Posljednji intervju Vlade Divljana: Ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane

Screenshot: YouTube

VLADA DIVLJAN preminuo je danas u bolnici u Beču nakon borbe s teškom bolesti. Imao je 56 godina.

>> Preminuo Vlada Divljan

>> "On je bio najtalentiraniji glazbenik naše generacije"

Svoj posljednji intervju slavni glazbenik, čiju je karijeru obilježio veliki uspjeh s Idolima, dao je za Rolling Stone. U cijelosti ga možete pročitati u novom broju, a mi vam donosimo dio s Vladinim razmišljanjima o njegovom stvaralaštvu, ali i životu.

Figurativno i u stvarnosti, što se branilo na albumu Idola "Odbrana i poslednji dani"?

Vlada Divljan: Branili smo pravo na različitost, pravo na odmak od socijalističkog kolektivizma, pravo na rušenje tabua i pravo na izazov odnosno postavljanje pitanja, kako sebi samima tako i društvu u cjelini. Na primjer, cijela ta priča s pravoslavljem i religijom uopće za mene je na neki način, osim provokacije bila upravo to – pitanje upućeno i sebi i društvu: A što ćemo s ovim? Iako nisam religiozan, osjećao sam da guranje pod tepih nikako ne može izaći na dobro. Također, to pitanje s ćirilicom na omotu svakako je govorilo o određenoj šizofrenosti društva, bio je svojevrsni skandal upotrebiti ćirilicu na rock and roll ploči dok je, s druge strane, to bilo prvo pismo koje smo učili u školi.

U kakvom vam je sjećanju ostao Paket aranžman, iz vremena prije nego je objavljen, ideja da se jednim albumom predstave tri nova izvođača?

Vlada Divljan: Paket aranžman je bio pomalo "neželjeno dijete", da ne kažem nužno zlo, za sva tri benda, na koji smo na neki način morali pristati. Svi snimci su nastali u studiju pokojnog Enca Lesića i on je bio njihov vlasnik, tako da je mogao dogovarati s Jugotonom i bez nas. S druge strane, rekao bih da je svakom bendu bilo stalo da se nešto objavi pa makar i zajedno. Naravno, danas mi je izuzetno drago što je ta ploča izašla i mislim da su ti snimci među najboljima koje smo napravili, ne naravno po tehničkoj kvaliteti, nego prije svega po atmosferi i autentičnosti. Uostalom, da Enco nije otvorio svoj studio 1979. i da nije bio takav kakav je bio, s jedne strane poslovan, a s druge veliki entuzijast, pitanje je kako bi se naše glazbene putešestvije odvijale. Što se tiče novog vala kao pravca, kao što sam već u ranijim intervjuima govorio, mi kao glavni akteri bili smo dovoljno odrasli da budemo svjesni situacije i racionaliziramo svoje ideje, a opet dovoljno mladi da se ne bojimo eventualnih posljedica. Jer ne smijemo zaboraviti da su mnoge teme koje je novi val načeo bile u to doba politički i društveno škakljive.

Rambo Amadeus je početkom 90-ih snimio album za djecu, nedavno je dječji zbor Čuperak s Kojom snimio dječju verziju "Neukusu treba reći Ne", no čini se da ste vi i Srđan Gojković Gile bili pioniri te ideje da se djeci na edukativan i zanimljiv način prenese misao rocka. Snimili ste zajedno "Rokenrol za decu" i "Rokenrol bukvar" krajem 80-ih. Otkud ideja i od čega ste krenuli?

Vlada Divljan: Desilo se to spontano, kao i većina dobrih stvari. Ja sam u to doba izdao svoj prvi solo album "Tajni život AP Šandorova" s kojeg je najveći hit bila pjesma "Ona radi u rudniku", izuzetno popularna i među djecom. Također sam jednom tjedno sam pisao i izvodio songove za djecu na tekstove Ljubivoja Ršumovića Ršuma. Kako sam u to doba svirao s Giletom, jednog dana smo, u dokolici, došli na ideju da napravimo rock ‘n’ roll ploču za djecu. Odnio sam par demosa Ršumu kojem se to jako svidjelo i zahvaljujući svemu tomu nastale su te dvije ploče i kazališna predstava, koja je u kazalištu Boško Buha igrala preko dvije godine iz tjedna u tjedan. Primijetili smo još tada da djeca sve više slušaju narodnu muziku i željeli smo im ponuditi alternativu. Tadašnja djeca su danas mladi ljudi i izuzetno mi je zadovoljstvo kada mi kažu da su s "Rokenrol za decu" prešli ravno na "Odbranu".

Odakle izvire taj vaš, nazovimo ga, vječni optimizam?

Vlada Divljan: Prije svega, hvala na komplimentu. Najviše iz ljubavi prema životu i onome čime se bavim, kao i iz činjenice da sam našao svoju "drugu polovicu", o čemu govori "Samo jednu ljubav imam". To su zapravo pjesme nastale u različitim periodima koje su lijepo legle kao cjelina. Sigurno da su za to vrlo zaslužni Max i njegova "rukom birana" ekipa, ljudi s kojima radi godinama, a to su Vlade (klarinet), Buki (bubanj), Kuzma (harmonika), Marino (bas), Surka (beatbox), Stane (čelo) i Gonzo (udaraljke), koji je napravio i odlične video klipove za sve četiri pjesme. Mislim da ovaj optimizam o kojem pričate dolazi do izražaja i zato što se rock autori danas uglavnom bave "mračnijim" temama, što je razumljivo s obzirom na to kakva su vremena, ali ne smijemo zaboraviti da život ima i lijepe strane.

Pročitajte više