HRVATSKA je izgubila 31:28 od Njemačke u polufinalu Europskog prvenstva. Izabranici Dagura Sigurdssona borit će se za brončanu medalju u utakmici koja je na rasporedu u nedjelju od 15:15.
Bez ikakvog oklijevanja može se reći da je Hrvatska ovu utakmicu izgubila u prvih deset minuta drugog poluvremena. U nastavak je ušla sa zaostatkom od -2, zabila prvi gol u drugom dijelu, a onda se - ugasila. Nijemci su do isteka 40. minute napravili seriju 7:1, pobjegli na sedam golova prednosti, a nadoknaditi takav zaostatak protiv ovako ozbiljne momčadi kao što je Njemačka bilo bi pravo malo čudo.
"Teško je opisati što nam se dogodilo u drugom poluvremenu", rekao je kapetan Ivan Martinović nakon utakmice. I zaista, nije lako objasniti tu, ako se moramo poslužiti floskulom, crnu rupu u koju je Hrvatska upala na startu drugog poluvremena. Takvi periodi u zadnje su joj se vrijeme rijetko događali, no ne treba sve razloge tog negativnog niza tražiti isključivo u Hrvatskoj. Za neke stvari treba skinuti kapu i Nijemcima.
Prije svega, nešto treba raščistiti - Njemačka je iznimno kvalitetna momčad koja ima puno veći izbor i puno veći bazen talenta nego Hrvatska. Samim tim ima i veću širinu, lakše se može prilagođavati protivnicima i bolje sačuvati svježinu.
Hrvatska je u prvom poluvremenu držala korak s Njemačkom zahvaljujući odličnoj igri vanjskih igrača, koji su dobro koristili prostor koji im se otvarao u igri sedam na šest. Ivan Martinović, Tin Lučin i Luka Lovre Klarica zabili su 11 od 15 hrvatskih golova u prvom dijelu.
No istovremeno, Njemačka je Hrvatskoj igru sedam na šest naplatila s tri gola na prazna vrata u prvom dijelu, a u još dvije situacije Hrvatska je samo za dlaku izbjegla takve pogotke.
Sigurdsson je na startu drugog dijela odlučio odustati, odnosno malo pričekati s igrom sedam na šest. To nije ništa neuobičajeno jer za takvim rješenjima rijetko se poseže od samog početka poluvremena, a uz to je i utakmica bila u egalu te je Islanđanin vrlo vjerojatno htio uskratiti Nijemcima mogućnost novih lakih golova.
Ipak, Hrvatska se u tim uvodnim minutama u igri šest na šest jednostavno nije snašla. Nijemci su činjenicu da na crti sada moraju brinuti samo o jednom, a ne o dvojici igrača, iskoristili da agresivnije napadnu i zatvore vanjske pucače, a blok predvođen Justusom Fischerom funkcionirao je perfektno.
Nijemci su tako ugušili najjače hrvatsko oružje, a uz to su kroz cijeli susret imali podršku neprikosnovenog Andreasa Wolffa, jednog od najboljih golmana svijeta, koji je do kraja skupio 14 obrana. Osim vanjskih šuteva, zaustavljao je i zicere i sedmerce. Razumljivo je da takav raspoloženi golman unese nervozu protivničkim napadačima, a to je bio slučaj i u ovoj utakmici.
Gledajući retrospektivno, možda bi bilo bolje da je Hrvatska od samog starta drugog dijela nastavila s tim u javnosti nepopularnim rješenjem i igrom sedam na šest, ali iz već navedenih razloga nije teško razumjeti zašto se Sigurdsson nije odlučio na to.
"Umor nam ne treba biti izgovor", također je izjavio Martinović, no nema sumnje da je i to bio faktor koji je utjecao na ovakav ishod utakmice. Hrvatski igrači potrošili su se kroz turnir, ali i kroz prvo poluvrijeme. Teško je očekivati da se 60 minuta može igrati na razini na kojoj su Martinović, Lučin i Klarica igrali u prvom dijelu, a njihove zamjene nisu donijele željeni učinak.
Tu se vidi koliko Sigurdssonovoj momčadi nedostaje Zvonimir Srna, umjesto kojeg je do njegove ozljede Lučin ulazio i donosio novu energiju, a sada te opcije nije bilo jer je Lučin morao igrati od prve minute.
Za mnoge je utakmica već nakon 24:17 na isteku 40. minute bila gotova. Vjerojatno bi bila i za neku prošlu Hrvatsku, koja bi u ne tako davnoj prošlosti u takvim situacijama znala odustati i pomiriti se s porazom.
Ova Hrvatska, unatoč brojnim problemima, umoru i ozljedama, nije odustala. Pribrala se i počela pomalo smanjivati zaostatak, a probudili su se i golmani, odnosno Dominik Kuzmanović. Kuzmanoviću i Mandiću nije bilo lako jer su često znali ostati na streljani, ali Kuzmanović je u drugom dijelu počeo braniti zicere i izrađene šuteve. Bez toga se reprezentacija kakva je Njemačka teško može pobijediti.
Da je tri minute i 15 sekundi prije kraja David Mandić realizirao onu kontru kojom se moglo doći na -2, do kraja bi bilo - svega. U tom trenutku Mandić je donio možda jednu ishitrenu odluku te uzeo težak šut, ali bilo bi mu pogrešno zbog toga zamjeriti, s obzirom na to koliki je ogroman doprinos dao tijekom prvenstva.
Na koncu, prvenstvo još nije gotovo. Hrvatska odlazi u borbu za broncu, a druga medalja u dvije godine bila bi velika stvar. No kako smo i ranije pisali, već je i drugo polufinale zaredom ozbiljan uspjeh i zbog toga poraz od ovakve Njemačke ne treba previše uzimati srcu.