VIDEO Velika ispovijest transrodne osobe: "Oduvijek sam se osjećao kao muškarac"

Foto: Matea Čelebija/Index

DANAS gotovo da nema osobe bez stava o transrodnim osobama. O njima se sve više priča, a ipak se čini da se ne zna dovoljno. Razlog tomu leži upravo u dezinformacijama koje se često serviraju u javnosti. Zato smo razgovarali s Axelom iz Pule koji je rođen kao žensko i trenutno je pred samim krajem potpune promjene spola. Ispričao nam je svoju životnu priču i kako već gotovo 15 godina prolazi kroz proces promjene spola. 

"Oduvijek se smatram muškarcem"

Axel Grgorić iz Pule ima 34 godine i smatra da je trans osoba oduvijek. Već se kao dijete samoinicijativno igrao autićima i nosio isključivo mušku odjeću. Iako je oduvijek znao da je muškarac, prvi put je to priznao svojoj doktorici 2009. godine, nakon čega je krenuo u proces mijenjanja spola.

Jedna je anegdota vezana za njegovo djetinjstvo, a to je kada je na Bjelolasici osvojio nagradu za najljepšeg dječaka iako je bio - cura.

"U četvrtom razredu osnovne škole na Bjelolasici natjecao sam se u izboru za najljepšeg dječaka. Moja učiteljica, s kojom se i danas čujem, rekla mi je da se prijavim za mistera pa da vidimo što će biti. Kako sam samo mušku odjeću nosio, na prvu nitko nije primijetio da se radi o curi. Bio sam najljepši dječak, a zapravo sam bio cura. Tada su me pitali što ću biti kada budem velik, a ja sam im rekao: 'Bit ću muškarac.'"

 

Put ka promjeni spola

Axel se u 19. godini počeo sve intenzivnije raspitivati o promjeni spola pa je kroz nekoliko godina pokrenuo proces koji traje do danas, a ako sve bude po planu, konačnu promjenu spola Axel će odraditi sljedeće godine u Beogradu.

"Prvo sam se svojoj doktorici opće prakse izjasnio da se osjećam kao muškarac. Poštujem ju jer mi je tada rekla da o transrodnosti ne zna ništa, ali da će svejedno biti uz mene. Nakon toga sam išao godinu dana kod psihijatra, a na daljnju obradu kod endokrinologa za transrodne osobe u Rijeci", kaže nam Axel. 

Priča da mu u Rijeci nisu priznali nalaze iz Pule jer je cijeli proces pa tako i razgovor sa psihijatrom trebao biti napravljen u KBC-u Rijeka pa je opet išao kod psihologa godinu dana.

"Tamo su mi rekli da je sve super, da mogu početi s uzimanjem hormona, ali da mi ih oni ne mogu dati. Pitao sam ih zašto, a nisam dobio odgovor. Dvije godine sam čekao na hormone. Onda sam otišao u Zagreb gdje mi nisu priznavali nalaze iz Rijeke pa sam opet prolazio sve nanovo. Tako sam tri puta prošao vještačenje psihologa, psihijatra i endokrinologa.

Dakle, izgubio sam pet godina u tim procesima. Nisam bio prioritet, nisam to ni tražio jer mi je jasno da ima potrebitijih pacijenata. Ipak moram ukazati na to da se za transrodne smatra da im život ne ovisi o promjeni spola. To nije istina. Čak 80 posto trans osoba počini samoubojstvo do 21. godine.

Toj djeci nije dobro i treba im pomoći. Žele biti svoji ljudi, a onda se pogledaju u ogledalo i vide da su nešto što nisu. Doktori bi trebali malo ubrzati taj proces. Ja sam tek nedavno dobio oznaku u rodnom listu na kojoj piše da sam muškarac", priča nam Axel.

Kaže da se nikada nije preispitivao niti imao dileme u svoj spol te da je oduvijek bio prihvaćen od strane svoje okoline, što ne može reći za druge transrodne osobe koje poznaje jer su često tema izrugivanja i diskriminacije. Kada je on prije gotovo 15 godina prvi put doktorima obznanio da se osjeća kao muškarac, transrodnost je još uvijek bila tabu temu.  

Prvo je svojoj kumi rekao da želi biti muškarac, a imao je tremu i cijelu noć se pripremao na to. Ona mu je rekla da nema ništa protiv toga, a njegovim priznanjem nije bila iznenađena. Axel kaže da to govori o činjenici da je on sebe smatrao muškarcem, ali i da ga je okolina vidjela kao takvog i ono najvažnije - s tim nije imala problema.

"Valjda je okolina očekivala da ću im to reći. Nikada se nisam ponašao kao cura pa tako nitko u trenutku priznanja da želim promijeniti spol nije bio iznenađen mojom odlukom. Nikada nisam imao negativna iskustva i kome god da sam rekao da želim biti muškarac, nisam naišao ni na ismijavanje ni na podsmjehivanje ili diskriminaciju", priča Axel. 

"Prošao sam dva puberteta"

S obzirom na to da doktori prije deset godina nisu imali iskustva s transrodnim osobama, Axel nam priča kako je često nailazio na zatvorena vrata raznoraznih birokratskih odluka koje su ograničavale utjecaj doktora i ne da nisu imale smisla, nego su bile kontradiktorne.

Tako nam je ispričao i kako je došao do prve injekcije hormona.

"Prvu injekciju nisam mogao dobiti jer doktori nisu znali kako će mi kao ženi dati muške hormone iako su psihijatri procijenili da sam muško. Otišao sam u ljekarnu, rekao im da mi je doktorica na godišnjem i da mi trebaju hormoni. I tako sam ih kupio. Nisam mogao vjerovati da mi je upalilo.

S tim sam hormonima došao kod doktorice i rekao joj: evo, sada sve imam. Mogao sam ilegalno nabaviti hormone, to je bilo najjednostavnije, ali nisam htio. Htio sam da doktori vide da ima nas koji želimo biti primjer drugima u njihovom procesu mijenjanja spola. Nikoga od tih doktora ne krivim jer mi je jasno da ljudi još nisu upoznati s time", kaže Axel.

Hormone je Axel počeo uzimati 2014. godine i kaže da se osjećao kao da je ponovno u pubertetu. Prolazio je kroz emocionalna previranja, ali je bio svjestan da se radi o utjecaju hormona. Ipak, najviše su ga razveselile tjelesne promjene.

"Imao sam preko dvadeset godina, a osjećao sam se kao da sam ponovno u pubertetu. Sve mi je počelo rasti, dlake po cijelom tijelu, brada, ruke, stopalo mi je naraslo za tri broja. Prije svake injekcije sam si snimao glas koji se iz mjeseca u mjesec produbljivao. 

 

 

Bilo je težih dana na početku uzimanja hormona, raspoloženje bi mi se naglo mijenjalo, a uz njega i apetit. Na trenutke sam znao biti razdražljiv, što mi nije pristajalo jer sam inače pun strpljenja.

Bio sam svjestan da je to zbog primanja testosterona i da moram izdržati. Ni u jednom trenutku nisam pokleknuo. Nikada se nisam skrivao i ne želim se skrivati i drugi to isto ne trebaju. Ako se ljudima to ne sviđa, ne moraju se družiti sa mnom", kaže.

"Ginekolog me nije htio pregledati"

Imao je i jedno neugodno iskustvo kod ginekologa koji ga je odbio pregledati.

"To je bilo 2014. godine kada sam došao kod ginekologa prije nego što sam trebao ići na operaciju prsa, koja je isto dio procesa mijenjanja spola. Na to me ginekolog upitao što bi on trebao učiniti po tom pitanju, a ja sam mu rekao da trebam rutinski pregled. Na to me zamolio da izađem van", priča nam Axel. 

Nakon toga je njegov psiholog stupio u kontakt s dugim ginekologom koji mu je pregled odradio bez problema, s tim da je termin bio kasno navečer kada nije bilo drugih pacijentica, a sve kako bi izbjegli potencijalne neugodne situacije.

Doktori mu namjerno napisali krivu dijagnozu

Ispričao nam je još jedan apsurd koji je doživio prilikom ishodovanja dokumentacije za operaciju prsa. Radilo se o svjesno napisanoj, a krivoj dijagnozi doktora kako bi imali izgovor da mu operiraju dojke. Naime, smatrali su da je bolje napisati da na dojci ima cistu nego da je u procesu mijenjanja spola pa da mu zato odstranjuju dojke.

"Nakon što sam zatražio operaciju prsa, doktori mi u nalazu nakon pregleda nisu htjeli napisati da je operacija u svrhu mijenjanja spola, nego su napisali da imam cistu na dojci, što nisam prihvatio.

To mi nije imalo nikakvog smisla jer, kao prvo, moraju mi odstraniti obje dojke, a na tom nalazu su napisali da imam cistu samo na jednoj. Uostalom, zahtijevao sam da u papirima stoji da sam mijenjao spol i da je operacija dojki bila u tu svrhu", kaže Axel.

Nakon, kako kaže, "gornje operacije", odnosno operacije dojki, na redu je još zadnji zahvat - operacija spolovila koju planira za sljedeću godinu, i to u Beogradu.

Okolina ga prihvaća, a cura mu je najveća podrška

Axel je odrastao u domu za djecu jer njegovi roditelji nisu imali uvjeta brinuti se o njemu. S njima je i danas u dobrim odnosima, a oni ga prihvaćaju i podržavaju svaku njegovu odluku. Kaže da je cijelo svoje djetinjstvo u ogledalu vidio osobu koja nije bila on i to je odlučio promijeniti.

"Čudno je. Imaš osjećaj da si zatvoren u ormaru i drugačiji od svih drugih, a zapravo nisi. Takav si kakav trebaš biti. Ja znam da sam ja muškarac, a sad, to što imam ženske spolne organe nije tuđa briga. To treba samo zanimati moju curu", kaže.

Foto: Matea Čelebija/Index

Ljubav između Axela i njegove djevojke Mary, koja mu je potpora u svemu i za koju kaže da je o procesima promjene spola načitanija od njega, rodila se iz prijateljstva. Mary nam je ispričala da se u Axela zaljubila kao muškarca i da joj to što je transrodan ne predstavlja nikakav problem.

Danas su nerazdvojni, grade zajednički život i nadaju se da će jednoga dana imati djecu.

"Našli smo se igrom slučaja, a dijelimo zajedničke interese. Meni je posvojenje uvijek bilo ispred majčinstva, a za početak bismo krenuli s udomljavanjem djece", kazala nam je Axelova cura Mary.

Nedavno mu je promijenjen spol u dokumentaciji

"Ja sam prvo Axel, a onda sve drugo. Ime sam lako promijenio, ali sam na promjenu oznake spola u rodnom listu čekao 13 godina. Mrzim o tome pričati. Dan danas o tim promjenama odlučuju ljudi za okruglim stolom na osnovu nalaza, bez da su s osobom uopće razgovarali. 

Ja sam morao priložiti sve svoje nalaze i onda su psiholog, psihijatar i endokrinolog odlučivali o promjeni oznake spola na osobnim dokumentima. Morao sam skupiti pet potpisa - doktora opće prakse, iz socijalnog su morali potvrditi da nemam kaznene prijave, trebao sam potvrdu da sam prošao psihologa i psihijatra i endokrinologa te nalaz o primanju hormona. Napokon je to sada sve iza mene, a u rodnom listu piše da sam muško", kaže.

Naziv "ono"

Na starim nalazima specijalista Axel je naveden kao "ono". Kaže da doktore zbog toga ne osuđuje, ali smatra da bi i oni, ali i ostatak ljudi trebali biti upućeniji u život i probleme transrodnih osoba jer će se jedino tako umanjiti predrasude prema njima.

"Svi oni koji nas nazivaju ovo ili ono, neka se zapitaju kako bi se ponašali da saznaju da je netko od njihovih bližnjih transrodna osoba. Ljudi sude, a nemaju pojma što ih čeka u životu. Ne razumijem po čemu smo mi lošiji ili drugačiji od drugih. Nikome ne štetimo, živimo svoj život", kaže. 

Pitamo ga je li mu te 2009. godine, kada se prvi put izjasnio o svom spolu, palo na pamet da će jednoga dana svjetonazor i stav prema transrodnim osobama biti drugačiji. Tada je to bila tabu tema, a danas se sve više o njoj priča.

"Drago mi je da se više priča o tome i da se uključuju roditelji. Oni su najbitniji u tom procesu i djecu mogu lišiti muke prolaska kroz dva puberteta, kao što sam to ja prolazio. S druge strane, mislim da se ova tema ne bi trebala previše forsirati jer će ljudi automatski prema njoj razviti otpor. Ja sam za informiranje i iznošenje istinitih informacija od strane osoba koje imaju iskustva s time.

Foto: Matea Čelebija/Index

Danas svatko nameće svoje stavove i tobože iskustva i na osnovu toga se izgradila jedna potpuno kriva slika o transrodnim osobama. Toliko sam neistina čuo o nama, primjerice, da preko noći mogu odlučiti odstraniti si dojke i otići na operaciju, a zapravo se radi o procesu koji traje godinama", priča Axel.

Kaže da je današnji položaj trans osoba u Hrvatskoj nikakav, da nemaju dovoljno prava, da nailaze na predrasude, ali i diskriminaciju. Ipak, naglašava da sve ljude iz zajednice općenito izopćava bilo kakva vrsta deklariranja i da bi najbolje bilo da su svi ljudi, bez obzira na spolnu orijentaciju - jednaki. 

"Zašto i ja ne bih imao prava kao i svaki drugi građanin, samo zato što sam drugačiji? Ljudi smo. Nije mi jasno zašto se transrodne toliko deklarira i stavlja u neki izolirani koš.

Po meni se ljudi ne bi trebali deklarirati. Svi su znali što je LGBT, a onda su se počeli dodavati i druga slova, to samo buni ljude. Puno jednostavnije bi bilo kada bi svatko bio osoba za sebe, bez ikakvih deklariranja", kaže Axel.  

Pročitajte više