Slobodan Prosperov Novak, profesor južnoslavenskih književnosti na američkom Sveučilištu Yale, kazao je kako je Marin Držić "najbolji i najizrazitiji" primjer renesansne književnosti u Slavena te Renesanse uopće.
On smatra da Hrvatska, dok nastoji ući u Europu i ojačati kulturne veze sa svijetom, nedovoljno koristi Držića kao svoj adut.
O Držiću ima mnogo literature i za njega postoji trajni interes znanstvene javnosti što se ne može reći za druge hrvatske autore, kaže Prosperov Novak zalažući se da Hrvatska znatno više snage uloži u promociju Držića kao svjetskog pisca.
"Držića treba izvoziti", rekao je on. Napominjući kako je teško zamisliti da se njegove komedije izvode u teatrima na Broadway Prosperov Novak je naglasio kako se mogu "zamisliti sveučilišne predstave Držića i preko toga afirmaciju hrvatske kulture".
Hrvatski kritičari smatraju da je izvedba Držićeva "Dunda Maroja" u Washingtonu u redateljskoj postavi Nauma Panovskog sjajna prigoda da se američka javnost upozna s Držićem i poticaj za jače povezivanje američke i hrvatske kulture.
"Ovo je jedan od izvanrednih načina da se kompenzira nedostatak znanja o našoj kulturi i o našem, možemo reći, najvećem piscu", rekla je Lada Čale-Feldman, profesorica književnosti iz Zagreba.
"Dunda Maroja" je prilagodio u prijevodu na engleski profesor Roland Reed s Katoličkog sveučilišta Amerike. Njegovu adaptaciju sudionici skupa su ocijenili vrijednim izvorom američkoj kulturnoj javnosti za razumijevanje Držića i hrvatske kulture uopće.
Objašnjavajući kako je radio Reed je rekao kako je nastojao napraviti takav tekst koji će za američku modernu publiku biti pristupačan kao što je bio i publici Držićeva doba. Pri tome je koristio moderni američki engleski prilagođavajući izvorni Držićev izričaj kako bi današnjim Amerikancima prenio značenje i duh Držićeva teksta koji nadmaša vremenske i kulturne granice.
Uspoređujući Držića i Shakespearea Čale-Feldman smatra kako su hrvatski i engleski autor jednako vrijedni, a razlog zašto je Shakespeare autor slavan u svjetskim razmjerima, a Držić samo u hrvatskim nalazi u činjenici da je hrvatska kultura malo poznata u svijetu.
Recepcija Držića u svijetu dolazi uvelike preko talijanskih književnih kritičara koji su ga željeli podcijeniti govoreći da je obični imitator talijanske književnosti.
Boris Senker, profesor drame i književnosti iz Zagreba, rekao je kako od ponovnog otkrivanja Držića krajem 19. stoljeća postoje dva čitanja toga autora uvelike određena političkim i ideologijskim razlozima i motivirane potrebom dokazivanja vlasništva nad istočnom obalom Jadrana.
Jedno je zastupala talijanska strana tvrdeći da je Držić drugorazredni pisac iz talijanske provincije koji je sve preuzimao od talijanskih pisaca, navodi on. Hrvatska strana naglašava da je Držić pisac Dubrovnika i da su njegovi likovi i priče izvorni, a sličnosti s drugim autorima zanemarive.
"Moje mišljenje je da je Držić jedan od ljudi koji su stvarali europsku Renesansu", rekao je Senker. "Držić je europski pisac što ne znači da nije i hrvatski i Dubrovački."
(Hina) xsl ynz