KATALIN Karády bila je jedna od najvećih filmskih i glazbenih zvijezda mađarske kulturne scene prve polovice 20. stoljeća, ali i osoba čiji je život nadmašio okvire estrade i filma. Rođena 8. prosinca 1910. u Budimpešti kao Katalin Kanczler, obilježila je zlatno doba mađarskog filma tridesetih i početkom četrdesetih godina, a istovremeno je ostavila dubok humanitarni trag tijekom Drugog svjetskog rata, riskirajući vlastiti život kako bi spasila progonjene Židove.
Katalin Karády odrasla je u skromnim okolnostima, kao jedno od osmero djece čiji je otac bio postolar. Od mladih dana pokazivala je snažan interes za glumu i glazbu, ali put do uspjeha nije bio linearan. Nakon školovanja i boravka u inozemstvu, koje je djelomično financirala dobrotvorna organizacija, vratila se u Mađarsku s jasnom ambicijom da uspije u svijetu umjetnosti.
Nakon očeve smrti 1930. godine, kratko je bila udana za muškarca koji je bio 30 godina stariji, ali brak je trajao samo nekoliko mjeseci.
Njezin filmski debi dogodio se krajem tridesetih godina, a vrlo brzo je postala senzacija. Za razliku od dotadašnjih mađarskih glumica, Karády je zračila mračnijom, sofisticiranijom energijom. Dubok glas, ozbiljan pogled i odmjeren nastup izdvajali su je iz tada dominantne slike laganih, vedrih ženskih likova. Kako piše autor Doyle Glass, javnost ju je prozvala "mađarskom Marlene Dietrich".
Tijekom samo nekoliko godina Katalin Karády snimila je niz iznimno popularnih filmova koji su je pretvorili u simbol epohe. Često je glumila složene, tragične ili moralno ambivalentne junakinje - žene rastrgane između emocija, društvenih očekivanja i osobne slobode.
Kako ističe Filmska enciklopedija, glumila je fatalne žene u adaptacijama romana Lajosa Zilahyja. Neki od najpoznatijih filmova u njezinoj karijeri su Samrtno proljeće (1939.), Kraljica Elizabeta (1940.), Voda nešto nosi (1943.), Opijumski valcer (1943.) i Szóváthy Éva (1943.).
Paralelno s filmskom karijerom razvila je i glazbeni uspjeh. Pjesme koje je interpretirala, često melankoličnog i tamnog tona, postale su iznimno popularne.
Početkom Drugog svjetskog rata položaj Katalin Karády postao je sve složeniji. Mađarska se postupno približavala nacističkom savezu, a antisemitizam je poprimio institucionalne oblike. Unatoč vlastitoj golemoj popularnosti, Karády nije bila pošteđena progona. Godine 1944. Gestapo ju je uhitio i mjesecima mučio zbog navodne špijunaže i neprijateljskih veza, a njezina karijera gotovo je preko noći zaustavljena.
Karády je uhićena sa svojim ljubavnikom, mađarskim generalom bojnikom Istvánom Ujszászyjem, koji je bio veliki protivnik nacizma i špijun za savezničke snage. Prema World Jewish Congressu, Ujszászy je navodno bio inspiracija za glavnog lika u romanu Engleski pacijent.
Ono što će kasnije definirati njezino životno nasljeđe odvijalo se daleko od reflektora. Naime, nakon što je puštena iz zatvora, Karády je spasila židovsku djecu koja su trebala biti upucana na obali Dunava. Iskoristila je svoj zlatni nakit kako bi podmitila mađarske fašiste, a spašenu djecu skrivala je u svom stanu sve do kraja rata.
Nakon završetka rata, umjesto priznanja dočekale su je nove nepravde. Novi komunistički režim u Mađarskoj gledao je s nepovjerenjem na zvijezde predratne buržoazijske kulture. Karády je bila marginalizirana, onemogućeno joj je aktivno bavljenje glumom i pjevanjem, a njezino ime postupno je nestajalo iz javnog prostora.
Suočena s potpunim prekidom karijere, emigrirala je najprije u Austriju, potom u Švicarsku, Brazil, a na kraju se trajno nastanila u Sjedinjenim Američkim Državama. Ondje je vodila povučen i tihi život, daleko od slave koju je nekad imala, radeći kao vlasnica trgovine šeširima i izbjegavajući medijsku pozornost.
Tek desetljećima kasnije Katalin Karády počela je dobivati priznanja koja joj pripadaju. Izrael joj je postumno dodijelio titulu Pravednice među narodima za spašavanje Židova tijekom Drugog svjetskog rata, čime je formalno potvrđen njezin humanitarni doprinos i osobna hrabrost.
U suvremenoj Mađarskoj danas se smatra jednom od najznačajnijih kulturnih figura 20. stoljeća. Njezini filmovi ponovno se prikazuju, pjesme se reinterpretiraju, a životna priča sve češće se spominje kao primjer kako su umjetnost i moralna odgovornost ponekad nerazdvojni.
Katalin Karády umrla je 8. veljače 1990. godine na Floridi, daleko od grada u kojem je postala legenda. Ipak, njezino ime danas ne simbolizira samo glamur i filmski uspjeh, već i iznimnu osobnu snagu u najmračnijem razdoblju europske povijesti.