NEKIMA će to danas zazvučati pomalo smiješno, ali prije nego je Sony odlučio izbaciti prvi PlayStation koji se na tržištu pojavio 3. prosinca prije točno 25 godina, mnogi su bili prilično skeptični što se uspjeha nove konzole tiče.
Najuspješnija konzola svih vremena uskoro će dobiti svoje peto izdanje i nitko više ne sumnja u uspjeh, ali mnogi olako zaboravljaju koliko je prepreka Sony morao preskočiti kako bi pridobio simpatije vječno skeptičnih medija i još važnije - milijuna kupaca.
Sve je počelo s Nintendom
Ideja za PlayStation pojavila se čak i prije nego su tržištem vladale 16-bitne konzole. Točnije, 1988. Budući da su oduvijek željeli biti nekoliko koraka ispred konkurencije, iskusni čelnici Nintenda aktivno su radili na tome da pronađu proizvođače koji bi stvorili dodatnu jedinicu za pohranu koju će prodavati uz svoju Super NES konzolu koja se na tržištu trebala pojaviti za manje od godinu dana.
Sony je u to vrijeme surađivao s nizozemskim gigantom Philipsom, radeći na novom formatu nazvanom CD-ROM/XA, novom tipu kompaktnog diska koji je omogućavao simultani pristup zvučnim, video i računalnim podacima. Pošto su već surađivali sa Sonyjem na procesoru za zvuk, Nintendo je odlučio angažirati kompaniju kako bi zajedno proizveli CD jedinicu za njihovu 16-bitnu konzolu.
Sony isprva nije imao ozbiljnu namjeru ući na tržište s vlastitom konzolom, ali željeli su biti dio pobjedničkog tima jer industrija videoigara rapidno se širila, a Nintendo je već iza sebe imao uspješne konzole kao što su NES i Game Boy.
Izdaja koja je stvorila PlayStation
Prvotna ideja bila je proizvesti CD-ROM jedinicu za SNES, a kasnije bi Sony izbacio uređaj koji bi koristio kertridža za SNES i igre s CD-ova. Radilo se o odličnoj poslovnoj ideji jer Sony bi na mala vrata ušao na rastuće tržište i imao pristup vojsci Nintendovih igrača. U isto vrijeme, ovaj bi im poslovni potez omogući da s vremenom postanu jedan od većih igrača u industriji, a sve je to bio plan Kena Kutaragija, Sonyjevog inženjera koji je radio na već spomenutom procesoru zvuka za SNES.
Očekivano, ovaj plan nije se svidio Nintendu koji je želio održati tržišnu poziciju, a Sony bi je nesumnjivo ugrozio. Štoviše, Sony bi u konačnici bio u daleko boljoj poziciji jer bi iskoristili situaciju da se u kratkom vremenu nametnu kao ozbiljna konkurenciju Nintendu.
Predsjednik Nintenda, Hiroshi Yamauchi, bio je poznat po svojim nemilosrdnim potezima, ali ono što je učinio i danas se smatra jednom od najvećih prijevara u povijesti industrije.
Tijekom sajma potrošačke elektronike (CES) 1991., Nintendo je sve šokirao svojom objavom. Naime, Sony je očekivao da će Nintendo najaviti svoju suradnju sa Sonyjem i rad na SNES-u koji bi bio kompatibilan s PlayStationom. No, Nintendo je na iznenađenje svih objavio da surađuje s Philipsom na svojoj SNES CD-ROM jedinici. Yamauchi je, bez znanja Sonyja, sklopio posao s Nizozemcima i tako javno osramotio Sony koji imao namjeru predstaviti se gamerskom svijetu u velikom stilu.
Yamauchi je bio zadovoljan svojim potezom koji je spriječio Sony da im se upliće u posao, ali radilo se o izuzetno lošem poslovnom potezu. Suradnja Nintenda i Philipsa pokazalo se lošom, a propao je i Sega Mega CD koji je imao više manje identičnu ideju. Drugim riječima, ova izdaja rezultirala je tek kratkotrajno lošim imidžem za obje kompanije.
Kutaragijeva osveta
S druge strane, Sony je u ovaj koncept uložio previše novca i nastavio s proizvodnjom prototipa. Iako im je ugovor i dalje omogućavao da proizvedu uređaj kompatibilan s igrama za SNES, do 1992. postalo je jasno da taj savez nema budućnost i Sony je prekinuo komunikaciju s Nintendom i bili su jako blizu toga da se u potpunosti povuku iz industrije videoigara.
No, Kutaragi je bio odlučan i čelnicima Sonyja najavio je uređaj s toliko moćnim hardverom da će 3D grafiku podići na tada nezamislivu razinu. Iako je predsjednik Sonyja Norio Ohga isprva bio nesklon ovoj ideji, Kutaragi ga je smekšao obećanjem da će uspjeh PlayStationa biti najslađa osveta za Nintendovu izdaju.
Rane 1994. Sony je najavio ulazak u ring i osnovao Sony Computer Entertainment koji će nadgledati novi poslovni potez. Projekt je nosio naziv PlayStation-X, a kratica PSX održala se do danas iako je X iz naziva izbačen čak i prije nego se jedinica pojavila na tržištu.
Razvojni timovi koji su imali prilike vidjeti što PS može oduševljeno su izjavljivali da će PlayStation uništiti konkurenciju, a snaga nove konzole uzdrmala je čak i pouzdanje konkurencije. Primjerice, predsjednik Sege Hayao Nakayama bio je toliko ljutit kada je vidio specifikacije PS-a da je održao bukvicu odjelu za hardver koji je bio prisiljen stvoriti vlastiti odgovor na PS, a to je bio je Saturn, konzola o kojoj se danas izuzetno malo govori jer je gotovo iščezla iz sjećanja igrača.
Nitko drugi nije vjerovao u uspjeh
Iako je Sony u tom trenutku bio jedan od vodećih proizvođača elektronike, nova konzola bio je riskantan potez i realno, mnogo je toga moglo poći po krivu. Nametnuti se na tržištu bez zaleđa u industriji moglo se pokazati kao skup podbačaj. Tim više jer je industrija trebala nešto novo, a čak ni oni s dugogodišnjim iskustvom nisu znali kako bi to izveli. No, Sony je ozbiljno shvatio svoju misiju i njihova konzola bila je uistinu ono što je bilo potrebno.
Kutaragi i njegov tim našli su se na udaru čelnika Sonyja koji su smatrali da su videoigre isključivo zabava za djecu, a oni su im željeli pokazati koliko su u krivu. To je razlog zašto je konačni dizajn konzole podsjećao više na komad kvalitetnog audiovizualnog uređaja nego na klasičnu igraću konzolu.
Ipak, unatoč svemu, mediji su bili i više nego skeptični jer Sony jednostavno nije bio ime koje je u industriji nešto predstavljalo. Svi njihovi prijašnji pokušaji da se bave videoigrama završili su neslavno. Iako su radili sve kako treba, vladao je stav da će u konačnici podbaciti. Sega i Nintendo nastavit će biti veliki igrači, a Sony će u najboljem slučaju nakratko zasjati i nestati u sjeni divova industrije.
Jedan od prvih dobrih Sonyjevih poteza bilo je okupljanje provjerenih imena kao što su Namco, Konami i Capcom koji su odlučili iskoristiti PS kao mjesto na kojem će njihovi hitovi zasjati u punom sjaju. Ovo je politika koja se održala i dan danas i premda u hardverskom smislu ponekad kaskaju za Microsoftom, PlayStation još uvijek dominira kada je riječ o ekskluzivnim naslovima i više je nego očito da znaju izabrati bolje naslove od konkurencije.
Igre za odrasle
Japanska premijera dogodila se 3. prosinca 1994., samo nekoliko dana nakon što je Sega predstavila Saturn i prodala impresivnih 200 tisuća konzola. I dok je prodaja u prvo vrijeme bila slična, Sony je s vremenom počeo izlaziti s naslovima koji su uništili konkurenciju. Njihova otvorenost razvojnim timovima učinila ih je nezaobilaznim mjestom u industriji i to je počelo pokazivati svoje prednosti.
Uz sve to, Saturn je bio inferiorna konzola pa su proizvođači počeli pokazivati naklonost Sonyju i krenula je serija hitova. Tomb Raider (isprva je bio naslov za Saturn), Tekken 2, Soul Blade, Ridge Racer Revolution i Resident Evil počeli su puniti PS katalog na najbolji mogući način.
Ono što je također bitno, a bilo je dijelom zaslužno i za Sonyjev uspjeh na zapadu, Kutaragijeva je težnja da se svidi starijoj publici. Naime, oni koji su odrasli na 8-bitnim i 16-bitnim sustavima tražili su nešto za svoj uzrast i dok su Sefa i Nintendo tražili nove maskote kako bi se svidjeli najmlađima, Sony je servirao niz "odraslijih" naslova. Primjerice, njihov "WipEout" imao je soundtrack prepun izvođača kao što su Chemical Brothersi i Leftfield, a "Loaded" je bio sazdan od tema za odrasle. Ukratko, nisu željeli samo Super Mario i Sonic publiku.
Konačni obračun
I odjednom, izdajnički Nintendo postao je jedina ozbiljna konkurencija.
Nintendova N64 konzola dobro je prolazila, ali njihova odluka da se zadrže na kertridžima počela je pokazivati velike slabosti. To se odrazilo i na neke dugoočekivane naslove kao što je "Final Fantasy VII" koji se trebao pojaviti na N64, ali Square Soft imao je ambiciozne planove koji nisu mogli stati na kapacitetno ograničene kertridže pa su naslov preselili na PlayStation. Nintendov gubitak bio je pobjeda za Sony. FF VII pretvorio se u golem hit i prodao se u 10 milijuna primjeraka. To im je osiguralo još dvije velike i izuzetno uspješne ekskluzive, Konamijev "Metal Gear Solid" i "Gran Turismo" Polyphony Digitala.
Bio je to posljednji udarac gigantima i Sony je postao dominantna sila, a status nije poljuljao ni Segin tehnički nadmoćniji Dreamcast iz 1999. No, uslijedio je 32-bitni PSOne koji je zabetonirao status na tržištu i još moćniji PlayStation 2.
Sony je s proizvodnjom jedinice prestao 2006., a to je impresivnih 11 godina što je dug period za bilo koju konzolu. Tim više jer je solidan uspjeh ostvarilo i reizdanje u formi prošlogodišnjeg PlayStation Classica koji je zapravo minijaturna jedinica s 20 instaliranih hitova. I premda su isti uspjeh ostvarile i ostale kompanije, prodavati 25 godina staru konzolu u 2018. veliki je uspjeh bez obzira na sve.
Sony je u četvrt stoljeća zauvijek promijenio svijet videoigara, dao igračima prve prave 3D naslove i učinio igre zabavom za sve uzraste. Naravno, mnogi su im tijekom godina zamjerali niz poslovnih poteza, ali čak ni najveći kritičari ne mogu osporiti ogroman utjecaj koji PlayStation ima na industriju.