Foto: Plavi vjesnik, Panorama, Nada/Yugopapir
Kada je slušate kako priča o nekadašnjim i o ovim sadašnjim danima, dobivate dojam da je ona veoma iskrena osoba i da mnoge stvari koje bi žene rado sakrile, najotvorenije priča, jer smatra da je sve dio njenog života - i ono lijepo i ono što je daleko od toga.
Kada govori o vremenu prošlom, onda uz širok i glasan smijeh priča o fotografiranju:
"U to vrijeme su moje slike izlazile dnevno u dva tri lista, a obavezno je jednom tjedno bila i naslovna strana sa mnom. I onda čim ustanem odmah odem kupiti sve novine da vidim koja mi je slika objavljena.
Uvijek sam bila oduševljena, jer kažu da sam fotogenična, a foto-reporteri su me naprosto opsjedali.
Uživala sam u tome, imala sam puno novina oko sebe, gušila sam se u njima i svojim slikama.
Bilo je to doba Marilyn Monroe i Brigitte Bardot, prije 22 godine, i tako sam ja bila ne slična njima, ali su me uspoređivali, bila sam zanimljivija, imala sam nešto specifično u sebi".
Tih godina slikati se poprilično obnažen, predstavljalo je pravu hrabrost. Zorica je beogradsko dijete, patrijarhalno je odgojena, ima četiri brata i jednu sestru.
Veli da je u njenim pokušajima na filmu otac podržavao, dok su braća nalazila poneku zamjerku. I danas, poslije toliko godina, Zorica je okružena svojom velikom obitelji, svi žive u istoj zgradi (iako imaju svoje stanove) rado se sjeća onih prohujalih vremena, a najveće zadovoljstvo joj je šestogodišnja kći Leonida.
U međuvremenu, nekako prije, i nešto poslije Leonidinog rođenja, Zorica se strasno zaljubila u slikarstvo, tako da je imala čak i nekoliko izložbi koje su bile odlično posjećene.
"Prestala sam slikati, jer nemam prostora za rad. Sada je Leonida velika, muva se po kući, tako da je to naprosto nemoguće. Nisam uporna osoba i često odustajem pred samim ciljem. U životu sam se bavila čas ovim, čas onim, a ne znam što ću još biti.
Trenutno razmišljam i samo još trebam realizirati ideju da otvorim butik. Uvijek sam se voljela oblačiti i presvlačiti i želim odijevati mlade djevojke, majke, djecu, posebno djevojčice, jer i sama imam kćer.
Volim kad se neko lijepo odijeva i nadam se da neću odustati od ove svoje zamisli.
Moja mama mi sad govori: 'Konačno, da se i ti središ!'
Inače, kao što vidite, ja sam se uvijek bavila nekim poslom i željela sam biti eksponirana u javnosti. I s tim butikom će biti ista stvar".
Dijete ljubavi
Naša sugovornica gotovo svakog trenutka spominje svoju veliku sretnu obitelj koja se voli i poštuje. Veli da nije nikad usamljena, ima braću, sestru, njihovu djecu, majku prije svega. Pa ipak, to joj nije bilo dovoljno. Željela je da i ona postane majka.
Rodila je izvanbračno dijete i to i smatra i ne smatra hrabrošću.
"Brak je, po meni, vrlo relativna stvar. Ja na primjer, ne bih mogla živjeti s nekim s kim ću sjediti za istim stolom, peglati, prati, a da pritom on misli na drugu ženu. A to se događa".
Mnogi misle, kako nam je rekla Zorica, da ona traži nešto posebno od braka, a priznaje, na pravi ženski način, da možda traži i manje od ostalih.
Ljubav je ono za čim teži u životu i to je uvijek bilo najvažnije. Čim bi vidjela da jedna ljubav prestaje, tražila bi novu i odlazila.
Možda je zato i ostala sama, jer nikad nije željela brak pod svaku cijenu. Zbog toga je odlučila roditi dijete, samo za sebe.
"Uvijek sam bila pored osoba koje sam voljela. Imala sam puno ljubavi i tu se ne mogu požaliti. Bila sam voljena, a voljela sam i ja, i smatram da se u braku ta ljubav istopi. Leonidu sam rodila iz ogromne ljubavi.
Tog čovjeka sam voljela, nisam o njemu ništa znala, jer me nije ni interesiralo. Mislim da se ljudi ne moraju mnogo poznavati kad se toliko vole.
Kad sam shvatila da mi njen otac ne odgovara, otišla sam od njega, ali sam rodila dijete i sretna sam zbog toga".
Razgovarala: Vesna Adamović
(Nada, rujan 1981.)
Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako su se zabavljali vaši roditelji.