Pitanje za milijun kuna: Tko je prošlogodišnji hrvatski kandidat?
Prvo smo poslali Dragonfly kao glasnike metiljavog rocka, zatim Kraljeve ulice koji su djelovali kao komad freak showa koji bi mogao upaliti. Međutim, zajebali smo se. Nakon toga, zaključili smo da najbolju pjesmu Eurovizije biraju starice pa smo poslali Igora Cukrova i onaj neveseli komad deprimirajućeg lisičjeg štektanja koje je jedva doguralo do 18. mjesta.
Dvije godine koje su uslijedile jednostavno ne pamtimo. Ne zbog toga jer su pjesme bile toliko loše pa ih pokušavamo potisnuti već ponajviše zbog toga što dosadne pjesme nitko ne pamti. Testa radi, pokušajte ovog trena otpjevati hit Darie Kinzer "Celebrate" (i ne, ovo nije pitanje s državne mature). Sigurno nećete biti u stanju. Osim ako, naravno, niste Daria Kinzer.
Trebali smo poslati pobjednika! Nikako gubitnika
E sad, došli smo do Nine Badrić i njenog hita "Nebo". Iako "Bog krivim crtama piše pravo" (ili neka slična nebuloza), pravi autor "Neba" očito piše krive pjesme za ovo natjecanje. I možemo do sutra nagađati tko je najveći "krivac". Je li to možda Elizabeth Homsi koja je pogrešno odabrala? Dosadna koreografija i još dosadnija pjesma? Činjenica da se Eurovizija pretvorila u izbor čudaka? Ili možda to da je i Ninin Bog, koji nema pametnijeg posla pa prati Euroviziju, zauvijek okrenuo leđa hrvatskim predstavnicima? Tko bi znao. Ali još važnije, kog briga?
Zaista, biranje najbolje pjesme Eurovizije isto je kao i biranje najbistrijeg člana HČSP-a, koga god izabrali, pogriješili ste.
Isto tako, nije li već svima jasno da nitko nije stvarno zainteresiran za ove pjesme s rokom trajanja i da ovaj "veliki poraz" pogađa izuzetno mali krug ljudi. Ljudi koje zovemo „Nina Badrić i njena svita“. Nadalje, ovo naknadno traženje"krivca" i iščuđavanje, neopisivo je iritantna pojava i ponavlja se iz godine u godinu. Svi imaju neku genijalnu teoriju i svi će se prisjetiti kako su oni još 1987. „provalili“ priču i kako smo ove godine trebali poslati nekog drugog, a ne tog koji je izgubio. Ameri bi rekli: "No shit, Sherlock". Stvarno? Trebali smo poslati nekog tko bi pobijedio umjesto ovog koji nije? Znali smo! Svima je bilo na vrh jezika, ali nikom nije palo na pamet da taj genijalni plan provede u djelo. Zrinko, zovi HRT i reci im da iduće godine šalju pobjednika.
Sljedeći put kradite, bit će zanimljivije
Ipak, morali smo znati da nešto nije u redu u trenutku kada smo shvatili da pjesma nije postala hit ni u Hrvatskoj. Taj "mali znak" mogao nam je unaprijed reći štošta o našim šansama na natjecanju čiji je konačni cilj izabrati pjesmu koja će se svidjeti najvećem broju ljudi. Međutim, problem je u tome da "Nebo" nismo čuli. Oke, ovo nije fer, vjerojatno jesmo, ali ne sjećamo se jer pjesma je od starta bila li-la.
Da stvar bude gora, trač da su prateći vokali Nine Badrić ukrali sliku u hotelu, najzanimljivije je što je ovogodišnji odlazak na Euroviziju izrodio. A da stvar bude još gora, nisu ukrale apsolutno ništa.
Hrvatskoj pjesmi za nedostaje neki "šus", neka zajebancija, neko pičkaranje, neki izgred ili eto, neka krađa. Da se Nina danas vratila i da je umjesto ove božanske papazjanije, sa punom torbom hotelskih ručnika i vrećicom onih skupih kikirikija iz bifea, izgovorila: "Jebi ga, nismo pobijedili, ali šta smo se nakrali… Iiiii… Pogledaj ručnik. A? Probaj kak je mekani. Ko mali od pande", budite sigurni da poraz ne bi ni osjetili. Čitali bi njenu izjavu i govorili: "Pjesma joj je bezvezna, ali može ukrast ko HDZ-ovka".
To je rješenje. Ako već ne možete kući donijeti prvo mjesto ili ući u finale - kradite. Još bolje, sljedeće godine pošaljite lajavog kleptomana sa bezveznom pjesmom. Realno, što možemo izgubiti? Svi tvrde da kvaliteta pjesme ionako nije bitna, eurovizijski imidž nam ionako ne može biti lošiji, ali imat ćemo nešto za čitati. U suprotnom pošaljite ispričnicu jer ovo je gubljenje vremena.