MAJKA koja oplakuje nezamisliv gubitak, druga majka koja gubi razum, anđeo koji ostaje bez krila, samotnjaci koji se nakon života u šumi moraju ponovno vratiti u društvo, samo su neke od uloga koje su obilježile ovogodišnje filmove.
David Fear, urednik prestižnog časopisa Rolling Stone, nedavno je složio popis najboljih filmova godine, a sada je odabrao i najbolje glumačke izvedbe. Evo tko se sve našao na njegovom popisu.
Michael B. Jordan toliko je uvjerljivo odglumio braću blizance u epskoj priči Ryana Cooglera, da ćete se pitati gledate li doista jednog glumca ili dvije različite osobe. Jordan iznimno uvjerljivo oblikuje braću Moore - smirenijeg Smokea i njegovog nepredvidivog brata Stacka - do te mjere da djeluju kao potpuno zasebni karakteri.
Njegova izvedba ima dvostruku snagu, ali njezina vrijednost ne leži samo u jasnom razdvajanju dvaju likova. U trenutku kada se Smoke suoči sa svojim bratom i počne oklijevati umjesto da ga samo probije kolcem, Stack mu oprašta zbog toga, a film na trenutak utihne. Usred kaosa i nasilja izranja iskreno emocionalno središte priče.
O adaptaciji romana Maggie O’Farrell u režiji Chloé Zhao zasigurno će se još dugo raspravljati, a o izvedbi Jessie Buckley govorit će se godinama. Riječ je o ulozi koja istodobno objedinuje suptilnost i sirovu emociju, tišinu i krikove koji paraju srce. Trenutak u kojem njezina Agnes shvati da joj je sin preminuo razoran je upravo zbog svoje jednostavnosti.
Buckley s jednakom preciznošću prikazuje bezuvjetnu ljubav prema djeci, bijes prema suprugu Williamu Shakespeareu i nemoć pred svijetom koji joj je oduzeo ono najvažnije. U sceni u kojoj slomljena Agnes ulazi u kazalište i gleda Hamleta, glumica uspijeva prikazati katarzu kao tiho, ali snažno unutarnje prosvjetljenje.
U snažnoj drami Paula Thomasa Andersona o očinstvu i političkom otporu gotovo da nema slabih točaka, no u prvoj trećini filma posebno se ističe glumački duet koji ostavlja snažan dojam. Nije slučajno da je Teyana Taylor prva osoba koju vidimo na ekranu - njezin lik utjelovljuje samu ideju revolucije.
Kad se suoči s likom Seana Penna, ambicioznog bijelog suprematista, očekivani otvoreni sukob izostaje. Umjesto toga, njihov odnos poprima oblik opasne opsesije koja oboje vodi prema samouništenju. Penn djeluje iznimno fokusirano, a riječ je možda i o njegovoj najboljoj izvedbi u posljednjih nekoliko godina, dok Taylor tek započinje karijeru koja obećava mnogo. Njihov kratak, ali intenzivan zajednički nastup postavlja temelje cijele priče.
Izrazi poput "hrabra" ili "neustrašiva" često se koriste pri opisu snažnih glumačkih izvedbi, no ono što Jennifer Lawrence donosi u filmu Lynne Ramsay nadilazi takve etikete. Prateći ženu koja postupno gubi razum, Lawrence djeluje potpuno oslobođeno.
Ne radi se samo o provokativnim scenama ili fizičkim ispadima kaosa, već o potpunoj predanosti ulozi. Glumica se odriče svake vrste suzdržanosti i u potpunosti uranja u lik žene koja više nije na rubu, nego se već nalazi usred živčanog sloma. Upravo ta potpuna sloboda čini njezinu izvedbu nezaboravnom.
Često se kaže da ne shvaćamo koliko nam netko znači dok ga ne izgubimo, a povratak Daniela Day-Lewisa na filmsko platno to savršeno potvrđuje. Njegova osmogodišnja odsutnost ostavila je osjetnu prazninu, a sada postaje jasno koliko je filmska umjetnost bez njega bila siromašnija.
U ulozi bivšeg britanskog vojnika u dobrovoljnom izgnanstvu, Day-Lewis se ne oslanja na staru slavu. Od prvih scena suzdržane napetosti do neočekivano duhovitih monologa, njegova izvedba ostaje krajnje precizna, ali i živa, organska. Ako je ovo početak novog poglavlja, razloga za veselje ima napretek. Ako je pak riječ o oproštaju, onda zaista gledamo dostojanstven labuđi pjev.
Špijunski triler Stevena Soderbergha stavlja na kušnju čitavu glumačku postavu, no njegovo pravo srce nalazi se u suradnji Michaela Fassbendera i Cate Blanchett. Njihov odnos istodobno je temelj bračne drame i pokretač napetog trilera.
Dok on istražuje curenje državnih tajni, ona se pojavljuje kao glavna osumnjičenica. Njihova sposobnost da istovremeno prenesu strast i duboko nepovjerenje nosi svaku ključnu scenu. Kemija koja se osjeti od prvog kadra snažnija je čak i od seruma istine koji film koristi kao motiv.
U noveli Denisa Johnsona, Robert Granier opisan je kao čovjek koji nema puno interesa i koji samo plovi kroz život. No, u interpretaciji Joela Edgertona taj lik prerasta u tihog, dostojanstvenog junaka vlastitog života.
Uz minimalan dijalog, Edgerton uspijeva prenijeti bogat unutarnji svijet lika. Redatelj Clint Bentley mudro koristi tu suzdržanost i dopušta emocijama da izbiju tek u ključnim trenucima. Kada Granier napokon pokaže ranjivost, učinak je snažan, ali i iznenađujuće utješan.
Prije nego što izravno upoznamo tetu Gladys, film nas priprema na njezinu pojavu kratkim, nelagodnim nagovještajima. No, prava snaga lika izlazi na vidjelo tek u sceni u ravnateljevu uredu.
Amy Madigan savršeno balansira između komičnog i uznemirujućeg. Lika koji je lako mogao skliznuti u karikaturu ona pretvara u složenu i pamtljivu figuru.
Guillermo del Toro odabrao je Jacoba Elordija za ulogu stvorenja ponajprije zbog njegovih očiju, a ta se odluka pokazala potpuno opravdanom. Elordi se oslanja na neverbalne znakove ranjivosti i bijesa, stvarajući snažan emocionalni dojam.
Kako se čudovište postupno razvija, glumac uvodi dubok glas i držanje koje odražava sram i gorčinu. Unatoč tome, u liku uvijek ostaje dječja potreba za prihvaćanjem. Susreti s likom koji tumači Mia Goth istovremeno su nježni i duboko nelagodni.
Lik kojeg tumači Lee Byung-hun započinje film kao uspješan profesionalac, da bi ga završio kao jedini preživjeli. Na tom putu prisiljen je lagati, manipulirati i ubijati kako bi opstao.
U adaptaciji romana Donalda Westlakea, Park Chan-wook glumcu pruža priliku da pokaže puni raspon svojih sposobnosti - od fizičke komedije do mračne psihološke transformacije. Gledateljima koji ga poznaju isključivo kao antagonista iz Squid Gamea, ova će uloga predstavljati ugodno iznenađenje.
Iako film Ethana Coena i Tricie Cooke nije sva očekivanja, ne smijemo zanemariti izvedbu Margaret Qualley. Kao privatna istražiteljica Honey O’Donoghue, Qualley uspješno spaja energiju screwball komedije s klasičnim noir detektivskim stilom.
Qualley u ovom liku priziva šarm Humphreyja Bogarta i Lauren Bacall, ali ga pritom čini svojim. Njezina izvedba gotovo spašava film i ostavlja dojam da je ulozi dorasla više nego sam projekt.
Na prvi pogled može se činiti neobičnim da anđela koji želi postati čovjek tumači basist rock benda Dogstar. Nakon gledanja filma, sumnje brzo nestaju.
U iskrivljenoj varijaciji Divnog života u režiji Aziza Ansarija, Reeves je precizan, duhovit i neočekivano šarmantan. Njegove reakcije - od potpune ravnodušnosti do rastuće frustracije - ključ su humora, dok su scene u kojima prvi put otkriva ljudske užitke istovremeno dirljive i urnebesne. Reeves bez sumnje krade svaku scenu.
Iako će se triler Darrena Aronofskyja možda pamtiti po transformaciji Austina Butlera, upravo antagonisti u završnici ostavljaju najjači dojam. Braća Drucker, koje tumače Liev Schreiber i Vincent D’Onofrio, nezaboravan su dvojac.
Ono što je lako moglo ostati na razini karikature pretvara se u profinjeni crni humor. Njihov odnos podsjeća na klasične komične parove, ali s oružjem u rukama. Njihova pojačana prisutnost u završnici filma izrazito je dobrodošla, a ideja o prequelu djeluje iznenađujuće primamljivo.