Volonteri Azila Osijek su napisali status koji slama i najtvrđa srca

123rf.com

VOLONTERI Azila Osijek i Udruge Pobjede su prije par dana objavili status o napuštanju životinja koji slama i najtvrđa srca. Oni su ti koji svakodnevno spašavaju životinje, oni su ti koji prolaze s njima sve bolesti, tugu i sreću. Kako se u ovo doba godine uvijek poveća broj napuštenih životinja i volonteri su na rubu snaga, prenosimo vam njihov status. Pročitajte ga i pokušajte gledati očima onih koji se susreću svaki dan s tužnim životinjskim pogledima i tužnim pričama. 

"Napuštanje je samo napuštanje. I ništa više. Nema ničega romantičnoga u tome. Niste posadili drvo pa da ga možete pustiti  da mu ni vjetar ni kiše ni snijeg ni sunce ništa ne mogu. Niste otišli u šoping (pardon, možda i jeste) pa da ćete samo zamijeniti artikl, ne odgovara li vam nakon što ste došli kući i bolje razmislili. I svoju djecu ne uspijevate dobro odgojiti pa ih svejedno ne ostavljate pred domom (pardon, možda i ostavljate) drugima. Jer uvijek je lakše kad znaš da postoje "drugi", oni koji baš mogu sve ono što ti jadan ne možeš.

Nikada (ponavljam - nikada!) od svih tih "jadnih, jadnih ljudi" koji odlazili su, putovali, selili, bili bolesni i liječili se, od svih tih jadnih koji su nam plakali i kukali kako vole svoga psa ALI nemaju kud s njim i zovu nas zato što žele dobro svome psu ("mogli smo ga i samo pustiti, ali nam je žao") nitko nikada nakon što se kapija Azila zatvorila i pas ostao s ove strane nije nazvao i pitao: "kako je?", je l' zdrav, je l' tužan, imate li što dati mu jesti..

Nikada.

Nikada neću zaboraviti kada su nam Sema i Lea dovezli u Azil jer je njegov čovjek bolestan, jer ima rak i jer mora "prvenstveno na sebe misliti". Naravno da je sve suze potrošio baš u razgovoru s nama. Od toga koliko ih voli i da mu je najteža stvar sada dati ih u Azil do toga da nitko nikad nazvao nije ni pitao ni za jednog. Isti čovjek ima suprugu i 4 djece.

Niti jedno od njih, također nikada nije nazvalo. Leo je udomljen rekordno, imao je sreće i imao je dugačku bijelu dlaku. Sem je godinama čekao u Azilu, naposljetku je i Sem obolio od raka, ali je umro kod žene koja je čak iznajmila kuću na selu kako bi Sem svoje posljednje dane proveo u tišini i miru.

Naravno da volite puno i dugo pričati o sebi. Naravno da kada ostavljate čak se ni ne potrudite pričati o navikama i karakteru tog psa kojega ostavljate nego ste još toliko bahati i glupi da nas ubijate pričom o sebi; o svojim novim početcima, svojim bolestima, svojim nesrećama, jer što je bože moj tuđa nesreća naspram vaše.

Nama je inače sjajno i bajno i bogati smo i sretni, nemamo ni žuljeve, ni prekovremene, preplaćeni smo za svoj rad, svi smo zdravi i najviše od svega optimistični smo. A joj sori, najviše od svega mazohistični smo. Ako niste znali; u Irskoj, Njemačkoj, Kanadi i uostalom cijelome svijetu, osim u Lijepoj našoj, nigdje znate nema pasa, i sad kad bi se jedan Hrvat doselio sa svojim psom to bi bilo čudo neviđeno! 

I nije, zapamtite (!) svijet smišljen samo za vas! I niti ćete u Irskoj, Kanadi ili Njemačkoj (kao da tamo raj je za takve kao što ste vi, što ćete im, imaju i svoga šljama koliko hoćeš) dobiti šansu jer zašto biste.  Niste je zaslužili.

Nema ničega što će vas ikada osloboditi odgovornosti. Nema ničega zbog čega ćete ikada biti potpuno sretni, jer da sreća i prođe pored vas vi je ne biste znali prepoznati.

Razmažen si svijete, bolesno si razmažen!

Svima koji su ostavili svoga psa želim da drugi ipak budu bolji prema vama nego što ste vi ikada bili prema njemu. Možda tako naučite. A možda i svejedno ipak ne."

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz kućne ljubimce, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: ljubimci.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Pročitajte više