Foto: Sanja Rapaić
PRED ALENA KASUMOVIĆA život je stavio težak zadatak - živjeti u okviru iznimno malih fizičkih mogućnosti ili probiti led, pomaknuti granice i nemoguće učiniti mogućim. Za ambicioznog, 25-godišnjeg mladića, koji je od djetinjstva imao jasan cilj – postati slikar, dileme nije bilo. Iako boluje od artogripoze te se ne može služiti ni nogama ni rukama, Alen većinu radnji, poput pisanja poruka na mobitelu i listanja knjige, uspješno obavlja ustima. Talentirani mladić danas stvara i impresivna umjetnička djela, do sada je već izlagao na desecima skupnih izložbi, a uskoro će diplomirati na Akademiji likovnih umjetnosti te će tako postati prvi akademski slikar u Hrvatskoj koji slika bez ruku, držeći kist ustima.
Već na prvoj godini studija, talentirani je mladić počeo i izlagati svoje radove, a od izložbi na kojima je sudjelovao posebno izdvaja ESSL ART AWARD CEE 15 “NOMINEES Night” u MSU-u iz 2015.
„ESSL Museum, koji se nalazi u Klosterneubrgu kod Beča, svake dvije godine poziva mlade umjetnike, studente umjetničkih Akademija iz osam zemalja, Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Slovačke, Republike Češke, Bugarske, Rumunjske i Turske, da se predstave na umjetničkom tržištu. U zemljama odabranih umjetnika žiri bira po dvoje finalista iz svake zemlje, koji će se pridružiti velikoj zajedničkoj izložbi “Diversity of Voices” u ESSL Museumu. Osim žirija, prof Agnes Essl ima mogućnost pozvati do pet umjetnika, po svom izboru da se priključe finalistima i taj je poziv bio dodijeljen meni te sam imao čast predstaviti svoj rad u ESSL Museumu, a jedan, od moja tri prijavljena rada, koji je sačinjen od četrdeset i devet manjih slika, otkupljen je te je sada dio privatne kolekcije Essl. Uz bok radovima renomiranih svjetskih umjetnika, predstavljen je i na izložbi “Body and Soul” i to je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu i karijeri“, kaže Alen koji, osim izlaganja, održava i radionice na kojima upoznaje ljude s vrlo zahtjevnom tehnikom slikanja ustima.
„Nema prepreka, sve su to samo izazovi !“
Na pitanje kako je uspio svladati sve mnogobrojne prepreke s kojima se susreće u svom svakodnevnom životu i radu, Alen odgovara kratko, ali s mnogo optimizma – „prepreke za mene ne postoje, postoje samo izazovi“.
„Pronašao sam jedan citat koji me inspirira, a on kaže da je ljepota prepreka u tome što nam one pokazuju kako ih nadvladati. Stalni izazovi su nešto na što jednostavno moram računati, a jedan od većih izazova s kojima sam se susreo na Akademiji, bio je kako savladati veliki format. Naime, na drugoj se godini, na slikarstvu, radi isključivo na velikim formatima, do 2 metra, što je meni, koji slikam iz kolica, potpuno nemoguće doseći. No, s profesorom sam došao do “vlastitog” velikog formata od 120 cm visine, a u radu mi je pomagao asistent koji je spuštao i dizao stalak, dok sam ja na slici radio po dijelovima“, prisjeća se Alen ističući kako je za sve probleme do sada uspješno pronašao rješenja.
Osvojio je i srca turista
„U sjećanju će mi zauvijek ostati putovanje u Veneciju. Uz mostiće, koji su posvuda, taj grad je doista pravi izazov za nas, osobe s invaliditetom, no zahvaljujući turistima sa svih strana svijeta, ja sam se Venecijom kretao bez problema, a uz to sam sklopio i lijepa poznanstva. Ključne riječi su bile: “Excuse me, can you help me pass the bridge?” i odmah bi se našlo više dobrovoljaca koji bi mi priskočili i pomogli da prijeđem i po nekoliko mostova“, prisjeća se Alen.
Iako je već sada ostavio značajan trag u umjetničkom svijetu, pored izložbi i radionica, svojim najvećim uspjehom smatra to što je svojim primjerom poslužio kao pozitivna inspiracija i mnogim drugim ljudima.
„Kada, radeći ono što doista volite, ohrabrite i motivirate druge ljude, te date novi vjetar u leđa čak i onima koji su već odustali od života - to je doista neprocjenjivo iskustvo! Sjećam se kada me jednom prilikom, na ulici, zaustavila majka s malim djetetom u dječjim kolicima, koje također ima artrogripozu. Čestitala mi je na svemu što radim te mi se zahvalila što pokazujem kako je moguće da i njezin sin, kao i drugi ljudi u sličnoj poziciji, jednog dana budu sretni u životu“, priča Alen. Trenutno ga, kaže, najviše okupira jedno pitanje - kako si, nakon završetka fakulteta, organizirati život, bez ovisnosti o roditeljima?
„Sada još uvijek živim u studentskom domu gdje sve dobro funkcionira. Tu su dežurni asistenti koji asistiraju u domu, dok mi za sve ostale obaveze i slobodno vrijeme služe asistenti na Akademiji i osobni asistent te zahvaljujući njima mogu voditi samostalan život. No, što i kako nakon fakulteta? U inozemstvu, primjerice, postoje zajednice osoba s invaliditetom koje žive u zgradama ili stanovima, gdje imaju asistente koji su im dostupni, uz svoje osobne asistente koji im asistiraju izvan doma - na poslu, u svakodnevnim aktivnostima i sl. Smatram da bi takav model mogao zaživjeti i u Hrvatskoj. Na kraju krajeva, nismo li do prije koju godinu imali eksploziju novih zgrada i kvartova koji sada uglavnom zjape prazni jer nitko nema ideja ili volje da se stave u funkciju. No, ono što je nužno da bi neki bolji sustav profunkcionirao je bolja komunikacija između udruga, Sveučilišta i drugih institucija koje u fokusu imaju osobe s invaliditetom“, poručuje Alen.