Praznici nisu više iza ugla, već su cijelom figurom iskočili iz tog ugla i sada nam ne preostaje neki izbor nego da gledamo u njih, oni u nas i koliko-toliko se prepustimo uživanju uz oprez da nas ne opljačka svatko tko nabaci kapicu Djeda Mraza na glavu u pokušaju da nas uvjeri kako ne možemo zadržati blagdanski duh ukoliko ne pazarimo baš ono što on prodaje. Najlakši način da se izbjegne ta situacija jest onaj najstariji oprobani recept - ostati kod kuće koliko se može.
I sad imamo opciju gledati Sam u kući, pa onda i neke veće klasike koji se odvijaju za Božić, a pošto je sve više egzibicionista i ljudi koji hoće nešto novo, godinama su popularne i liste filmova koji su samo tehnički božićni, a zapravo osim radnje koja se odvija za praznike nema tu nekih elemenata koje bismo povezali sa željenim vjerskim i marketinškim osjećanjima završnice prosinca i početka siječnja.
Već odavno je Umri muški legitiman božićni film, ali dodaju se tu i Širom otvorenih očiju, Smrtonosno oružje, Dug poljubac za laku noć itd., o raznim tematskim hororima da ne pričamo.
Tradicionalisti naravno neće biti zadovoljni ako je nešto samo "tehnički blagdanski", a ako su već iscijedili sve naslove koji na svaki način ispunjavaju parametre, onda se možda nađe mjesta u repertoaru za jedan film koji je po svim mjerilima praznični osim baš po tom - tehničkom. A još je iz našeg dvorišta.
I ne samo da je iz našeg dvorišta, već ostvarenje Samo ljudi toliko dugo čami u dvorištu da bismo se mogli osnovano zabrinuti ima li u njemu više imalo života, a dobra vijest je da ima i da se i danas može gledati kao prije gotovo 70 godina kada se pojavilo, ako ne i s većim apetitom.
U pitanju je ljubavna drama u režiji velikog Branka Bauera, po scenariju istog takvog Arsena Diklića, a njih dvojica su više puta surađivali i pored ovog filma, uglavnom u djelima s ratnom tematikom.
Nisu mogli od toga pobjeći prije svega jer su obojica u II. svjetski rat ušli kao tinejdžeri i cijela mladost im je obilježena njime, a Samo ljudi jest mirnodopska priča, međutim upravo s likovima koje je i te kako obilježilo ratno stanje i sva zla koje ono nosi. Kako je to onda praznični film? Tako što su i sami praznici u slavu figure koja je prošla iskonsku patnju, ali nije dopustila da svjetlo ostane bez šanse u borbi protiv tamne strane.
Film je izašao 1957. godine i u njemu je izložen optimizam naroda iza kojeg je najgore i koji prepun vjere korača u nova poglavlja, a naravno da se kasnije taj optimizam pojavljivao u sve manjem broju čestica, ali tijekom pedesetih ga je bilo u velikoj mjeri.
Priča se odvija u zimu, ima ljudsku toplinu u gotovo svakoj sceni, romantičnu crtu, pouku, a gotovo da nije nimalo ni patetična iako je naravno "patetika rizik bez kojeg nema velike umjetnosti", pa tako posjeduje neke od ključnih karakteristika najvoljenijih prazničnih filmova, osim onog manje bitnog, a to je da se forsiraju praznici.
Praznici se zapravo ni ne spominju, možda se radnja čak odvija u kasnom siječnju ili veljači, nije ni važno, ali snježna atmosfera i pejzaži Jahorine su tu da skrenu misli s točnih datuma na samu zimsku ljepotu koja uostalom i jest primarna asocijacija na blagdansko vrijeme.
Kada pročitate u šturim opisima ovog filma da su romantični junaci invalid s jednom nogom i slijepa djevojka, to može biti turn-off i zaista zvuči malo otrcano, nešto kao ljubav alkoholičara i prostitutke u Napuštajući Las Vegas, jednostavno premisa vuče na pretjeranost u izrazu i nabijanju poante.
Ali kao što se to ni najmanje ne osjeti u vegaskim dogodovštinama Nicolasa Cagea i Elisabeth Shue, tako ni u filmu Samo ljudi zaista nema smetnje u činjenici da gledamo priču o dvije tako jasno "oštećene" individue s obzirom da je to bilo vrijeme kad su svi bili barem malo oštećeni, bilo izvana ili iznutra.
Što se tiče same postavke radnje, ona se odvija u pansionu gdje glavni junak, inženjer na gradnji hidrocentrale zvani Predrag Bojanić (Bojkan), upoznaje djevojku Ljubicu (Buba) i dok je on tu poslovno u kraju, ona se priprema za operaciju koja bi joj mogla vratiti vid.
Isprva su doktori zamolili Bojanića da joj ne otkriva da nema jednu nogu kako ona ne bi pomislila da je u domu za invalide, a razlog je što je psihički trenutak jako bitan za njenu operaciju, a kada su njih dvoje počeli gajiti osjećaje jedno za drugo, tako je on sve više bivao zabrinut oko Bubine reakcije ako sazna za taj njegov hendikep.
Iz tih početnih točaka dobivamo dvije ranjive osobe koje se plaše otvoriti novoj stranici u svom životu jer osjećaju da su previše toga ostavili na prethodnoj, međutim kao i svaki dostojanstven praznični film, tako i ovaj uvjerljivo i uz sve obzire pokušava prenijeti inspirativni dio gledatelju bez nepotrebnih obećanja da sve to nije teško pregurati. Čak i kad se u nekoj mjeri vodi parolom "Samo nam je ljubav potrebna", ozbiljan film ne smije je olako shvatiti.
Glavne uloge su odlično odradili Milorad Margetić i Tamara Miletić, no ne bi bilo dovoljno da nisu okruženi izuzetno napisanim likovima u samom pansionu, da ti drugi ljudi nemaju svoje priče i da ih nisu maestralno odigrali velikani poput Nikše Stefaninija, Olivere Marković, Toma Kuruzovića, Nele Eržišnik i ostalih.
Svi oni dodaju šarm i humor na momente preozbiljnim nosećim junacima, koji su naravno preozbiljni s razlogom, nije fraza reći da je i Jahorina lik za sebe uz svu ljepotu koju su tek u kasnijim desetljećima poremetili načičkani hoteli, njihovi raskalašni vlasnici i turisti kojima baš to odgovara.
Ono što također pleni u priči jest taj odnos koji imaju ljudi iz različitih klasa, pa tako inženjer Bojanić i radnici na hidroelektrani razgovaraju bez gledanja nagore ili nadolje, slično je u bolnici gdje doktori i sestre surađuju ravnopravno, u pansionu također, tako da film predstavlja neki ideal onoga što se zamišljalo da je moguće u tom novom sustavu i što se ispostavilo ili da nije moguće ili da je jednostavno mnogima odgovaralo da ne bude.
No ovdje su ipak svi samo ljudi kao što naslov i kazuje, svatko je vrijedan pažnje i vrijedan da ga se sasluša, a priča jednonogog inženjera i slijepe djevojke (za koju nećemo otkrivati je li uspješno operirana) tek je jedan isječak u njihovim životima i jedna u nizu prilika kada su se ujedinili da pomognu onima kojima je u tom trenutku pomoć potrebna.
Zajednica koja zaista jest zajednica i želi dobro glavnom dvojcu, to zvuči kao bilo koji film Franka Capre i zaista je dosta toga holivudskog u ovom ostvarenju, da je prilagođeno sinkronizirano na engleski pitanje je bi li i u SAD-u i u tadašnjoj Jugoslaviji itko primijetio da nije u pitanju američki film. Naročito je posljednja scena takva, opet bez otkrivanja.
"Amerikanština" ovaj put nije mana i film sadrži sasvim dovoljno elemenata našeg podneblja, našeg karaktera i iskustva da ne bi bio tek žanrovska kopija Hollywooda, već je nastao iz pera i iz vizije ljudi koji su prošli sve nedaće ovdašnjeg čovjeka i vjerovali da se poslije svega može nastaviti.
Ljudski je vjerovati, a izlišno je isticati vezu praznika i vjere koliko god da se ponekad zagubi u shopping centrima, tako da je ovaj film blagdanski od A do Ž i prikladan je za gledanje u ovom razdoblju, možda više nego u bilo kojem drugom. A vrijedan je u svakom.