Inteligenciju najčešće opisujemo kao sposobnost da razumno zaključujemo, rješavamo probleme, učimo iz iskustva i kritički promišljamo. U to ulaze i "svakodnevne" mentalne vještine: planiranje, jezik, pamćenje, snalaženje u novim situacijama i razumijevanje složenijih ideja. Često se povlači razlika između "knjiške" i "ulične" pameti, ali u pozadini su slični temelji - a kad su oni slabije razvijeni ili ograničeni, to se zna vidjeti kroz ponašanja koja se ponavljaju.
Važno: ovakvi opisi nisu dijagnoza ni etiketa za bilo koga. Na nečije funkcioniranje utječu i stres, obrazovanje, mentalno zdravlje, umor, okolina… No psiholozi navode da neke osobine i ponašanja su češća kod ljudi s nižom inteligencijom.
Ljudi koji se slabije snalaze kognitivno često nemaju poriv "kopati dublje". Rijetko ih zanima učiti nešto novo ili proširiti temu koju već površno poznaju. Zadovolje se prvim, najjednostavnijim objašnjenjem i ne pitaju se što je u pozadini. To se može vidjeti i u siromašnijem vokabularu te općenito manjoj intelektualnoj radoznalosti.
Često se drže samo vlastitog kuta gledanja pa djeluju zatvoreno ili tvrdoglavo, ne zato što su nužno zlonamjerni, nego jer im je teško "izaći iz svoje glave". Otvorenost uma (spremnost da čujemo i ono što se ne uklapa u naše stavove) povezuje se s boljim rezultatima na testovima kognitivnih sposobnosti - što ide u prilog toj vezi između zatvorenosti i slabije kognitivne fleksibilnosti.
Novi posao, novo okruženje, nepoznata pravila - sve to traži planiranje, procjenu i prilagodbu. Kod osoba s nižim kognitivnim kapacitetima to često ide sporije i teže. Mogu djelovati izgubljeno kad se stvari ne odvijaju po poznatom scenariju ili kad treba "improvizirati" rješenje.
Nekad na papiru imaju vještine koje zvuče impresivno, ali u stvarnom životu - kad se pojave neočekivane prepreke - teško pronalaze izlaz.
Ovdje se često spominje Dunning-Krugerov efekt: ljudi koji o nekoj temi znaju malo, ponekad su uvjereni da znaju jako puno. Problem je što ne vide rupe u vlastitom znanju - ne zato što ne žele, nego zato što im nedostaje "uvid" u vlastita ograničenja.
Dok inteligentniji ljudi češće bez problema kažu "ne znam", kod drugih je češće suprotno: tvrd stav, malo sumnje u sebe i slaba spremnost da priznaju da im nešto nije jasno. To se onda prelije i u prenapuhan ego ili osjećaj da su uvijek u pravu.
Kad netko sve gleda po principu "ili jedno ili drugo", bez ikakvih nijansi, njemu je možda lakše, ali često griješi. Takvo polarizirano razmišljanje svodi stvari na krajnosti: dobro/loše, mi/oni, uvijek/nikad. Siva zona kao da ne postoji.
To se često odražava i na odnose: druge se ljude brzo "svrstava" u jednu ladicu, bez razumijevanja da su situacije i motivi često složeni. Neka istraživanja povezuju ovakav stil razmišljanja s nižim kognitivnim sposobnostima i većom sklonošću pojednostavljivanju.
Kognitivna fleksibilnost je sposobnost da, kad dobijemo nove informacije, korigiramo stav. Kad je toga malo, ljudi se čvrsto drže svog mišljenja čak i kad im se predoče argumenti ili dokazi.
U raspravama to zna izgledati kao nervoza, razdražljivost ili grubost - ne zato što su "loši", nego jer im intelektualni izazov djeluje prijeteće, kao napad.
"Što bi bilo kad bi bilo?" Za neke je to zabavna mentalna vježba, a za druge naporno i zbunjujuće. Kad netko teško barata apstraktnim pojmovima, teže će razumjeti scenarije koji nisu konkretni i opipljivi. Ako mu ponudite hipotetsku situaciju, može zapeti jer traži nešto što može vidjeti, dodirnuti ili odmah provjeriti.
Dio istraživanja sugerira povezanost više inteligencije i veće empatije - sposobnosti da osjetimo i razumijemo tuđe emocije. Ako netko slabije razumije složene situacije i tuđe perspektive, može mu biti teže "ući u tuđe cipele", pa djeluje hladnije ili nezainteresirano.
Promatrati svijet iz tuđe perspektive traži i emocionalnu i praktičnu inteligenciju. Kad toga nedostaje, ljudi se prirodno vrte oko vlastitih potreba i doživljaja. To nije uvijek sebičnost iz inata, nego ograničena sposobnost da se ozbiljno uzme u obzir kako netko drugi misli i osjeća.
Zato im situacije koje traže empatiju ili razumijevanje više gledišta mogu djelovati "nepotrebno komplicirane".
Složene probleme svode na jedan uzrok, jednu rečenicu ili prečac koji "zvuči logično". Nije im toliko važno je li objašnjenje točno, nego da bude brzo i lako - bez mentalnog napora.
To je ono kad se sve završava frazama tipa: "Ljudi su takvi", "Oduvijek je tako" ili "Tu se ništa ne može". Takvi odgovori prekidaju svaku raspravu i guše znatiželju.
Kad se netko slabo osvrće na svoje postupke, problemi se ponavljaju. Umjesto da nakon neuspjeha promijeni pristup, često krivi druge ili okolnosti: posao, partnera, sreću, sustav…
To kratkoročno štiti ego, ali dugoročno drži osobu u istom krugu, jer bez odgovornosti nema ni stvarnog učenja.
Bez znatiželje i samosvijesti teško se pokrene promjena. Ljudi koji se opiru razvoju često misle da je osobni rast "za druge" ili da nema smisla truditi se jer se sposobnosti ionako ne mijenjaju.
Povratnu informaciju doživljavaju kao kritiku, a sugestiju kao napad. Umjesto pitanja "Što mogu naučiti iz ovoga?", češći je refleks zatvaranje, odbacivanje ili obrambeni stav.