Screenshot: YouTube
Najava je na portalima i društvenim mrežama pokrenula nabijenu diskusiju o tome je li Pavuna pravi kandidat za reformu te je li on renomirani znanstveni autoritet ili je "puko k'o kokica" kako je to svojevremeno šaljivo u svojem blogu opisao naš ugledni astrofizičar Dejan Vinković. Naravno, ne treba odbaciti mogućnost da je istovremeno moguće i jedno i drugo – da je i dobar znanstvenik i zagovornik pseudoznanstvenih papazjanija.
U davnijoj povijesti takva kombinacija nije bila rijetkost, a uglavnom se vezivala uz osobe koje su istovremeno bile sklone znanosti i religiji, odnosno nadnaravnom. Primjerice, slavni Isaac Newton zadužio je znanost svojim trima zakonima klasične mehanike, no istovremeno je bio opčinjen i alkemijom i okultizmom. Naravno, u kontekstu duha njegova vremena to ne treba čuditi; tada su se razlike između znanosti, praznovjerja i pseudoznanosti tek počele formulirati.
(Ne)pomirljivost znanosti i religije
Situacija danas ipak nije ista. Čini se da je znanstvenicima danas mnogo teže izmiriti znanost i religiju. U prilog tome govori istraživanje koje je pokazalo da je 1990-ih samo 3,3% članova britanskog Kraljevskog društva i samo 7% članova American National Academy of Sciences vjerovalo u Boga. Za ovakve brojke vjerojatno postoje brojni razlozi, no među njima se posebno ističu dva ključna.
Prvi je iskustvo da znanost sve pojave u prirodi vrlo uspješno tumači bez potrebe za uvođenjem nadnaravnih principa ili entiteta. U tom smislu ona je drastično smanjila, moglo bi se čak reći ukinula, prostor za intervencije Boga u zbivanja u svemiru i u ljudske sudbine.
Drugi razlog treba tražiti u činjenici da su procesi spoznaje i potrage za istinom u religiji i u znanosti fundamentalno različiti, čak suprotstavljeni. Religije pretpostavljaju objavljenu, apsolutnu i uglavnom nepromjenjivu istinu koja čovjeku dolazi od Boga. Budući da je Bog sveznajući, čovjek u nju ne bi trebao sumnjati niti je preispitivati već bi je trebao pokušati prihvatiti i potvrditi kroz osobna vjerska iskustva. Znanost se s druge strane nalazi u stalnoj potrazi za istinom i u vječnom preispitivanju postojećih spoznaja. Ona potiče skepsu, temelji se na objektivnim promatranjima i eksperimentima koji su ponovljivi i podložni provjeri drugih znanstvenika, a ne na osobnom iskustvu ili na anegdotalnim, pojedinačnim dokazima. Znanstvena slika svijeta nikada nije dovršena niti konačna, ona ne nudi sigurnost kakvu nudi religija.
Ozbiljni znanstvenici vjernici uglavnom jako paze da u svojim nastojanjima da izmire navedene suprotstavljenosti ne izvrše nasilje nad znanošću i njezinim temeljnim principima. Kada rade znanost, vode se isključivo znanstvenom metodom. Kada se bave duhovnim, ne traže nepostojeće, izmišljene ili nategnute potvrde u znanosti. Ravnaju se načelom koje je za njih dobro formulirao vjernik književnik Franz Werfel kada je poručio da 'onima koji vjeruju ne trebaju dokazi', dok je 'onima koji ne vjeruju nemoguće bilo što dokazati'.
Argument iz autoriteta je klasična obmana
Pavuna se u svojim nastupima, kao i mnogi drugi znanstvenici vjernici, zalaže za ideju da znanost i religija nisu u konfliktu, nego da su, naprotiv sukladne, da se nadopunjavaju te čak uzajamno potvrđuju. No u tom svojem nastojanju on, nažalost, često prelazi granice znanosti i ulazi u domenu pseudoznanosti. Pritom se predstavlja kao znanstveni autoritet i stvara dojam da je sve što govori vjerodostojno.
Zanimljivo je da se na taj autoritet poziva čak i kada njegova stručnost u danom kontekstu ne znači baš ništa. Primjerice, kada je preko videa pozvao građane da na referendumu glasaju za brak kao zajednicu isključivo muškarca i žene, i pritom ispreo cijelu teoriju o svjetskoj zavjeri 'bankaroida' i 'robovlasnika', gledateljima je poručio da ga poslušaju kao znanstvenika iako ni na koji način nije stručnjak za bilo koju znanost koja bi mogla imati veze s temom o kojoj je govorio (video dolje).
U svojim nastupima također se nerijetko predstavlja (ili to drugi čine) kao savjetnik američkog predsjednika Baracka Obame. No Vinković ističe da je Pavuna u biti bio 'samo recenzent u projektima Obaminog ministra energetike Stevena Chua'. To je kao da recenzenti MZOŠ-ovih projekata kažu da su savjetnici Jadranke Kosor (u to vrijeme ona je bila premijerka op.a.), pojasnio je u svojem blogu Vinković.
Činjenica je da je Pavuna autor brojnih kvalitetnih znanstvenih radova. No to mu ne daje punomoć da svoj znanstveni kredibilitet koristi za davanje vjerodostojnosti tezama koje nemaju takvu vjerodostojnost. A to je upravo ono što Pavuna čini. Mogli bismo reći da on, ali i njegovi štovatelji, u nastupima i raspravama koriste tzv. argument iz autoriteta (argumentum ad verecundiam) koji se smatra jednom od glavnih logičkih podvala u raspravama. Slavni znanstvenik i popularizator znanosti Carl Sagan o takvoj je vrsti argumentacije napisao sljedeće: 'Jedna od velikih zapovijedi u znanosti je da treba sumnjati u argumente iz autoriteta... Previše takvih argumenata pokazalo se bolno krivima. Autoriteti moraju dokazati svoje tvrdnje baš kao i svi drugi'. A Pavuna to ne čini. Primjerice, on u jednom razgovoru s Goranom Bareom kaže da je model nastanka svemira u velikom prasku samo jedan od modela. Potom kaže da postoje i drugi, da i on ima svoj, te da je njegov poznanik nedavno objavio jedan u kojem 'od početka postulirate dragog Boga bez definicije, samo kao inteligentnu referentnu svijest-promatrača i napravite savršeni kristal, ono što bismo mi danas možda zvali svjetlosni matriks. Sva odstupanja u tom kristalu postaju ono nešto – čestice, planeti i ljudi. Dakle, mi smo odstupanja od savršenosti, ali referentni um ostaje. To je potpuno kreacijski model koji ne stavlja aktivno Boga u fiziku, ali on je tu prisutan.' (video dolje)
Pavuna pritom propušta reći da model velikog praska i svjetlosnog kristala ni izdaleka nisu ravnopravni. Veliki prasak uživa veliku podršku ozbiljnih znanstvenika jer njemu u prilog govore na stotine argumenata (primjerice širenje svemira i jeka velikog praska) dok 'model kristala' nema niti jednu znanstveno utemeljenu potvrdu, a nije ni 'objavljen', kako bi netko mogao zaključiti iz Pavuninih riječi, u nekom relevantnom znanstvenom časopisu. To je ono što ljudi koji vole manipulirati znanstvenim laicima često čine – ističu da je neka znanstvena teorija, primjerice teorija evolucije, 'samo' teorija, čime nastoje stvoriti dojam da su sve teorije pa i sve mitologije koje ljudima mogu pasti na pamet podjednako vrijedne. Pavuna istovremeno svojim znanstvenim autoritetom u kombinaciji sa zvučnim popularno-znanstvenim terminima, kao što je primjerice 'svjetlosni matrix', lako uspijeva steći simpatije publike koja želi čuti znanstvene potvrde vlastitih vjerskih, često njuejdžerskih, uvjerenja.
Znanost kao potvrda nadnaravnom i čudima
U svojim brojnim nastupima Pavuna je mnogo puta izmiješao znanost i pseudoznanost na takav način da je laicima, osobito onima koji mu žele vjerovati, teško raspoznati kada govori nešto što je prešlo granicu onoga prvoga.
Vinković za Index ističe da pojmovi koje u svojim nastupima koristi Pavuna zapravo nemaju veze sa znanošću nego sa čistom ezoterijom.
'U takvim nastupima popularno je uzeti neki pojam iz znanosti i potom mu nalijepiti sasvim drugačije značenje. Bilo bi zanimljivo javnosti predstaviti što ti pojmovi stvarno znače u znanosti', poručio je naš astrofizičar.
Ovdje nemamo prostora za predstavljanje svih takvih pojmova pa smo zamolili fizičara Hrvoja Buljana da analizira samo par najpoznatijih, krunskih bisera s kojima se Pavuna proslavio. To su tvrdnje koje impliciraju da eventualne sposobnosti Zlatka Suca da levitira ili da se istovremeno nalazi na dva mjesta (bilokacija) ne bi bile u suprotnosti sa zakonima fizike. Pavuna je izjavio kako nema problema prihvatiti mogućnost da velečasni Sudac može fizički egzistirati na dva mjesta istovremeno, no pritom je istaknuo da bi morao prvo, kao pravi fizičar, napraviti eksperiment: "Sa Sucem nisam učinio pokus pa striktno ne znam je li on ‘makroskopski kvanton’. No, svaki kvantni entitet (kvanton) koji može levitirati može i tunelirati i biti bilociran te telemanifestiran".
Evo što prof. Buljan kaže o Pavuni, Sucu, levitaciji i bilokaciji.
Profesor Davor Pavuna sa Ecole Polytechnique Fédérale de Lausanne često u javnosti govori o vezi znanosti i religije, svijesti i drugim zanimljivim temama na prilično atraktivan i uvjerljiv način. No izjave koje daje mješavina su znanstveno poznatih činjenica - poput one da vidimo samo jedan dio spektra elektromagnetskih valova - i špekulacija privlačnog prizvuka. Neke od tih činjenica on ekstrapolira preko granica znanosti. Jedan primjer je izjava da „Zlatko Sudac može levitirati prema zakonima fizike”, a drugi je diskusija o fenomenu bilokacije što se grubo prevodi kao sposobnost da se istovremeno bude na dva mjesta. Budući da nije svatko fakultetski obrazovan u fizici, ekstrapolacije te vrste većinu publike navode na krive zaključke. Bombastične, nategnute izjave pomiješane sa znanstveno poznatim činjenicama rado prenose i mediji jer privlače pozornost i prodaju „novine“ ili klikove.
Neki naši znanstvenici daju si truda i vremena da ih komentiraju i demistificiraju, pa kažu da danas postoje vlakovi koji rade na principu magnetske levitacije - vozio sam se nedavno jednim takvim - što znači da zaista nije suprotno zakonima prirode da masivni objekti levitiraju. No tu treba naglasiti da je u slučaju vlakova koji levitiraju sila koja se suprotstavlja gravitaciji znanstveno poznata i dolazi od magnetskog polja. Mi znamo kako rade ti vlakovi; na kraju krajeva ljudi su ih napravili. Tu u biti nema ništa mistično ni čudesno. No čudno bi bilo kada bi netko, primjerice Sudac, tvrdio da levitira koristeći silu koja se suprotstavlja gravitacijskoj, a da ta vrst sile nije znanstveno poznata ili spoznatljiva.
Bilokacija ili zašto čovjek ne može biti na dva mjesta
S bilokacijom je stvar još malo složenija. U kvantnoj fizici pojedinačne čestice - elektrone, ili atome – doista možemo staviti u takva stanja da istovremeno postoji vjerojatnost da se nalaze na dva različita mjesta. Fizičari danas pokušavaju napraviti takozvana NOON stanja u kojima bi više čestica (N) bilo u takvom stanju. Recimo da je N=10, odnosno da se radi se o 10 atoma. Kvantna stanja opisujemo valnim funkcijama, odnosno funkcijama vjerojatnosti (u svijetu kvantne fizike ne kažemo da se čestica nalazi na točno određenom mjestu, već da postoji određena vjerojatnost da se nalazi na nekim mjestima – negdje veća, a drugdje manja; op.a.). Kod NOON stanja primjerice može postojati vjerojatnost od 50% da svih 10 atoma nađemo lijevo, te vjerojatnost od 50% da ih nađemo desno od neke barijere. Takva NOON stanja poželjna su, među ostalim, za kvantna računala, no jako ih je teško napraviti jer su kvantna stanja izuzetno krhka u doticaju s okolinom. A što je veći broj atoma u igri, to su kvantna stanja krhkija. Napravimo još jedan korak dalje pa recimo da se ne radi o 10 atoma već o broju atoma koje sadrži tijelo od 70 kg. To je otprilike 7 milijardi milijardi milijardi atoma (to je ono što Pavuna naziva 'makroskopski kvanton’ op.a.). Eksperimentalno je nemoguće zamisliti da bi se takvo NOON stanje s tolikim brojem atoma moglo napraviti, čak i da se ne radi o živoj osobi, jer imamo poteškoća pripremiti NOON stanja već i s malim brojem čestica. No recimo da ipak možemo. Je li to onda bilokacija? Ne baš, jer bi detekcijom tijelo izmjerili samo na jednoj od lokacija, ili lijevo ili desno, s vjerojatnošću od 50%, a ne istovremeno na obje strane. Konačno, fundamentalni efekti poput krhkosti kvantnih stanja, sprečavaju da ona budu napravljena, jer se fizika 1 čestice, 10 čestica ili jako velikog broja čestica temeljno razlikuju, što Pavuna zasigurno dobro zna. Dakle, niti jedan čovjek ne može biti u isto vrijeme na dva različita mjesta!
Pavuna kao voditelj kurikularne reforme?
Slične primjere Pavunina plesa na rubu i preko ruba znanosti mogli bismo nizati praktički u nedogled. No kako bismo ovu priču završili s povodom s kojim smo i počeli, postavimo pitanje kako bi netko kao Pavuna, koji je očito spreman zamagljivati znanstvene koncepte i pseudoznanost predstavljati kao znanost, mogao biti prikladan voditelj kurikularne reforme? Mišljenje brojnih naših znanstvenika pa i autora ovih redaka (koji je i sam po vokaciji fizičar) jest – nikako! Pseudoznanosti jednostavno nije mjesto u školama. Djeca u školama trebaju učiti znanstvenu metodu i kritičko promišljanje, a ne vjerovanje u svakakve mitove i spekulacije (koje im autoriteti i pseudoautoriteti serviraju) kao jednako vrijedne znanstvenim spoznajama.