Svakidašnja jadikovka o tome kako je nekad bilo bolje - knjige, muzika, filmovi, okus paradajza, odgoj mladih, demokracija itd. - ozbiljno dolazi u pitanje kad se suočite sa zadatkom da napravite listu najboljih filmova iz prve četvrtine 21. stoljeća. Napatio sam se sužavajući izbor na 50 najboljih, dok se izbor od svega 21 filma činio kao nemoguća misija.
Zapravo i dalje se tako čini pa je lista koju ćete u nastavku prelistati uvjetna, jer na njoj nedostaje barem još toliko naslova koliko ih je uvršteno. Mislim, kako napraviti listu najboljih filmova, a na nju ne staviti barem nekoliko filmova Paula Thomasa Andersona, Quentina Tarantina ili Richarda Linklatera koji sami bez problema zauzmu prvih deset mjesta.
Zaista, kinematografija i filmovi prilično su se promijenili krajem prošlog i početkom ovog stoljeća i to prvenstveno širenjem mreže kinodvorana u shopping centrima, što je uvelike utjecalo na same filmove. Umjesto do tada dominantnih filmskih priča namijenjenih gotovo svim dobnim skupinama, ciljna se publika pomaknula prema mladima i jako mladima, a rezultat je totalna dominacija dječjih filmova, što animiranih, što igranih, odnosno superherojskih.
Kvantiteta i kvaliteta običnih, normalnih filmova itekako je stradala, nekoć dominantna kategorija filmova srednjeg budžetskog razreda gotovo je nestala, baš kao i neki žanrovi, primjerice romantična komedija. Tek su horori i akcijski/pustolovni filmovi zadržali dobre pozicije.
Na listi koja je pred vama nema superherojskih filmova, tek je jedan animirani, zapravo hibrid animiranog i dokumentarnog filma, no i ovako sužen izbor svjedoči da još uvijek nije sve propalo, odnosno da dobrih filmova itekako ima, i to mnogo više nego što nam se čini dok depresivno promatramo ponudu na redovnom kino repertoaru.
Prije nego što krenemo na listu slijedi važna napomena: ova lista ne pretendira biti konačnom istinom o najboljim filmovima 21. stoljeća, tek je osobni izbor jednog gledatelja koji je previše vremena proveo u kinima i pred ekranom. Redoslijed je stvar dojma i emocije, a mnogi filmovi koji nedostaju nisu time manje vrijedni - samo su zbog ograničenog formata ovoga puta ostali ispod crte. Sad kad smo i to riješili, možemo prijeći na stvar.
Mogao je ovdje biti i neki drugi naslov rumunjskog genijalca Radua Judea, npr. Aferim ili Ne očekujte previše od smaka svijeta, no izbor je pao na Baksuzno bubanje. Film je narativno previše kompleksan da bi imalo smisla prepričavati ovdje njegov sadržaj, tko ga je gledao znat će zašto je ovdje, a tko nije neka svakako pogleda bilo koji od spomenutih naslova, nešto tako opičeno i duhovito rijetko se sreće.
Ken Loach imao je dobrih 25 godina, uostalom baš kao i onih prethodnih nešto više od 25 u prošlom stoljeću, pa je zaslužio ovdje sudjelovati makar s jednim filmom. Mogao je to biti Vjetar koji povija ječam ili neki treći, no uvrstili smo jedan od njegovih pitkijih, iako i dalje vrlo gorkih i tužnih filmova koji je redatelju donio jednu od dvije Zlatne palme.
Priča o otpuštenom radniku koji postaje žrtvom bešćutne britanske birokracije (bolje ne zamišljati kako bi to izgledalo da je film snimljen u Hrvatskoj), maestralno je ostvarenje koje istovremeno izaziva i suze i smijeh.
Lista najboljih filmova stoljeća bila bi manjkava bez Clinta Eastwooda. Ne bi bilo nezasluženo da je ovdje neki drugi naslov, primjerice Mistična rijeka, Gran Torino ili Američki snajper, no ova sportska melodrama ipak je najupečatljiviji film Clintova opusa ovog stoljeća, i svakako emotivno devastirajući.
Ovaj opsesivni triler o istinitom, neriješenom slučaju kalifornijskog serijskog ubojice najbolji je film Davida Finchera u ovom stoljeću. Inzistirajući na krajnje realističkom prikazu spore, mukotrpne istrage koja se razvlači godinama, redatelj uspijeva izgraditi dojmljiv i napet film, različit od većine filmova o serijskim ubojicama. I, skoro pa nepotrebno napomenuti, mnogo bolji od njih.
Evo najboljeg filma ovog stoljeća prema izboru Quentina Tarantina kod nas na ipak nešto skromnijoj, ali svejedno vrlo dobroj poziciji. Nije ova lista mogla proći bez makar jednog filma Ridleyja Scotta, a kako Gladijator (2000.) pripada prošlom stoljeću, odlučili smo se za ovaj turborealistični, intenzivni i brutalni ratni film o katastrofalnoj američkoj misiji u Somaliji. Scott majstorski hvata kaos bitke i ljudsku cijenu rata kroz vrtoglavu akciju i naturalističke detalje.
Južnokorejski triler koji je prije šest godina naprečac osvojio svijet, ali i prvog Oscara za film izvan engleskog govornog područja u kategoriji najboljeg filma. Vještim miješanjem više žanrova (trilera, horora, filma pljačke, crne komedije...) sa socijalnom dramom, odnosno kroz priču o siromašnoj obitelji koja se infiltrira u kuću bogataša, redatelj Joon-Ho Bong je kreirao jednu od najrazornijih kritika suvremenog klasnog društva. Film koji se gleda netremice, s mješavinom užasa i smijeha.
Fascinantan spoj dokumentarca i animiranog filma koji gledatelja snažno uvlači u traumu rata u Libanonu. Redatelj Ari Folman koristi atraktivan crtež kako bi nadomjestio slabosti dokumentarnog prosedea te kreira vizualno efektan, hipnotički i emocionalno devastirajući film.
Elegantna ljubavna priča iz pedesetih godina prošlog stoljeća Todda Haynesa o zabranjenoj vezi dviju žena, s izvanrednim nastupima Cate Blanchett i Rooney Mara. Njih dvije suptilno dočaravaju sukob koji se zbiva između svijeta intime, odnosno emocija, i svijeta rigidnih društvenih ograničenja.
Sean Baker je filmaš koji je snažno obilježio prvu četvrtinu stoljeća pa između nekoliko sjajnih filmova - a u najužoj su konkurenciji bili još Projekt: Florida i Anora - nije bilo lako odabrati najbolji. Ipak, izdvajamo Tangerine, minijaturno remek-djelo u cijelosti snimljeno iPhoneom na ulicama Los Angelesa. Duhovit i energičan film prati ljubavne nevolje transseksualne seksualne radnice i kroz njih prikazuje kako izgleda život ljudi s društvenih margina.
Njemačka komedija koja traje skoro tri sata - reklo bi se kako je riječ o oksimoronu na kvadrat, no redateljica Maren Ade snimila je senzacionalan film o ekscentričnom ocu koji se na bizarne načine pokušava približiti otuđenoj kćeri. Charlie Chaplin svojedobno je rekao kako je „život snimljen u krupnom planu drama, a u totalu komedija“, a redateljica Ade vješto je kombinirala oba principa te isporučila istovremeno urnebesno smiješan i tužan film o problematičnim obiteljskim vezama.
Braća Coen na vrhuncu kreativnosti: nemilosrdni triler, neki bi rekli horor, a neki neo- vestern, o potrazi za velikom lovom u kojemu se skladno prožimaju ekscesno nasilje i crni humor. Ipak, ma koliko nasilje bilo brutalno, ništa u ovom filmu nije strašnije od killer bob frizure Javiera Bardema.
Mogao je ovdje biti i neki drugi film Michaela Hanekea, npr. Pijanistica ili Skriveno ili Bijela vrpca, no odlučili smo se za njegov pretposljednji film, Ljubav. Iz pozicije distanciranog promatrača film smireno i bez patetike prati posljednje mjesece života jednog starog bračnog para sve do posljednjeg daha. Remek-djelo o istinskoj ljubavi i dostojanstvenom umiranju.
Konačno na listi jedan film o smislu života. Ali kakav film! Vizualni i glazbeni spektakl Paola Sorrentina ispunjen melankolijom, dobroćudnom ironijom i neočekivanom ljepotom života. I Tonijem Servillom koji bez pol muke uspijeva istovremeno biti i tragična i smiješna figura. Jedno sasvim oldskul remek-djelo.
Najbolji film Martina Scorsesea još od Dobrih momaka, energična je, istovremeno pametna i izuzetno zabavna priča o Wall Streetu, odnosno o igri čiji je cilj premjestiti novac iz džepa klijenta u vlastiti džep. Istinita priča o Jordanu Belfortu kao manekenu beskrupuloznosti Wall Streeta, njegove neutažive pohlepe, cinizma i ekscesnog načina života.
Nostalgična posveta starom Hollywoodu s twistom jedan je od najneobičnijih, ali i najefektnijih filmova Quentina Tarantina. Tarantinova mašta može svašta, nije da to već nismo znali, no u Bilo jednom... ide korak dalje te kroz priču o glumačkoj zvijezdi na putu prema dolje i njegovom dvojniku prikazuje svoju izmaštanu viziju Hollywooda s kraja šezdesetih, sa pičkicom Bruceom Leejem, kulerom Steveom McQueenom, prekrasnom zvijezdom u usponu Sharon Tate te krvavim obračunom s kultom Charlesa Mansona u kući Romana Polanskog koji je već odavno ušao u filmske antologije.
Ovdje, primijetili ste, švercam dva filma na samo jedno mjesto, a bez oklijevanja bih prošvercao i treći samo da taj nije ostao u 20. stoljeću. Osobno sam slab na cijelu trilogiju Prije Richarda Linklatera o neobičnoj ljubavnoj priči koja je počela na vlaku za Beč, a završila na grčkom otoku, pa kako se nisam mogao odlučiti između srednjeg, najzabavnijeg, i završnog, najrealističnijeg i najtužnijeg dijela, onda sam na listu ugurao oba.
Jedini ovogodišnji film na ovoj listi epski je akcijski triler Paula Thomasa Andersona koji prikazuje bivše revolucionare kako gube bitku protiv mračne distopije kakvom je prikazana Amerika u bliskoj budućnosti. Politički nabijen, aktualan i urnebesno zabavan hit godine s izvrsnim Leonardom DiCaprijem i Seanom Pennom.
Hipnotički san o Hollywoodu, identitetu i iluzijama Davida Lyncha otkako je snimljen figurira kao jedan od najboljih filmova stoljeća. Riječ je o enigmatičnom i seksepilnom filmskom labirintu u kojemu se neodoljivo miješaju strah, ljubav i nadrealnost u zaista nezaboravno filmsko iskustvo.
Odrastanje jednog običnog dječaka snimljeno tijekom 12 godina. Ništa senzacionalno, tek sasvim jednostavan život jedne jednostavne obitelji pred kamerom Richarda Linklatera nekim se alkemijskim čudom pretvara u senzacionalan film.
Nevjerojatno duhovita revizionistička ratna fantazija Quentina Tarantina posve je promijenila prevladavajuću paradigmu realističnog filma. QT odlučio je snimati filmove baš onakve kakve on želi gledati, ne obazirući se pretjerano na historijske činjenice. Ako Quentin želi da Hitler pogine u kinu, onda Quentin učini da tako i bude. I to bude baš genijalno.
Filmski ep o pohlepi i luđačkoj ambiciji na početku naftne ere, s Danielom Day-Lewisom u ulozi života. Monumentalno remek-djelo Paula Thomasa Andersona o američkom snu koji se pretvara u noćnu moru.