Foto: Press
BRKOVI su društveni fenomen.
Kad bi Brkovi bili bend kao svaki drugi, ne bi bilo nimalo čudno što će uskoro održati koncert u maloj dvorani Doma sportova - sviraju od 2004., iza sebe imaju četiri albuma, ne postoji niti jedan bend u Hrvatskoj koji nudi to što oni nude... Ali, priča postaje zanimljiva svakom promatraču društvenih zbivanja kad se u obzir uzme da ti isti Brkovi nemaju izdavača, puno psuju i divlji su, a stihovi koje u pakiraju u narodni melos nikako ne idu rukom pod ruku s radijem ili televizijom. Dakle, reklo bi se, komercijalno su potpuno neprivlačni, ali eto, evo ipak ove zagrebačke ekipe u dvorani koju puno teže napune i puno poznatiji od njih.
Ipak, ono što im definitivno ide u prilog kad je u pitanju punjenje koncertnih prostora jest činjenica da su upravo po vrhunskim dernecima i najpoznatiji. Da, za derneke kakve oni pripremaju morate biti posebna vrsta, ali čini se da se njihovi (iznimno vjerni) fanovi skupljaju s različitih strana i iz najrazličitijih društvenih slojeva, što bi mogla biti još jedna velika stavka u njihovom putu prema uspjehu.
Kako na takvu golemu underground popularnost (koja već neko vrijeme debelo prelazi u mainstream) gledaju sami Brkovi, pojasnio nam je pjevač Shamso 69.
Poznati ste po atmosferi na koncertima. Kako ćete atmosferu iz manjih klubova prenijeti u velike dvorane? Osjećate li pritisak?
Nije nam prvi put da sviramo u velikoj dvorani, ali nam je prvi put da smo solo. Ipak, svirali smo na dosta velikih događaja pa smo naviknuti na to. Nekad nam više paše mali klub, užarena atmosfera, ali uvijek dajemo sve od sebe, ne štedimo se ni u kojem pogledu.
Mi nismo klasični bend, više smo kao grupa građana pa smo kroz način na koji se družimo smanjili taj pritisak na pozornici, nesvjesno. Da, ovo je velika stvar za nas, osjeća se da je to najveće dosad, ipak je to i u našem gradu, ali nekako to dobro podnosimo jer smo takvi tipovi. Našli smo se petorica različitih ljudi, ali opet imamo neku zajedničku crtu. Tako da s te strane nema posebne pripreme, ali naravno da nam predstavlja jako puno jer nismo ni sanjali da će nam jednog dana netko poslati mail u kojem piše: E, želite li svirati u Domu sportova...
I bilo nam je neočekivano. Ono kao što kažu u vezama da muž zadnji shvati da ga žena vara, tako smo i mi zadnji shvatili da će se ovo dogoditi. Govorili su nam neki frendovi, ali kad ti govori netko blizak, uvijek misliš da je ta osoba subjektivna, tapša te po ramenu i govori ti: Ma svirat ćete vi jednom u Domu sportova. Ja sam uvijek govorio: Ma nema šanse. Jer ne misliš da bi takve pjesme, koje su kontra mainstreama, mogle doseći takvu popularnost. Nigdje nas nije bilo, ni na TV-u ni na radiju, ali internet nam je puno pomogao.
E sad, govori li to više o nama, o publici, o situaciji, ja nemam pojma, to bi trebalo uloviti Lalića ili Perasovića pa da oni o tome kažu nešto suvislo. To nije na nama da zaključujemo. Naše je da se popnemo na stage, da odsviramo, da publika bude zadovoljna, da nitko ne bude razočaran. A mi sigurno nećemo biti, nama je svaka svirka novi izazov, pogotovo ovo...
Tko vas sluša? Vidiš li u tome što je publika tako raznorodna razlog takve popularnosti?
Naša publika jest raznolika. I da, postoje ljudi koji više naginju na metal, na punk, i oni koji više naginju na folk. I postoji i taj neki sloj u kojem kroz nas ljudi uživaju u zabranjenim užicima, ali ja to nisam sam primijetio. Ne vidim publiku na način da bih primjećivao tko je došao, nego su mi rekli drugi ljudi. Na primjer, dođemo u Zadar i onda mi tip koji prodaje karte kaže da nikad nije vidio raznolikiju publiku: izađe frajer iz auta u poslovnom odijelu, kupi kartu, nakon njega dođe tip s irokezom i ruksakom pa kupi kartu, nakon njega dođe žena na štiklama, nakon nje običan, prosječan student...
Osjećate li se kao da ste predvodnici novog žanra koji će se tek oformiti?
Nikad se nismo osjećali kao pioniri nečega. Oduvijek su postojali pokušaji koketiranja distorzirane gitare s folkom, iako možda ne ovako direktno, bez skrupula. Ali uvijek kažem da je osnovna razlika između nas i sličnih bendova u tome što mi nismo parodija. Mi smo oduvijek išli od postavke da želimo svirati narodnjake, ali sviramo ih onako kako znamo. Počevši od instrumentala - ja sam svirao gitaru u punk bandu, tako da ne znam svirati kao pravi narodnjak nego sviram onako kako znam. I mi se s time ne izrugujemo, ne sprdamo, kao što to radi većina bendova, da se sve iskarikira do boli.
Nikad nismo dijelili glazbu na žanrove. Za mene je svaki bubnjar dobar ako dobro svira. Jednako vrijedan mi je i bubnjar Šabana Šaulića koji razvaljuje one bubnjeve kao i neki lik u starkama ili neki koji svira neku pop pjesmicu, ako to dobro radi.
Mislite li da ćemo onda u budućnosti vidjeti žanrovski drukčije Brkove?
Tko zna u kojem ćemo se smjeru mi žanrovski razvijati. Radimo pjesme koje nam se sviđaju, kako nam dođe. Trenutno ne mislim da će se nešto radikalno promijeniti, ali sigurno se nećemo ograničavati. Pjesma kod nas nastaje tek kad svih petorica odlučimo da nam je to super, ali nikad ne znaš kako će ispasti dok ju ne snimiš.
Uzimate li kakve stimulanse prije nastupa?
Uzimamo.
Pričali ste otvoreno pijanstvu na stageu i prije i poslije koncerta. U kojem trenutku prestaje zajebancija, a počinje profesionalizam?
Teško da ćemo mi ikad povući tu granicu. Sviram s takvim ljudima, nikad to ne može biti suhi profesionalizam. To je isto kao što u društvu kod nas imamo tranzicijski kapitalizam, takav je i taj naš profesionalizam. Nismo mi ovdje Nijemci, Šveđani, a pogotovo to nismo nas petorica. To je meni zapravo pravo čudo, nije mi jasno kako smo uopće uspjeli snimiti četiri albuma, budući da nam se dešavalo da nam gitarist dođe bez gitare u studio. Teško je takvih pet ljudi uopće zajedno staviti u auto, ali trudimo se.
Sumnjam da ćemo ikad biti oni truli profi likovi, koji funkcioniraju potpuno trezveno. Nekad to priželjkujem, nekad mi se to i gadi. Znali su nam reći da djelujemo kao razuzdana banda, ali onda nas vide da, recimo, pristajemo na snimanje na zimi na -10, pa im postane jasno da nam je ipak stalo. Mislim da nikome ne trebam objašnjavati da mi je draže da idem kombijem s bendom svirati u Skoplje nego da mi neki čoban s njive prijeti otkazom. Osim toga, sad imam i dodatan luksuz da mogu o tome pisati pjesme.
Inače, sad kad je cijela ta priča malo narasla, počele su mi se javljati zavičajne udruge i slični. Zaposlit ćemo i tebe i ženu, kažu...To je taj naš mentalitet, ne možemo mi kao nacija od toga više pobjeći. Iako mislim da bi nam bilo lakše da možemo. Ušli smo u razne integracije, a zbog mentaliteta nismo spremni promijeniti osnovna načela.
Je li istina da je Tomac zamalo pao u Savu s par metara visine dok je pišao s gornje palube rasprodane splavi na kojoj ste svirali u Beogradu, koliko je bio pijan, nakon čega je cijeli koncert odspavao u svojoj bljuvotini ispred pozornice, a njegov bas svirao prijatelj benda iz Beograda?
Da, osim što je basist bio iz benda iz Novog Sada. Tako je bilo, osim možda čak i gore - ili bolje - ne znam kako bih opisao. Malo se dečko zaletio... Koncert je bio prilično poseban. Tad je bio uhapšen Ratko Mladić pa je bilo malo napeto, nismo znali što nas očekuje. Očekivali su puno od nas, a mi smo napravili taj fail... Tj. njega je malo prehitilo. I onda smo nastup sveli na tu neku razinu suludog teatra. Nakon toga sam mislio da je to kraj našeg predstavljanja Beogradu, a to je izazvalo totalni kontraefekt, zaključili su da smo super jer se vidi da ništa ne glumimo.
Ali nije on jedini, imam i ja putra na glavi, znao sam pričati svakakve stvari na pozornici, da nam je zadnji koncert i slično. Pa me mjesec dana stave na hlađenje i idemo dalje. Nije samo on, svi mi imamo svoje trenutke.
Kojeg koncerta se sramite kao najgoreg?
Ja se sramim jednog Novog Sada, bio sam užasan. Paćenik. Pjevao sam kao zaklana Severina, kao svinja na kolinju. U najgorem trenutku mi je glas pucao, pričao sam grozote, bio sam odvratan. Prvo smo svirali u Beogradu i onda smo poslije malo zaredali i pretjerali. Imali smo svoj stol, bila je velika mećava, a ja sam pio Rubinov vinjak. To je piće koje jednostavno ne mogu objasniti, čini se kao da u njemu ima nešto osim alkohola, kao da ima nekakav dodatni destilat. U svakom slučaju jako je velika razlika hoćete li popiti deci, dva ili tri. Kao da je tekući heroin. A ja sam malo pretjerao s tim pa se to onda odrazilo i na nastup.
Doduše, publika je čak i dobro reagirala, bilo je manje ljudi nego što smo očekivali jer je baš bio napadao snijeg, ali možda su i oni ostali jer zbog te mećave nisu imali kud...
Ipak, mi uvijek gledamo da se nakon takvih kikseva iskupimo, smanjimo idući put cijene karata ili nešto slično. Probat ćemo se ubuduće što manje sramotiti, ali nekad si jednostavno ne možeš pomoći...
Kad ćete početi svirati po dijaspori? Vaša kombinacija narodnjaka, metala i punka dušu je dala za drugu generaciju iseljenika s ovih prostora, što čekate?
Evo, baš su nam se javili. Mi uvijek funkcioniramo po principu da nikoga ne vučemo za rukav nego smo dostupni na netu pa tko se javi, dogovorimo se. I evo, sad mogu najaviti koncert 13. lipnja u Duisburgu, tamo ćemo svirati u bunkeru iz Drugog svjetskog rata. Javljaju se i drugi polako pa možda padne i mala turneja. Tek im se trebamo predstaviti pa ako im se svidimo, možda će nas zvati i ponovo...
Smatraju li vas još uvijek gay ikonama, jer poznato je da vaš imidž štuje muževniji, "bear" dio te populacije i to još od vremena kada niste bili popularni kao danas?
Ne vjerujem da nas smatraju gay ikonama, ali stvarno jest postojala ta grupacija koju opisuju kao debeljuškaste, brkate, bradate, kao Tomac ili Filip Šovagović, koje nazivaju bearovima, medvjedićima. Oni su bili na nekom koncertu i onda na svom sajtu pisali o nama pojedinačno kakav je tko, koji ima dobre butine i slično. Neka se ljudi zabavljaju. S druge strane, meni se čini da smo mi svi heteroseksualci, barem koliko vidim, ovako, na prvu.
Što vas toliko privlači Beograđankama (Shamsina žena je Beograđanka, kao i Tomčeva ozbiljna cura)?
To se slučajno dogodilo. U pitanju su dva najveća grada u regiji - bili smo tamo, upoznali ljude, dogodile su se veze tog tipa. Nikad ne znaš gdje će se što dogoditi. Svirali smo jednom prilikom u Požarevcu i odjednom vidim da nema ovog jednog. Gledam gdje je, a on se ljubi s nekom trebom. To je bio pravi rock'n'roll - on svira i ljubi se. Nek' se mladi vole. I stari nek' se vole. I ovi srednjih godina. Nemam problema s tim dok god se netko ne petlja u bend. Imaj ti 15 cura, samo nemoj da ona pita kakav je to zvuk na tonskoj probi.
Događalo nam se i to da nam se cure petljaju - svatko se zapravo petlja onoliko koliko mu ti dopustiš, a ja sam za to da mu ne dopustiš nikako. Ako ta žena (ili muškarac, svejedno) nije ton majstor, nema se što petljati. Ne petljam se ni ja, što bi se petljao netko izvana.
Motorhead ili Sinan Sakić?
Oboje, što je najgore. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Ovisno o tome kakav je dan, ako sam tužan, onda Sinan Sakić, ako sam veseo, Motorhead.
Folk je od početka jedna od okosnica vaše glazbe, ali očito je kako sve više dominira u izričaju Brkova?
Oko toga se fanovi stalno prepucavaju. I to u isto vrijeme: izdamo album, jedni kažu zašto nema više folka, drugi zašto nema više punka. Pa ti vidi. Tomac i ja inače više inzistiramo na folku, Prasac na punku, recimo.
Što kaže vaš prvi pjevač Giga na veliki uspjeh banda otkako si ga ti zamijenio i u kakvim ste odnosima s njim?
U super smo odnosima. Giga je dobar dečko, zato je i pobjegao od te nakupine likova. Ja sam došao nakon njega, a budući da sam ja đubre, nisam tako dobar lik kao on, malo sam se drukčije postavio i došlo je do ovoga do čega je došlo. Kao bend smo uzeli samo par stvari koje su radili s Gigom, ja sam donio nešto drugo i samo smo nastavili dalje. U svakom slučaju, on je dobar dečko, predobar da bi svirao u ovakvom bendu.
Kojem stranom, a kojem domaćem bandu/pjevaču/pjevačici bi vam bilo čast biti predgrupa?
Žanrovski nam je svejedno. Ja bih volio svirati sa Zlatkom Pejakovićem. Od stranih netko iz garage punka. Turbonegro recimo.