Koliko ste ove godine pročitali lista s izborom najboljih božićnih filmova? Realno, nikad dovoljno. Mi smo zato pokušali izbjeći tradicionalne božićne popise, one s crvenim i zelenim tufnicama i lampicama, a umjesto njih narodili smo listu filmova koji se na prvi pogled ne čine kao božićni, ali to u svojoj suštini ipak jesu.
Ovaj put ostavili smo sa strane čak i one drugoloptaške, ajmo reći prikrivene božićne filmove poput Smrtonosnog oružja, Gremlina, Batman se vraća, Kola sreće, Iron Mana 3, Brazila i mnogih drugih te pokušali proširiti potragu za alternativnim božićnim naslovima, čak i tamo gdje ih se ne očekuje.
U konkurenciji za najmanje tradicionalan božićni film, razmatrali smo i Prometeja Ridleyja Scotta, kao i još poneke vrlo off-off naslove, primjerice horor Santa Jaws (Božićne ralje), no na kraju smo ipak odlučili da na listi budu samo dobri filmovi koji vam neće posve pokvariti božićno raspoloženje.
Umjesto bijelim, počinjemo Crnim Božićem, jednim od najbrutalnijih i najsubverzivnijih filmova na ovoj listi. Božični film ovdje je zamaskiran u tipičan slasher horor, koji mnogi smatraju prvim slasherom uopće, modelom za Noć vještica snimljenu četiri godine kasnije.
Radnja je smještena u vrijeme božićnog raspusta tijekom kojega je nekoliko djevojaka iz sestrinstva, među njima i buduća Lois Lane Margot Kidder, ostalo samo u kući. Blagdansku idilu uz pjevanje božićnih pjesama prekinut će telefonski poziv, ali s druge strane žice nije Djed Božićnjak. Pozivi prepuni seksualnih aluzija uvod su u ubojstvo pa djevojke umjesto tihe noći čeka jeziv i krvav Božić.
Ovaj istovremeno nasilan, opscen, ali i duhovit film nije za svakoga, ali je idealan za one koji Božić vole provesti malo alternativnije.
Ovo je vjerojatno najmanje alternativni božićni film na listi, iako njegova priča zapravo nema mnogo veze s Božićem. Nema u njemu mnogo šarenih ukrasa ni božićnih pjesmica, osim jednog božićnog hita od čijih tantijema živi samoživi playboy kojega igra Hugh Grant.
Riječ je o priglupoj božićnoj pjesmici, Santa’s Super Sleigh, koju je napisao njegov otac, a koja se u supermarketima počinje emitirati već sredinom studenog, baš u vrijeme u koje je smješten veći dio filma.
Kroz priču o neobičnom odnosu dječaka Marcusa (Nicholas Hoult), njegove suicidalne majke (Toni Collette) i ranije spomenutog playboya, film govori o važnosti ljudskih odnosa, posebice obitelji, pa makar i zamjenske, kao što je ovdje slučaj.
A Grantov lik, umjesto da Božić provede gledajući filmove, pušeći travu i opijajući se, naučit će da nijedan čovjek nije otok. Drugim riječima, shvatit će smisao Božića i postati bolji čovjek, što nije zanemarivo postignuće.
Završna scena, u kojoj spašava Marcusa od sramoćenja na školskom koncertu tijekom izvođenja Killing Me Softly, apsolutni je klasik koji sto posto izaziva suze, nekima od ganuća, drugima od smijeha, a većini iz oba razloga.
Ovo bi možda mogao biti novi božićni klasik samo da je malo kičastiji, šareniji i patetičniji, ali eto nije pa je završio na ovoj alternativnoj božićnoj listi. Riječ je o maestralnoj dramediji Alexandera Paynea koja se događa u vrijeme božićnih blagdana 1970. godine na posve opustjelom učeničkom internatu.
Ondje praznike zajedno provode stari profesor Paul Hunhan (uvijek izvrsni Paul Giamatti), njegov učenik Angus (Dominic Sessa) i kuharica Mary, za ulogu koje je Da’Vine Joy Randolph osvojila Oscara za sporednu ulogu.
Taj tužan Božić troje usamljenih ljudi ponovno govori o srži ovog blagdana, o povezanosti među ljudima, ma koliko oni bili različiti. Kao i u prethodnom filmu, i ovdje se formira neobična surogatna obitelj koja, kad već prava nije dostupna, pomaže preživjeti sumorne blagdane.
Priča o dvojici irskih plaćenih ubojica, koje glume Colin Farrell i Brendan Gleeson, odvija se u Brugesu u jeku božićne sezone. Ondje se skrivaju nakon loše obavljene egzekucije. Riječ je o još jednom hard-core božićnom filmu zamaskiranom u sasvim drugi žanr, u crnu krimi komediju.
Snimljen u zimskom ugođaju jednog od najljepših malih gradova na svijetu, film se doima poput bajke, samo da nije tih brutalnih ubojica i njihovih obračuna koji kulminiraju baš na Božić.
Priča o krivnji i iskupljenju smještena u snježni ambijent kao s razglednice, ispunjen šarenim lampicama i okićenim borovima malo je remek-djelo koje vjerojatno nikad neće postati božićni mainstream, ali ćemo ga ipak rado gledati u to doba godine.
A sada nešto sasvim drugačije. Woke-hejteri ovo je trenutak u kojem bi bilo najbolje da prekrijete oči i preskočite sve do broja 2 ove liste (na kojemu u miru božjem možete čitati o normalnim heteroseksualnim perverzijama).
Tangerine nam pruža priliku da vidimo kako izgleda Božić u gradu anđela, Los Angelesu, bez snijega i pod jarkim suncem, u posve drugačijem ambijentu od onoga na koji smo u Europi navikli. Još su drugačiji protagonisti ovog, po mnogima pa i po meni, najboljeg filma Seana Bakera, redatelja ovogodišnje oskarovske Anore.
U središtu zbivanja su dvije transrodne prostitutke, najbolje prijateljice koje Badnjak provode u potrazi za svodnikom i ljubavnikom jedne od njih. Ona je bijesna jer ju je svodnik prevario s drugom, i to s pravom ženom, dok je bila u zatvoru pa je odlučna sve raščistiti sada i ovdje, makar morala prehodati i ispsovati pola Los Angelesa.
Suludo smiješna i topla screwball komedija koja završava svojevrsnim obiteljskim okupljanjem u jeftinom restoranu s krafnama kakvo još sigurno niste vidjeli. Zaista posve atipičan, bez sladunjavosti i patetike, ali šašav i topao božićni film.
Ekranizacija romana Patricije Highsmith u režiji Todda Haynesa raskošna je melodrama o zabranjenoj vezi mlade prodavačice (Rooney Mara) i vrlo lijepe, udane starije žene (Cate Blanchett) koje se susreću u robnoj kući na Manhattanu u jeku predbožićne šoping groznice.
Božić i snježni zimski ugođaj u kojemu se odvija njihova on-the-road avantura daje priči posebnu atmosferu i dodatno značenje. Raspad jedne obitelji i pokušaj stvaranja nove, netradicionalne, zbiva se upravo u doba godine u kojem se slave tzv. obiteljske vrijednosti. Time se dodatno podcrtavaju teškoće s kojima su se gay i lezbijski parovi morali nositi u puritanskoj Americi pedesetih godina prošlog stoljeća.
U Carol, doduše, nema jingle bells atmosfere, niti šaljivog Djeda Božićnjaka pod gasom, tu je tek dražesna Rooney Mara s njegovom kapicom na glavi, dok umjesto obitelji okupljene oko okićene jelke, gledamo Cate Blanchett kako sama, pokraj bora, zamata poklon za kćer koja je s ocem već napustila zajedničko kućanstvo.
Zahvaljujući specifičnoj temi i elegičnom tonu, Carol nije svačiji izbor za božićni film, no zaista jest jedan od naljepših i najelegantnijih ikad snimljenih.
Posljednji film Stanleyja Kubricka vjerojatno je najkontroverzniji izbor na ovoj listi, između ostalog i stoga što nije sasvim jednostavno utvrditi je li riječ o božićnom ili antibožićnom filmu. Uz to, tijekom čitavog trajanja ni mi ni njegovi protagonisti nismo sigurni događa li se na javi ili u snu.
Film se bavi čitavim nizom tema: bračnom krizom povezanom s nevjerom, seksualnim frustracijama, elitnim tajnim društvima i njihovim perverzijama, klasnim nejednakostima te objektifikacijom žena. Kubrick je bio svjestan da su sve te teme vidljivije kada ih osvijetli božićnim lampicama, koje su prisutne gotovo u svakom kadru.
Distanciranost s kojom prikazuje dekadenciju, cinizam i hipokriziju visokog društva, kao i njegovu emocionalnu prazninu, u snažnom je kontrastu s vrijednostima Božića, ali i s toplim bojama filma koje stvaraju upravo božićne lampice.
Kubrick karte do kraja otvara u posljednjoj sceni u kojoj Tom Cruise i Nicole Kidman, usred božićnog šopinga s kćeri (na popis tema dodajemo božićni konzumerizam), nakon noći ispunjene bizarnim seksualnim avanturama i snovima, podvlače crtu pod svoj odnos: dolaze do zaključka kako je krajnje vrijeme da učine nešto jako važno - da se poševe. Ima li išta ljepše i božićnije od toga?
Budući da je prvo mjesto na ovakvim listama godinama bilo rezervirano za Umri muški, a da je ovaj nakon višegodišnjih zamalo teoloških rasprava konačno kanoniziran u 100% božićni film logično je bilo da izgubi mjesto na ovoj alternativnoj božićnoj listi.
Stoga smo posegnuli za najboljom mogućom zamjenom. Srećom nije trebalo daleko tražiti, pronašli smo film koji je barem jednako božićni kao i originalni Umri muški, no iz nepoznatih razloga gotovo nikad ne završi na božićnim top listama.
John McClane (Bruce Willis) je i u nastavku pogrešan čovjek u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu: na Badnjak se, čekajući suprugu, zatječe na aerodromu baš u trenutku kada ga teroristi zauzmu.
Njihov je cilj osloboditi zloglasnog narkobosa, a pritom prijete rušenjem aviona pri slijetanju. Među njima je i onaj u kojemu se nalazi McClaneova supruga Holly (koja ime posuđuje od engleske riječi holly, tradicionalne božićne biljke božikovine).
Umjesto da poput Graše grinta i loše rimuje, "aerodrom ka i svi, jingle bells i ukrasi, di baš sad, di baš sad, da na Badnjak budem tu", McClane će se prihvatiti posla, a kuknjavu prepustiti teroristima.
I dok snijeg leprša nad Washingtonom, a s prvim taktovima Let It Snow John i Holly zagrnuti dekicom konačno odlaze kući, krajnji je čas da i mi završimo s ovom listom. Vrijeme je da se prihvatimo bakalara ili barem fritula za koje bi već spomenuti Grašo "sve da".