KAD GOVORIMO o Oscarima, često govorimo i o filmovima, glumcima i redateljima koji su trebali osvojiti Oscara, a nisu. Ono o čemu se rjeđe piše su filmovi koji su nagradu osvojili, a nisu trebali.
Naravno, sve je to subjektivno i na svaki "ovo nije zaslužilo Oscara" naći će se deset tisuća onih koji su spremni napisati znanstveni rad o tome zašto je to najpodcjenjeniji film svih vremena. Na kraju krajeva, ovo nisu loši filmovi i zaslužuju priznanje. Naše je mišljenje da to priznanje ne mora nužno biti Oscar za najbolji film jer u kategoriji postoje filmovi koji to zaslužuju više.
Stoga, sve je ovo potpuno subjektivno, ali ako potakne raspravu, bit će to više nego dovoljno.
How Green Was My Valley
Problem filma Johna Forda nije njegova nekvaliteta. Problem je to da se dan danas ne može mjeriti s Građaninom Kaneom s kojim je dijelio kategoriju, a koji je s vremenom postao kultni klasik koji se navodi kao jedan od najutjecajnijih filmova svih vremena.
Stoga, tražite li dokaz da osvajanje Oscara ne znači apsolutno ništa, ne tražite dalje od How Green Was My Valley koji danas znaju samo ljubitelji trivije jer ovu smo "nezaboravnu priču" prilično brzo zaboravili.
A ako trebate još jedan dokaz, prisjetite se da je Scorseseov Goodfellas bio nominiran za pet Oscara, a osvojio je samo jedan (Joe Pesci za sporednu ulogu).
Ordinary People
Gledajući s odmakom, 1980. vjerojatno je prva godina kada se o oskarovskoj nepravdi uopće javno raspravljalo.
Iako je teško u datom trenutku procijeniti koji će se film oduprijeti zubu vremena, Raging Bull Martina Scorsesea neupitan je filmski klasik dok je drama o problemima obitelji koja se pokušava nositi sa smrću djeteta, unatoč kvaliteti, uglavnom ostala zapamćena među pravim filmofilima, kao redateljski debi Roberta Redforda i film koji je lansirao karijeru Elizabeth McGovern.
Nominirani su bili i Coal Miner's Daughter, The Elephant Man i Tess, ali Raging Bull je najizraženiji gubitnik i jedna u nizu nepravdi Akademije prema Scorseseu.
Out of Africa
Osamdesete su bile vrijeme kada je Akademija razvila praksu nagrađivanja grandioznih filmova o životu u dalekim zemljama. Gandhi, Platoon i The Last Emperor samo su neki od njih. Međutim, spomenuti filmovi imaju i drugu dimenziju koja opravdava njihovu nominaciju.
Out of Africa ima samo Meryl Streep, a to je 1986. bilo i više nego dovoljno da mu dodijele nagradu za najbolji film.
Vrijedi spomenuti i da su u istoj kategoriji bili The Color Purple, Prizzi's Honor i Witness, tri filma čijih se zapleta danas možete prisjetiti.
Crash
Te 2005. politika se na velika vrata vratila u Hollywood, a lista nominiranih bila je prepuna "filmova s porukom". Međutim, Akademija je glavnu nagradu odlučila dati uvjerljivo najgorem.
Iako su ga neki 2004. uvrštavali na ljestvice najboljih filmova godine, mišljenja su se s vremenom drastično promijenila i ovaj plitki osvrt na rasizam u Americi proglašen je najgorim oskarovskim filmom svih vremena. Čak se i sam redatelj Paul Haggis u jednom intervjuu osvrnuo na dodjelu i priznao da njegov film nije zaslužio Oscara.
Iste godine u istoj kategoriji imali smo Brokeback Mountain, Munich i Good Night and Good Luck, od kojih svi redom i dan danas uživaju poštovanje filmofila. Crash se spominje tek na listama filmova koji nisu zaslužili Oscara i kad ga pogledate shvatite da to nije onaj Crash u kojem se ljudi rajcaju na prometne nesreće.
Shakespeare in Love
Izmišljena priča o mladom Shakespeareu i tome kako je napisao Romea i Juliju bez sumnje je simpatičan film. U najboljem slučaju zgodna romantična komedija koja je unatoč tadašnjoj popularnosti i solidnoj prođi na kino-blagajnama, danas gotovo zaboravljena. Spomenemo je tek u trenucima kada raspravljamo o oskarovskim nepravdama.
S druge stane imamo Saving Private Ryan, jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena. Potresnu ratnu dramu s uvjerljivo najbrutalnijim uvodom kakav dotad nismo vidjeli na velikom platnu.
Je li Ryan zaslužio Oscara nije čak ni pitanje (osvojio ih je pet), pitanje je tko su ljudi koji su zaključili da njih sedam (uključujući i onaj najbitniji, za najbolji film) treba završiti na adresi Zaljubljenog Shakespearea i što to govori o ukusu članova Akademije.
Odgovor na ovo pitanje leži u najomraženijem čovjeku Hollywooda Harveyju Weinsteinu koji je vodeći dotad najprljaviju oskarovsku kampanju osigurao pobjedu filmu koji to realno nije zaslužio. I koliko god grozna kampanja bila, ostavila je neizbrisiv trag jer, nakon toga, diskretno vođene oskarovske kampanje preko noći su se pretvorile u neizdrživo žicanje, lobiranje i potkopavanje konkurencije.
The English Patient
Naravno da popularnost kod publike ne bi smjela biti presudna kod izbora filmova koji dobivaju najprestižniju filmsku nagradu. Međutim, u nastojanjima da nagradu uruče filmu koji je to doista zaslužio, Akademija se odlučila za film s najvećom pompom. Naime, Engleski pacijent je u to vrijeme slovio kao film koji "morate pogledati".
Morate? Ozbiljno? Zašto? Nitko ne zna, jer Engleski pacijent i danas je ono što je oduvijek bio - dozlaboga dosadna i neizdrživo razvučena romantična drama. Fanovi Seinfelda pamtit će reakciju Elaine Bennes, a mi očito dijelimo njezino mišljenje o filmu.
Fargo i Jerry Maguire, s druge strane, ostali su filmski klasici od kojih svaki u svom žanru i dalje oduševljava publiku koja im se vraća ili ih tek otkriva.
The Hurt Locker
Sjećate li se i jedne nezaboravne scene iz ratne drame Kathryn Bigelow? Vjerojatno ne. Radi se o još samo jednom ratnom filmu koji se pojavio i zatim vrlo brzo iščeznuo iz sjećanja gledatelja.
Vojnici koji su služili u Iraku i ratni veterani malo su ga pljuvali zbog gomile netočnosti, a producent filma Nicolas Chartier pokušao je utjecati na članove Akademije tako što im je poslao email u kojem ih pokušava uvjeriti da glasaju za The Hurt Locker, a ne "film s budžetom od 500 milijuna dolara" (mislio je na Avatar).
Bigelow je postala prva redateljica koja je osvojila Oscara što je pozitivna stvar, ali to je doslovno jedina pozitivna strana ovog filma. I da ne zaboravimo, iste su godine bili nominirani Avatar, District 9, Inglourious Basterds i Up. Odreda važniji filmovi.
The King's Speech
Radi se o filmu koji je bio i ostao jedan od onih koji je pohvalilo svaki od tisuću kritičara koji su ga pogledali. Svi ostali ljudi na planetu držali su ga na hard disku sve dok ga jednog dana nisu slučajno obrisali.
Svi ćemo se složiti da bi jedno od mjerila trebalo biti i to da se film održi dulje od oskarovske sezone. Čak i ako ne volite Forresta Gumpa i mislite da bi trebao biti jedan od filmova na ovoj listi, film je nezaobilazan dio pop kulture. To definitivno nije slučaj s Kraljevim govorom koji je trebao ostati u sjeni daleko superiornije Društvene mreže, Inceptiona, trećeg Toy Storyja pa čak i prenapuhanog Crnog labuda Darrena Aronofskog, s kojima je dijelio kategoriju najboljeg filma.
I dok drugi filmovi pretresaju potresne priče o gubitku, neizlječivim bolestima, obiteljskim tragedijama i povijesnim događajima i ličnostima koji su zavrijedili tretman na velikom platnu - ovo je film o mucanju. U redu, slojevitiji je od toga, ali radi se o jednoj od tih prepunih britanskih kostimiranih povijesnih drameština na koje stari članovi Akademije otkidaju jer djeluju uzvišeno.
Argo
Filmovi o nekim važnijim povijesnim događajima u načelu bi se trebali držati činjenica ili barem to pokušati. O ozbiljnosti želje da se stvori autentična povijesna drama dovoljno govori podatak da Ben Affleck glumi muškarca koji je u stvarnosti bio meksičkog podrijetla.
Ovo je bizarno izvrtanje povijesnih činjenica zbog kojih su autori naišli na niz kritika, ali čak i ako to zanemarimo, Affleckov film je jednostavno neupečatljiv.
Iako te godine nismo imali ni jedan zaista nezaboravan film (izuzev Django Unchained koji je, iako nije oskarovski zicer, barem zabavan), Argo se čini kao najdosadniji izbor jer, ako može Argo, onda definitivno mogu i Beast of the Southern Wild, Life of Pi, Lincoln ili Zero Dark Thirty.
Dodamo li na sve i gadljivo ukazivanje Michelle Obama koja je na velikom platnu čestitala pobjedi filma o operaciji CIA-e, stvari postaju neizdržive. Trenutak je to koji je evocirao najgore totalitarne režime koji su velikim vođama i prvim damama davali prostor u svim sferama života.
Gandhi
Postoji li, objektivno gledajući, neki razlog da Gandhi ne osvoji Oscara za najbolji film? Ne. Kao prvo, radi se o hvaljenom filmu koji su 1982. mnogi kritičari uvrstili na svoje liste najboljih filmova godine. A kao drugo, vrijeme je ponovno pokazalo da osvojeni i neosvojeni Oscari ne znače apsolutno ništa.
No budimo realni, film Richarda Attenborougha očajno je ostario. Od glume do zastarjelog stila koji je izgledao "retro" čak i za to vrijeme, a kad sve zbrojimo i oduzmemo, bio je to dosadnjikav film o zanimljivoj povijesnoj ličnosti.
Sve to na stranu, film je godinama izblijedio iz kolektivnog sjećanja, a njegova konkurencija samo je dobila na važnosti.
Za početak, Spielbergov E.T.
U redu, neki će možda reći da se radi o dječjem SF-u koji, tradicionalno gledajući možda i nije zaslužio prestižnu nagradu, ali njegova pozicija u povijesti svjetske kinematografije nemjerljiva je. Nema te liste na kojoj će Gandhi biti ispred E.T.-ja. Štoviše, u tom je kontekstu čak i Tootsie važniji film, a briljantni Lumetov The Verdict s možda najboljom glumačkom izvedbom u karijeri Paula Newmana i dan danas je u top 10 najboljih sudskih drama svih vremena.