"Autor mora prvi film napraviti vlastitom krvlju", rekao je Jean-Pierre Melville i to se uklapa u njegov način djelovanja u francuskoj kinematografiji čiji je ključni čimbenik, ali u kojoj je uvijek bio neka vrsta otuđenog člana, stranog tijela i od koje niti je dobivao, niti je želio išta dobiti nego je sva svoja djela stvorio bez podilaženja bilo kome.
Nakon povratka s ratišta 1945. uspio je započeti ozbiljan stvaralački rad, i to izvan velikih producentskih kuća, što je bilo prilično teško zamislivo u to vrijeme, snimao je na stvarnim lokacijama i uglavnom bez dozvole, ali je snimao i to mu je bilo jedino važno.
Samostalno se penjao na ljestvici istaknutih umjetnika svoje zemlje, svakodnevno gledao najmanje pet filmova, upijao znanje prije svega iz američkog noira, pa mirno gradio svoje mjesto među velikanima. Bio je tzv. "kum Novog vala" i taj pokret teško da bi izgledao isto bez njega u vidu očinske figure, ali kada se već uspostavio, Melville mu ipak nije pripadao, jer on ne pripada ničemu osim Melvilleu.
Kad smo kod Novog vala, nekako se mora spomenuti njegovo nekolikominutno glumačko sudjelovanje u Godardovu "Do posljednjeg daha". Dakle, tada se lagani Melville pojavio u tuđem filmu, izgovorio kako mu je najveća ambicija postati besmrtan i onda umrijeti, pa tu ambiciju proveo u djelo, ovoga puta svojim filmovima.
Ruku na srce, počeo ju je provoditi još dosta prije te kratke i učinkovite epizode, snimio i "Boba kockara" između ostalog, što mu je kapitalac ranog razdoblja, međutim nakon te 1960. krenulo je desetljeće u kojem je ostvario najbolja djela, a na spomen bilo kojeg od tih djela koža se počinje sama ježiti, ormar vapiti za fedorama i mantilima, a misli o svemelvilleovskom filmskom maratonu do jutarnjih sati postajati izuzetno realna opcija. To su onako najmanje moguće pohvale koje se mogu dati...
Napokon - nazivi filmova. Ne postoji dobar način da se rangiraju, pa ćemo ih proći u nekoliko rečenica kroz prizmu glumačkih suradnika. S Jean-Paulom Belmondom snimio je "Le doulos" o doušniku kojeg igra Belmondo, a s njim je radio također i na nešto neuobičajenijem projektu, drami "Leon Morin, svećenik".
Alain Delon s druge strane je čisti melvilleovski glumac, dakle nije zalazio u nekriminalne vode, a zajedno su snimili vanserijske "Le samourai" i "Crveni krug", kao i sasvim solidni "Un flic".
Uz njih dvojicu, jednako vrijedan spomena je Lino Ventura i dva remek-djela "Le deuxieme souffle" i "Armija sjena" u kojima je bio savršen izbor za glavnu ulogu, kao što je to bio i veteran Roger Duchesne u prvom Melvilleovu općeprihvaćenom klasiku, koji smo već i spomenuli, riječ je o "Bob le flambeur" (Bob kockar).
Tih nekoliko filmova je i najvažnije, velika većina je iz šezdesetih, ali ipak je preporuka pogledati sve što je snimio, jer em što je to tek 13-14 naslova, em što je filmu dovoljno njegovo ime na špici i odmah je vrijedan pažnje.
Kod njega imamo i onaj klasični cirkularni primjer inspiracije, budući da je radio pod utjecajem Amerike, a onda Amerika pod utjecajem njega, pa su tako Martin Scorsese, Walter Hill, William Friedkin, Quentin Tarantino, Michael Mann i mnogi drugi holivudski autori više puta isticali koliko su im Melvilleova djela značila u kreiranju vlastitih, a i općenito, nema tko što tražiti u snimanju krimića ako nije proučio francuskog maga od "a" do "š".
Mračni ambijenti, dugi kadrovi, mnogo tišine, likovi koji postoje više u simbolima nego u krvi i mesu, ali su ipak i kao takvi savršeno uklopljeni i realni, uz to naravno standardni kišni mantili, šeširi, cigarete, čitav jedan moralno i estetski drukčiji svijet od bilo čega što gledatelj može pojmiti u svom svakodnevnom, nefilmskom životu.
Rođen je 1917. godine, postao besmrtan u međuvremenu kao što je i planirao, a onda umro 1973. Jean-Pierre Grumbach, vječan pod imenom - Jean-Pierre Melville.