina
Stručnjaci su raspravljali i raspravljat će o tome koja je Obamina doktrina u vanjskoj politici. Nasuprot katastrofalnoj Bushevoj doktrini tzv. preventivnog rata i unilateralizma, Barack Obama je svoju jednom prilikom sažeo u: "don't do stupid shit". Pristojnije rečeno, kad si suočen s teškim izborom, bolje ne činiti ništa nego nešto što će zažaliti. Nažalost, nečinjenje je nekad najgori izbor. U dobronamjernoj težnji da okonča američki militarizam, uvjerio je sam sebe da je rješenje konflikta za pregovaračkim stolom uvijek bolje od vojne akcije. Ustvari je pretvorio SAD u najgoreg saveznika i najboljeg neprijatelja kojeg se može poželjeti.
Diplomacija je jalova ako je druga strana koristi samo kao taktiku zavlačenja. Manji je problem što diktatori obično ne stoje iza svojih riječi, veći je problem što „lider slobodnog svijeta“ ne stoji iza svoje. 2011. je tvrdio da Asad mora odstupiti. 2013. mu je postavio ultimatum, famoznu "crvenu liniju" o korištenju kemijskog oružja. Sada govori o planu B u slučaju da primirje propadne. No iza njegove isprazne retorike Putin je ispravno detektirao neodlučnost i pasivnost supersile koja to više ne želi biti.
Pedeset godina prije uspona Hitlera na vlast, njemački socijalisti su upozoravali da je antisemitizam socijalizam za budale. Danas to vrijedi za antiamerikanizam. Za dežurne anti-imperijaliste moderna povijest je vječno ponavljanje istog. U svakom konfliktu vide samo jednog krivca i jedan obrazac - zloglasnu smjenu režima koji odbijaju plesati kako Washington svira. Svaka revolucija je "obojena" (dakle dirigirana), svaki rat novi Irak i Vijetnam. Pritom se nimalo ne daju smesti činjenicom da Sirija nije sravnjena sa zemljom pod NATO bombama. Tragikomično je gledati kako se nova stara nada britanskih laburista Jeremy Corbyn grčevito protivi svakoj vojnoj intervenciji svoje zemlje zbog kolateralnih žrtava dok u isto vrijeme rusko i sirijsko zrakoplovstvo gađa stambene četvrti, tržnice, bolnice i škole, redovito koristeći posebno nehumanu "double-tap" taktiku - nakon prve bombi slijedi druga i ubija spasioce koji su došli na mjesto nesreće.
Općeprihvaćene laži
Kad je nedavno američki avion pogodio bolnicu Liječnika bez granica u afganistanskom Kunduzu, ljevičari su zdušno osudili taj ratni zločin. Ali kad su ruski zračni udari u jednom danu uništili pet bolnica i dvije škole u sjevernoj Siriji, ostali su nijemi. Dok antiglobalistički guru Noam Chomsky neprestano ponavlja (svima koji ga još slušaju) da je SAD najveći svjetski terorist, sirijski državni terorizam ga ne zanima previše. Pa ipak, čak i on je prije dvije godine priznao: "da SAD i Izrael žele pomoći pobunjenicima - a ne žele - mogu to napraviti, čak i bez vojne intervencije."
Narativ o Siriji kao ratu preko posrednika između velikih sila još je jedna velika laž koja je upornim ponavljanjem postala prihvaćena. Odnos Zapada prema pobunjenicima od početka je bio rezerviran i ambivalentan, pomoć u naoružanju i obuci minimalna, nedovoljna da bi izjednačila odnos snaga i neusporediva s vanjskom potporom režimu. U posljednje dvije godine Zapad se potpuno koncentrirao na ISIL, sklopio savez s neutralnim Kurdima i prepustio antirežimske pobunjenike na milost i nemilost osovini Asad-Iran-Hezbolah-Rusija.
Kurdski radikalno lijevi YPG, dosad najveći pozitivci u ovom košmaru, posebno su razočaranje. U sprezi s Rusima pokrenuli su ofenzivu na pobunjenička uporišta (koja su u isto vrijeme pod napadom režima s juga i ISIL-a s istoka) kako bi ih prisvojili svojoj autonomnoj pokrajini Rožava, provodeći etničko čišćenje arapske populacije na osvojenim područjima. Kako je jedan sirijski aktivist ogorčeno primijetio, Kurdi su konačno iz kluba koloniziranih prešli u klub kolonizatora. U isto vrijeme, i oni su pod agresijom brutalnog Erdoganovog režima - NATO saveznika. Košmar je zapravo preblaga riječ.
Uništavanje alternativa
A dok Putin besramno prodaje maglu o obračunu s ISIL-om, samo 12% ruskih zračnih udara ustvari gađa njihove položaje, glavni cilj je FSA, a najveće žrtve civili. Plan je jasan - uništiti svaku umjerenu alternativu džihadistima i tako nametnuti Asadov režim kao manje zlo. Obama je u međuvremenu praktički prihvatio uvjet da mirovni sporazum uključuje Asadov ostanak na vlasti, uz uvjet da odstupi u nekom neodređenom trenutku u budućnosti. Dotad bi se zaraćene strane trebale udružiti u anti-ISIL savez.
Ovaj je plan ciničan koliko je i apsurdan. Rat je po zadnjoj procjeni odnio 470 tisuća života. Više od 4 milijuna ljudi je u izbjeglištvu (toliko o popularnosti režima). Od onih koji su ostali, više od 13 milijuna ovisi o humanitarnoj pomoći. Njih milijun se nalazi pod opsadom. Svijet su obišle potresne slike djece u Madaji, gradu koji polako umire od gladi. A prizori gradova koje je režim "oslobodio" ili još uvijek "oslobađa", poput Homsa i Alepa, naprosto su nadrealni.
Zemlja je upropaštena barem za sljedećih nekoliko generacija i naivno je očekivati da će se izbjeglice vratiti pod vlast monstruma koji je za to odgovoran - i oni koji nisu dosad, bježat će glavom bez obzira. Većinski suniti nikad neće pristati na to da budu podanici iranskih ajatolaha. Asad može vladati jedino zemljom duhova.
Ravnodušnost kritičara
Jedino što je strašnije od ravnodušnosti moćnika prema ljudskom stradanju je ravnodušnost njihovih kritičara, onih koje sam nabrojao i brojnih drugih. Žrtve antiameričkih režima su im nebitne, bitna je samo američka „globalna hegemonija“. Kada optužuju NATO da je svrgnuo Gadafija (još jednog "legitimnog" diktatora) i "uništio" Libiju, prigodno previđaju da krvoproliće i nestabilnost u toj zemlji blijede u usporedbi sa Sirijom. Mogućnost da bi zapadna vojna akcija spasila, a ne uništila Siriju za njih je ravna svetogrđu. Dok ponavljaju Putinovu mantru o američkom unilateralizmu, prigodno zaboravljaju da je Vijeće sigurnosti UN-a paralizirano ruskim vetom. Radi se o potpunom moralnom i intelektualnom bankrotu.
Nema sumnje da SAD snosi povijesnu odgovornost za brojne ratne zločine, geostrateške promašaje i duboko licemjerje u međunarodnim odnosima. No ti se odnosi ubrzano mijenjaju. SAD se, izmučen traumom Iraka, očito povlači iz uloge svjetskog policajca. Rusija je pokazala da je spremna preuzeti ispražnjeno mjesto. Putinu kao pravom makijavelistu nije bitno da li ga vole, dok god ga se boje.
Možemo samo nagađati dokle sežu njegove ambicije. Dokidanje svih imperija, zapadnih i istočnih, u svakom slučaju je nešto čemu treba težiti. Međutim, ako liberalnu demokraciju zamijene ruske "euroazijske" vrijednosti, bojim se da ćemo uskoro živjeti u puno surovijem i neslobodnijem svijetu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala