SINOĆNJA emisija "Otvoreno" je u mnogo čemu sličila na prosječan derbi Hrvatske nogometne lige. Gledatelji su mogli vidjeti sve osim dobre igre, a umjesto golova ih je dočekala hrpa neiskorištenih prilika od strane oba tima.
S jedne strane su tri zastupnika HDZ-a i jedan zastupnik HSP-a papagajski ponavljali dnevnopolitičke lajtmotive s maratonske saborske rasprave, pokušavajući ih prilično neuvjerljivo pokriti frazama o potrebi nekakve reforme HRT-a, odnosno uvođenja profesionalizma, odgovornosti i drugih visokih standarda koji nedostaju toj instituciji.
S druge strane su direktor i predsjednik Programskog vijeća HRT, SDP-ov saborski zastupnik i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva isto tako neuvjerljivo pokušavali stvoriti dojam da je u pitanju zavjera s ciljem zavođenja kontrole nad javnom televizijom čemu se oni moraju suprotstaviti u cilju očuvanja dostojanstva struke.
Nijedan tim nije iskoristio argumente koji proizlaze iz cijelog koncepta "javne televizije" - pojma koji se tako često koristi u političkim medijskim raspravama, iako vrlo malo ljudi može reći što on zapravo znači. U hrvatskoj praksi se "javna televizija" svela na nakaradni kompromis između klasične državne i moderne komercijalne televizije.
HRT financiraju svi porezni obveznici, pri čemu se kao argument koristi teza da bi kao državna institucija trebala biti lišena utjecaja tržišta i hrvatskoj publici ponuditi kulturne, informativne i obrazovne sadržaje za koje komercijalne televizije nisu zainteresirane.
No, istovremeno gledatelje tog istog HRT-a umjesto kulturnih, obrazovnih i informativnih sadržaja bombardiraju reklame, latinoameričke sapunjače, Milijunaši, Piramide, svakojake "humorističke" serije i talk-showovi koji nisu ništa drugo do indigo-kopija onih koji su se već mogli vidjeti na stranim televizijama.
Jedina razlika između HRT-a i istinski komercijalne televizije jest što u svemu tome daleko manju ulogu ima "nevidljiva ruka" tržišta - promašaje oličene u showu Joška Lokasa ili Suvivora će uvijek kompenzirati sredstva prikupljena od strane poreznih obveznika.
Takav limbo je itekako plodno tlo za svakakve zloupotrebe pri čemu "javna" televizija postaje izgovor za nečije privatne interese, a kod mnogih medijskih djelatnika se javlja osjećaj nedodirljivosti nauštrb potrebe za održavanjem profesionalnih standarda.
U svjetlu svega toga su hadezeovci i haespeovci u studiju mogli svoju kampanju protiv HRT-a i Latince braniti s prozaičnom činjenicom da Sabor ima legitimno pravo raspravljati i komentirati o programu televizijske kuće koju - htjeli ili ne htjeli - financiraju građani koje oni predstavljaju.
Suprotna strana je, pak, mogla iznijeti jednako prozaičnu činjenicu da je Latin svoje (ne)profesionalne standarde u neka druga doba i u nekim drugim Latinicama primjenjivao s nekih drugih i današnjim hadezeovcima i haespeovcima daleko bližih pozicija.
A i sve ono što se prije koji dan iznosilo u Latinici nije ništa što se na HRT-u u prethodnih pet godina, eskplicitno ili implicitno, nije već moglo čuti. A u cijeloj priči je možda najvažnije jest to da su sporne teze Latinice barem djelomično i u barem u jednom trenutku, bile prihvaćene od većine hrvatskog naroda, ako je suditi prema rezultatima izborima 2000. godine.
Na žalost, sinoćnja je emisija pokazala da imamo saborske zastupnike kakve imamo, između ostalog, i zbog toga što imamo medije kakve imamo, a čiji je najočitiji primjer upravo "javna televizija".
Dragan Antulov
(Screenshot: HTV)