RoboCop se vratio u velik... Mah, ok - u nekom stilu

Foto: Press

EKIPI odrasloj u osamdesetima RoboCop će zauvijek ostati kultni klasik koji je s godinama samo dobivao na značaju jer fascinaciju naoružanim robo-murjakom zamijenio je respekt za Verhoevenov satirični osvrt na policijsku državu i korporativnu Ameriku. Nastavke i remakeove ne isplati se ni spominjati jer radilo se u osjetnom padu kvaliteta nastavaka ili osjećaju nepotrebnosti kad govorimo o remakeu. 

RoboCop u igrama je pak drugi par rukavica jer kroz godine smo imali niz solidnih i manje solidnih igara, a kako je vrijeme odmicalo, potreba za RoboCop igrama u potpunosti je nestala jer filmskoj franšizi nije pošlo za rukom udahnuti novi život u hit iz osamdesetih. 

RoboCop ima sve (bugove) kao i AAA naslovi

Stoga, bilo je veliko iznenađenje kada smo napokon vidjeli da je započeo rad na RoboCop: Rogue City. Kad smo doznali da iza igre stoji Teyon, iznenađenje je bilo nešto manje jer poljski razvojni tim već je radio na igrama utemeljenim na junacima osamdesetih. Nažalost, njihove Rambo: The Video Game i Terminator: Resistance bile su očajne igre, ali RoboCop je djelovao obećavajuće. 

 

Dobra vijest je to da je RoboCop najbolja igra od spomenutih, a loša vijest je da je igra u najboljem slučaju tek solidna pucačina. 

Odluka da se igra odradi u petom Unreal Engineu pokazala se kao pametna jer unatoč brojnim tehničkim nedostacima (a ima ih), igra generalno izgleda fenomenalno. Točnije, dobro je ako gledate screenshotove i trailer jer, istog trena kada startate igru, postaje vam jasno da ovo nije završen projekt. Izbacivanje nedovršenih igara danas možda i jest uobičajena pojava, ali to ne mijenja činjenicu da je riječ o lošoj praksi. 

Ovdje su problem teksture koje se ponekad učitaju i pola minute kasnije, a tu je i iritantni glitch koji pikselima ispuni ekran svaki put kada se u cut scenama promijeni kadar. I da se razumijemo, nije to ništa pretjerano loše niti neuobičajeno, ali vidljivo je. Ne bih to ni naglašavao da u istom kadru ne vidimo loše animacije lica, uglavnom katastrofalnu glumu (iako su uspjeli vratiti Petera Wellera u glavnoj ulozi) i dijaloge koji su na momente toliko neoprostivo bazični da djeluju kao loš vic. 

Daleko od toga da je izvorni film bio oskarovsko remek-djelo, ali ovdje nemate osjećaj da je to svjesna posveta preglumljavanju izvornika već više traljavo odrađen posao. 

Iznenađujuće kvalitetna pucačina

Ono u čemu RoboCop briljira je pucnjava. Akcijski dio igre zapravo je odlično odrađen. Okolina koju uništavate i neprijatelji koje ćete kišom metaka raskomadati gotovo su zaboravljen koncept u modernim pucačinama gdje je destrukcija najčešće zauzdana ili svedena na minimum. Primjera radi, paralelno sam igrao Phantom Liberty i nema sumnje da bi novi DLC Cyberpunka itekako profitirao od RoboCopova destruktivnog pristupa. 

RoboCop je u svom old school razaranju probudio nostalgiju u starijim igračima koji su odrasli na "automatima" osamdesetih. Postoji nešto vrlo "Operation Wolf/Thunderbolt/Alien Story/Virtua Cop" u načinu na koji RoboCop funkcionira i to je predivno. Očekujete da će vas igra u jednom trenutku zatražiti da ubacite žeton. Meci fijuču na sve strane, neprijatelji padaju pokošeni rafalima, okolina se razara, dijelovi tijela lete kroz zrak, a vi se osjećate kao da vas je netko vratio u vremena kada su roditelji istovremeno bili strašno šokirani i iznenađujuće nonšalantni oko toga što njihova djeca igraju. 

I tu priča o pozitivnim stranama prestaje. Sve izgleda super i pucnjava je isprva super zabavna, ali tulum jako brzo postaje repetitivan kad shvatite da su sva oružja podjednako štetna za valove bezumnih neprijatelja koji glupavo upadaju pred vaš nišan. 

Da ne bi bilo zabune, sve pucačine iz prvog lica rade isto što i RoboCop, ali rade to puno bolje i dinamičnije. Lik kojim upravljate kreće se kao tenk pa nema mehanike skrivanja iza zaklona. To jest, možete se vratiti par koraka unazad, ali sve je jako usporeno i oduzima osjećaj napetosti. Ukratko, spužva ste za metke, a neprijatelji su uglavnom gotovi nakon jednog rafala. I to je dobro na početku jer daje vam osjećaj velike moći, ali jako brzo postaje jako naporno. 

Stara škola

Jednom kad kiša metaka utihne, kreće onaj još problematičniji dio igre - onaj u kojem rješavate slučajeve. 

Skriptirano bauljanje gradom nije ništa novo, ali ovdje je svedeno na puko odrađivanje. Aktivirate "detektivski mod", skupite dokaze, pratite tragove i oni vas vode do novog prepucavanja s inferiornim neprijateljem. I ponovno, sve smo to već vidjeli jer dosta igara koristi istu mehaniku, ali ponekad vas motivira kvalitetno napisana priča ili legitimno izazovna zagonetka koja se ne svodi na to da pratite naredbe s ekrana u kojoj vas igra hvata za ruku i korak po korak vodi do rješenja. 

I dok će neki u sporednim misijama pronaći dovoljno motivacije da nastave igru, oproste apsurdne zaplete ili u njima čak pronađu i zavidnu razinu humora, meni jednostavno nije sjelo. 

Igra izgleda kao suvremeni remaster neke stare igre, ali ne nužno na dobar način. 

Sve djeluje zastarjelo: priča, dijalozi, animacija, dizajn mapa... I možda je i to neki vid hommagea starim igrama, ali indie ekipa to radi neprestano i rade to daleko bolje. RoboCop ima sve potrebno da ostavi dojam punokrvnog AAA naslova, ali svako malo pojavi se nešto što vas podsjeti da je riječ o Teyonovom brljanju. 

No ovo je ujedno i nešto što pokazuje da Teyon napreduje i postaje sve bolji. Nije puno, ali je dovoljno za sve one u potrazi za malo bezumne pucačine. 

Ocjena: 6/10

Pročitajte više