Osobno iskustvo: Kako mi je pas promijenio život?

 Foto: Privatna arhiva/123rf.com

VOLIO bih prvu kolumnu početi frazom da sam oduvijek volio pse i da su oni moj život, ali to nije tako. Barem nije bilo dok u moj život nije došao Đuro!

Prvo iskustvo sa psom

Neću kriviti roditelje i reći da mi nisu dozvoljavali da nabavim psa jer isto su učinili samoinicijativno. Bilo mi je tad šest godina, ali eto štene koje je iz Savske Opatovine u Zagrebu došlo u Špansko bilo je previše razigrano, a ja kao klinac previše preplašen (vrlo vjerojatno jer su nekada zločestu djecu plašili psima).



Svaki pokušaj štenca da me pridobije na igranje lovice osobno sam shvaćao kao pokušaj napada i uporno sam se penjao na sve na što sam se kao klinac mogao popeti.

Roditeljima nije preostalo ništa drugo nego psa vratiti njegovim vlasnicima koji su ga (koliko znam) poklonili nekom drugom.

Pas nije igračka za djecu

Iz današnje perspektive postupak mojih roditelja koji su željeli razveseliti djecu (u paketu sam bio i ja) nazvao bih u najmanju ruku nepromišljenim (ako ne i neodgovornim) jer pas nije igračka za djecu.

Što da njegovi vlasnici koji su nam ga poklonili psa nisu željeli natrag?! Prije tridesetak godina u Zagrebu nije bilo toliko udruga koje se brinu o napuštenim životinjama.

Psi su čoporativno lutali kvartovima i tražili (tako sam to tada gledao) žrtve, pogotovo u vrijeme parenja. Periodično, (u pravilo kad bi pas nekoga ugrizao) netko je pozvao šintere koji su pokupili pse i odveli u 'nepoznatom pravcu'.

Od tog trenutka do dolaska Đure kroz moj život prolazile su životinje poput hrčaka, zamoraca, kornjače, papige, kanarinci... Sve osim psa.

Drugo iskustvo sa psom

Najbliže psu kao ljubimcu bio je 'vučjak' Luks, pas obiteljskih prijatelja iz Lasinje u kojoj smo imali vikendicu.

Zanimljivo, iako su se njemački ovčari u to vrijeme uglavnom gledali u ratnim filmovima i prikazivali kao opasni manje sam ga se bojao nego malog štenca s početka posta.

On ne da nije bio opasan, već je svaki put kad bi dolazili na vikendicu osjetio da dolazimo te nas, iako udaljen nekoliko kilometara redovito dočekivao ispred naše kuće.

Tada nisam znao što mu je toliko privlačno kod klinaca poput nas, ali danas dokazano znam da je u nama vidio izvor hrane.

Ne, nije želio pojesti nas, već je znao da će od nas uvijek dobiti nekakvu klopu. Zvuči poznato?

Moj prvi pas - Đuro

Labrador ili njemu sličan pas kojeg sam nazvao Đuro u moj život ušao je 9. listopada 2009. u 19 sati. U podstanarski stan na Trešnjevci kao štene stigao je u ispovraćanoj kartonskoj kutiji.

Živio sam solo, često usamljen i utučen nakon prekida ( ah te ljubavi). Ne sjećam se više tko, ali netko mi je predložio da nabavim psa.

Prema toj ideji imao sam veliki otpor. Razloga je bilo mnogo, a jedna od glavnih prepreka bila je što mi sve do tada koncept 'vlasnika psa' nije bio jasan . Koncept osobe koja se diže u šest ujutro da bi na minus 10 prošetala svog ljubimca koji u većini slučajeva šeće vlasnika.



Noćne šetače pasa koje sam sretao vračajući se iz noćnog života smatrao sam pak najvećim kvartovskim čudacima ili pak papcima koji nemaju društvenog života pa su si nabavili psa. 

Kažu da pas sam pronalazi vlasnika, a čini mi se da je tako nekako u moj život došao Đuro. Sve što sam do tada mislio o psima i njihovim vlasnicima palo je u vodu.

Udomio sam ga jer me uspio šarmirati, ali da se ne lažemo i ne moraliziramo i ja sam pomišljao na kupnju, ali za belgijskog ovčara srećom nisam imao novaca.

Iz današnje perspektive, za vlasnika početnika poput mene (kao i za sve početnike) labrador je puno bolja opcija od belgijskog ovčara. Ali o tome nekom drugom prilikom.

Ime Đuro dala mu je kuma Petra, a dobio ga je prema liku Đure Čvorovića iz najdražeg mi filma Balkanski šijun.

Kako mi je Đuro promijenio život?

Uvijek je tu kad  ga trebam. Kad sam bolestan liže me i leži uz mene. Pomogao mi je preboljeti prekide s djevojkama, spojiti me s mnogim divnim ljudima, također vlasnicima pasa od kojih su mi neki postali pravi prijatelji, ali i otvoriti oči kako bih se obračunao s nekim strahovima koji su me pratili cijeli život.

Pomogao mi je i da radim i živim od onoga što najviše volim - pisanja o iskustvima koje sam kao vlasnik stekao družeći se sa životinjama, njihovim vlasnicima, veterinarima i stručnjacima za ponašanje pasa.

I znate što je najbolje? Đuro nema nikakve posebne vještine ( osim žicanja maženja i hrane). Ne zna čak niti šapu dati. Ali ima veliko srce i puno energije što mu omogućava da trpi sve moje probleme i ispade, ne tražeći zauzvrat apsolutno ništa.

Nakon svega proživljenog sa sigurnošću mogu reći da je biti vlasnik psa najljepši osjećaj na svijetu.

Trudim se vratiti mu to kako najbolje znam. Jede kvalitetnu hranu, tu i tamo nažica nešto sa stola, često smo na livadi s lopticom i drugim psima, šećemo, kupamo se u moru...

Njemu, (kao i meni) najvažnije je da smo gotovo nerazdvojni. Srećom, život mi se posložio tako da radim posao koji mi omogućava da je Đuro uvijek uz mene.

Zajedničko spavanje se podrazumijeva. Naravno, ako me ne istjera iz kreveta. Jebiga, ipak je on vođa čopora!

Poziv na suradnju

Ne prođe dan da se na livadama kojima Đuro i ja šećemo ne pojavi netko novi s istim problemima i pitanjima s kojima sam se kao početnik susretao i ja. S istim problemima susreću se i čitatelji portala Index.hr/ljubimci.

Pozivam vas da redovito pratite Svijet pasa by Đuro&Mislav. Kako bi pomogli svim sadašnjim i budućim vlasnicima pasa svake nedjelje obrađivat ćemo neki problem iz svijeta pasa, ali i pisati o mnogim drugim zanimljivostima.

Budući da je više glava pametnije od jedne Đuro i ja  pozivamo vas da u komentarima pišete vaša iskustva.

Ovoga tjedna zanima nas: Jesu li i vama vaši ljubimci promijenili život? Kako?

Osim na Index.hr/ljubimci, Svijet pasa by Đuro&Mislav možete pratiti na: Facebooku i Instagramu!