Foto: Index
VOLIM nedjeljno popodne. Nisam stigla na tržnicu i otišla sam u novi supermarket u kojemu se može naći baš sve. Često su i akcije, pa oni koji to prate mogu proći puno povoljnije nego u maloj trgovini u susjedstvu. Lijepo je. Među ljudima sam, glazba je umirujuća, nije preglasna i ne odvlači mi pozornost dok razmišljam što mi sve treba za nadolazeći tjedan. Gotovo da osjećam pripadnost skupini. Kao da sam na nekom izletu ili na rođendanu.
Ima puno parova. Polako guraju kolica od voća i povrća do mlijeka, preko mesa, kave i tjestenina, ovlaš bace pogled na sanitarne proizvode razgovarajući usput o nagradnoj igri i knjižici bonova. Oni iskusniji suvereno vijugaju s popisom u ruci i rutinerski ubacuju artikle u kolica. Nema mjesta za pogrešku. Ako on ugrabi nešto što nije na popisu, ona bez riječi, brzim potezom, vraća stvar na policu. Nema improvizacije. Ovakvi poput mene koji kupuju neorganizirano i sami, idu im beskrajno na živce. Otvoreno pokazuju svoju netrpeljivost prema nama koji se bezveze vrtimo po trgovini, zapinjemo na mjestima gdje bi trebalo biti prohodno i kod brašna zapitkujemo gdje su keksi.
Baš sam negdje tamo naletjela na susjede, dragi bračni par u tridesetima. Stalno ih viđam s djecom. Srećom, uspjeli su ih u nedjelju popodne ostaviti kod bake i provesti nekoliko sati nasamo u tjednoj nabavci. Obično im je drago kad se sretnemo, ali sada to nisu pokazivali. Djelovali su zabrinuto. Možda zato što je on zaboravio popis. Pokušavao se opravdati, žurio je, ključevi, mobitel, smeće, znaš kako je. Ponudio se čak da ode kući po taj popis dok ona čavrlja sa mnom. Hladno je odgovorila da nema ona vremena čekati i neka se proba sjetiti što su odlučili kupiti kad su već tu. Šutke je pristao i odlučio se usprotiviti na svoj način. Mirnim prosvjedom. Poslušat će je, ali neće s njom razgovarati. Možda će je i doživotno kazniti. Napravit će sve što ona kaže, ali neće progovoriti ni riječ. Kada bi ona samo znala da on ima popis u glavi, ali neka joj kad mu nikada ne vjeruje. Neka se muči. Neka pogađa.
Propuštena prilika
Djelovala je vrlo sigurno kod kruha i mliječnih proizvoda, ali onda su počeli problemi. Uzela je majonezu i malo zastala. Nije bila sigurno koliko joj treba. Tražila je njegovu pomoć, no on je ostao vjeran sebi. U tišini je gurao kolica. Poslušan i ljut, stao bi kad je trebalo. Prošao je još jedan, malo stariji par. Vidjelo se da su s godinama usavršili taj gandijevski partnerski odnos. Sve je stvar vježbe. Kad je dvoje dugo u vezi, ne moraju više ni razgovarati. Moji susjedi će to tek shvatiti, još su mladi. Djeca su im još mala, ima puno posla i razgovora oko njih.
Nastavili su do narezaka. Htjela je prešanu šunku. Obično uzme petnaest deka. Ili možda dvadeset. Razmišljala je naglas, još uvijek posve nesvjesna da će od danas morati na sve misliti sama.
U jednom je trenutku pomislio da će ipak prekršiti zavjet koji je sebi dao i skoro je izgovorio neka ipak uzme dvadeset deka, djeca vole tost. Međutim, ona je opet sve pokvarila. Da si se sjetio uzeti popis, već bismo bili doma i gledali seriju, rekla je. To je bilo to. Propustila je priliku. Naravno, neće joj to nikada reći.
Subverzija
Stali su u red za blagajnu. Ona ispred, on iza s kolicima. Iskoristio je njezinu nesigurnost i osvetnički, potajno, ubacio dvije limenke pive. Uživao je u tom novom subverzivnom elementu u njihovom mladom braku i shvatio da ih čeka još puno zajedničkih nedjelja u životu. Divna je spoznaja da se odnos stalno mijenja.