Uvijek kada pred sobom imamo igrani sadržaj koji želi prikazati događaje koji su se zaista odigrali, jedno od osnovnih pitanja koje postavljamo je - u kojoj mjeri je prikaz tih događaja vjerodostojan. I, ako nije, u kojem smjeru i s kakvom propagandnom namjerom su modifikacije istine učinjene.
Kada povrh toga, kao u slučaju Netflixovog Scoopa, imamo film koji rekonstruira događaj koji gotovo u cijelosti možemo odgledati na YouTubeu, dodatno pitanje je - zašto bismo uopće gledali ovo, ako umjesto toga možemo pogledati intervju.
2019. godine uhićen je Jeffrey Epstein, nekoliko tjedana nakon toga, pod do danas neobjašnjenim okolnostima, pronađen je mrtav u svojoj zatvorskoj ćeliji. Istodobno se u Britaniji otvorilo pitanje veza koje je princ Andrew, srednji sin kraljice Elizabethe, imao s njim. Sve fotke s tuluma, podaci o sudjelovanju na zabavama s maloljetnim licima javnosti su odavno bili poznati, ali oko auditorija obasutog bitnijim i atraktivnijim vijestima neminovno se u međuvremenu okrenulo u drugom smjeru.
O čemu govori film?
U trenutku kada film počinje, u ljeto 2019., Andrew je bio pomalo nebitna vijest. Međutim, jedna od producentica emisije Newsweek programa BBC 2 Sam McAlister, tražeći novu vruću ekskluzivnu vijest za emisiju (u slengu "scoope" iz naslova), otvara opet ovu priču, produbljujući istragu prema nestašnom princu.
Zahvaljujući vezi koju ostvaruje s njegovom osobnom asistenticom Amandom Thirsk i ludom spletu okolnosti da se baš u tom času događa Epsteinovo uhićenje, a potom i samoubojstvo, BBC uspijeva prvi doprijeti do Andrewa i dogovoriti ekskluzivni intervju.
Ako se vratimo na početno pitanje, odgovor je jednostavan - Scoop je zanimljiva reimaginacija onoga što je ovome javnom događaju prethodilo i što se odvijalo iza kamera dok je intervju između Andrewa i voditeljice Emili Maitlis tekao.
Tematski, to je prije svega film o uzbudljivosti i adrenalinskom ushitu novinara u potrazi za vijestima koje će njihova kuća objaviti prva, mnogo više nego nekakav dubinski pogled iza zavjese u mračno carstvo Epsteinovih nepočinstava ili nepočinstava britanske kraljevske kuće. Film se i otvara jurnjavom fotografa Jaea Donellyja 2010. kroz Central Park, njegovim lamatanjem kroz šiblje ne bi li prvi put uslikao američkog mogula i britanskog plemića zajedno, potvrđujući time njihove veze.
Kad, nakon nekoliko brzih klikova, provjeri da fotke zaista ima i da se face oba gospodina odlično vide na njima, mladi Jae pada na tlo, okreće se na leđa i ispušta izdah olakšanja i zadovoljstva kao poslije dobrog fiksa ili dobrog seksa.
Slično je i s ekipom koja stoji iza kamera tijekom intervjua. Glad i uzbuđenje koje osjećaju dok nesretni i deluzivni Andrew priča svoju priču, misleći da se spašava, a ustvari samom sebi stavlja omču oko vrata, dok shvaćaju da im se pred očima stvara vjerojatno najveća priča koju će imati u karijerama, nepogrešivi su.
Glad za senzacijama
Iako film ipak ide u pravcu da prikaže ove ljude kao novinarske heroje koji su na neki način priveli pravdi (makar u smislu javnog sramoćenja) jednog negativca, ne možemo a da ne konstatiramo da Scoop sasvim efektno ističe našu glad za senzacijama - za mračnim, perverznim, izopačenim, događajima i ispovijestima, za stvarnim i simboličkim obezglavljivanjem modernog plemstva kojima ćemo se sladiti.
Ono što prosječnog gledatelja i novinara čini sretnim ponekad nije u tome da je pravda zadovoljena i da će zlikovac odgovarati za svoje zločine, koliko je to voajerizam, tj. direktni uvid u posrnuće jedne privilegirane i do skora moćne osobe koji je baš ovaj intervju u zbilji pružio, a koji sada dobiva i igranu verziju. Vrijedi zapitati se što bismo mi bez svih tih Epsteina, Weinsteina… Matanića i njihovih padova.
Gillian Anderson i Rufus Sewell odlični su kao vinovnici intervjua, naročito Sewell, kojega kamera zumira bliže no što je Andrewa u zbilji te bolje možemo vidjeti sve mimike, tikove, unutrašnja previranja i krize izražene facijalnim mikroekspresijama ovog odličnog glumca. Intervju je, naravno, skraćen na najbitnije dijelove i zaista nije puka reprodukcija onoga što je već dokumentirano, a to lako možete i sami provjeriti, kao što već rekosmo.
Sewell zaista majstorski dočarava čovjeka koji je navikao na socijalnu dominaciju i privilegiju, koji je istodobno siguran u sebe i autoritet svoje pozicije, a s druge strane je zapravo bijedni edipovac željan majčinske ljubavi, osuđen da završi osramoćen, razriješen titule i (doslovce) gologuz pred očima imperija, ali i nas gledatelja.
Billie Piper kao glavna istražiteljica Sam McAlister, čija je knjiga poslužila kao prijedložak za scenarij, simpatična je i karizmatična i drži nas u fokusu u vremenu prije i poslije glavnog događaja, toliko da na kraju zažalimo što u pitanju nije fantazija, pa da je u još nekoliko epizoda eventualne serije možemo gledati kako usmjerava svoje strasne istrage na neke druge afere i skandale iz visokih krugova.
Ipak, činjenica da u pitanju nije serija daje ovoj priči na snazi i efektnosti. Sve je rečeno i zaokruženo u ekonomičnih sat i četrdeset minuta, umjesto da se, kako to obično biva u današnje vrijeme, sve razvodnjava i drobi u mnoštvu nastavaka.
Novi veliki međaš, na temu novinarstva i novinara i izazova njihovog posla ili na temu kraljevske obitelji i njihovih intriga, ovo sigurno nije i u Scoop valja svakako ući sa skromnijim očekivanjima. Ali kada u film već uđete i kada u prvim scenama osjetite blagu navijačku frustraciju jer faca Andrewa tijekom šetnje Central Parkom s prijateljem Jeffreyjem nije lijepo ušla u fokus kamere mladog fotografa, neminovno ćete poželjeti da ova dva manijaka i sami raskrinkate, a tada vam ostatak filma proleti u sasvim solidnom užitku.