Foto: Vedran Buble
>> Putopis Tajland 1. dio: Kako se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki
U Chiang Mai sam stigao u kasnim večernjim satima, a na Arcade autobusnom kolodvoru dočekao me 28-godišnji Uruphong, moj domaćin narednih nekoliko dana. Bez puno riječi pozvao me u svoj uglađeni terenac i počeo, kao pravi pripadnik tamošnje zlatne mladeži, jurcati polupraznim cestama. Benk me (zamolio je da ga tako zovem jer ga Uruphong previše podsjeća na omraženo kinesko podrijetlo) namjeravao smjestiti kod svog najboljeg prijatelja Jo-a, u čijoj su obiteljskoj kući jednu od soba preuredili u fotografski studio. Iako je riječ tek o usputnom hobbyju, skupili su opreme u vrijednosti najmanje desetak tisuća eura!!! Pogađate, Couchsurfere je počeo primati jer je trebao modele pa nije bilo neobično što mi je foto-session najavio i prije no što smo stigli pred kuću.
Vožnju je kratio nezainteresirano se raspitujući o Hrvatskoj. Možda je jednom čuo za tu zemlju, kaže, negdje je u Europi, što je iznimno točna pretpostavka u usporedbi s onom njegovog prijatelja koji me dočekao s idejom kako se Jugoslavija raspala na Jugoslaviju, Hrvatsku i Kolumbiju. To mi je za početak vrlo lijepo dočaralo koliko je ovaj narod zapravo okrenut sebi i svojoj zemlji te potpuno nezainteresiran za svijet i pripadajuća događanja. Kao što je poznato, Tajlanđani u pravilu vrlo rijetko napuštaju domovinu kako bi istraživali svijet, a to nije isključivo rezultat njihove relativno skromne imovinske situacije, koliko činjenice da ih je ova zemlja doslovce razmazila ugodnom klimom, čudesnom geografskom raznolikošću i nevjerojatnim diverzitetom biljnih i životinjskih vrsta.
Jednom kad preskočite "zid" ulične hrane, otvara se pogled na jedan očaravajući svijet
Pred kućom nas je dočekao Jo koji je moje prnje ubacio u dnevni boravak i odmah uskočio u auto. Odlučili su me odvesti na večeru, na jedan od najpoznatijih uličnih marketa čije će inačice sljedećih dva mjeseca vrlo često predstavljati početak i kraj svake moje potrage za hranom. Iako je "civiliziranom svijetu" ponekad vrlo teško probaviti higijenske uvjete južnoameričke ili azijske ulične hrane, smatrajući ga izvorom zaraze, jednom kad se taj naizgled nepremostivi "zid" preskoči, otvara se cijeli jedan svijet i to zarazno očaravajuć. Naravno, treba vremena da se neke stvari prihvate, poput serviranja sendviča u novinskom papiru ili pijenja kave iz oprane najlonske vrećice, kako to rade u Indiji, odnosno sjedenja u društvu štakora i žohara što je često slučaj u Boliviji i drugim siromašnijim destinacijama Južne Amerike, međutim Tajlanđani to rade puno urednije i finije.
Iako neki štandovi izgledaju prilično oronulo, sve je na njima uredno nasjeckano i odvojeno u čistim posudicama. Dobar broj njih o svom radnom mjestu brine s velikom pažnjom, tako da pozvan raznoraznim mirisima, i najosjetljiviji stranac s vremenom dođe u iskušenje probati. Tajlandska je hrana bazirana na tjestenini i riži, prilično je ljuta i nešto manje zdravija no vijetnamska jer često uključuje prženje u ulju. Crveni i zeleni curry s rižom upravo su izvrsni, Pad Thai raj je za obožavatelje noodlesa, dok ljubitelji mesa i ribe uvijek imaju opciju ražnjića na roštilju. Naravno tu je i stotine drugih lokalnih specijaliteta, često svinjskih mješavina pečenih u listu banane, ali za njih treba imati nešto više hrabrosti i okusnog strpljenja. Ja sam ga imao, ali to se baš i nije isplatilo jer su pržene svinjske okruglice s komadima sušene kože u nekakvom ljutom umaku bile prilično teško probavljive.
Jedna obična "noćna mora"
Po povratku kući još smo neko vrijeme čavrljali o beznačajnosti i tako obilježavali granice terena u kojima će se razgovor kretati, a onda su nekakvu spužvu bacili na sredinu dnevnog boravka i rekli da je to moje mjesto za spavanje. Kuća nije bila velika, ali nadao sam se barem sobičku. Ovako sam se osjećao ranjivo, na vjetrometini ukućana i u društvu njihove perzijske mačke. Shvativši gdje ću biti prisiljen provesti sljedeće tri noći, počeo sam se pitati što je to meni sve trebalo, u centru ima hostela za 20 kuna po noći, a onda sam sve nekako opravdao izazovom otkrivanja običaja i svakodnevice Tajlanđana. Iako sam bio vrlo umoran, san mi nikako nije stizao na oči. Mačka je imala nekakve dišne problema pa je prvi dio večeri hroptala, dok se oko tri ujutro u pastelnom mraku prostorije počela igrati s lopticom koja je u sebi imala zvonce. Oči su mi se crvenile, nervoza sve više kuhala u trbuhu, a taman kad sam mislio da gore od toga ne može biti, nešto iza pet sati ujutro avioni su počeli slijetati na gradski aerodrom koji je bio udaljen svega par kilometara. Svakih četvrt sata imao sam osjećaj da će se cijela kuća srušiti od podrhtavanja. Kako ovi ljudi spavaju tu?
Kako su nevolje često povezane nekom bezobranom niti, kada sam se sat vremena kasnije nekako privikao na zvuk zračnog prometa, Jo se ustao te spremajući za posao, stao gore-dole marširati kućom. Nije to trajalo dugo, ali čim je otišao pod tuš, a tišina napokon zavladala kućom, mačka se opet počela igrati lopticom. Bila je to kap koja je prelila čašu. Bijesan kao ris odlučio sam oteti joj igračku, a prateći metalni zvuk otvorio sam odškrinuta vrata susjedne sobice, odakle me polugola s kreveta gledala Jo-ova majka. Teško je uopće opisati kako sam se u tom trenutku osjećao, a jedino što mi je kroz glavu prolazilo jest kako ženi koja natuca engleski i koju protekle večeri nisam ni upoznao, objasniti zbog čega točno u šest i pol ujutro u boksericama virim u njenu sobu. Duboko sam se ispričao i pokunjen vratio na spužvu, čekajući trenutak kad će svi ukućani otići na posao. Kakva divna prva noć u tajlandskom domu, mislio sam. Pola sata kasnije ipak sam dočekao željeni mir. Mačku sam zločesto zatvorio u najdalju sobu, navukao zavjese i nakon cjelonoćnog mučenja pošteno zaspao.
Kako sam postao egzotični kućni ljubimac u domu Tajlanđana
Oči sa otvorio tek u popodnevnim satima pa sam, tjeran osjećajem da propuštam nešto, izletio iz kuće i uhvatio autobus za centar, gdje sam iznajmio motor i stao se znatiželjno vozikati starim dijelom grada. Obišao sam nekoliko najvećih hramova, ručao, otišao na masažu i napokon se oko sedam navečer prošetao noćnom tržnicom. Bilo je tu izloženo vrlo zanimljivih stvarčica, idealno za ozbiljni šoping prije povratka kući, no ja sam najviše vremena proveo u društvu jednog starca koji je sjedio na nekakvom motorčiću, svirao gitaru i pjevao, ako se to mučno gugutanje uopće tako može i nazvati. No unatoč svojim skromnim glasovnim mogućnostima, u svoje pjesme je unosio bez pretjerivanja svu preostalu životnu energiju, plijenivši svojom pojavom pažnju prolaznika. Doživljaj sam zasladio s još nekoliko prehrambenih izleta i sjeo na motor. Bilo je gotovo deset sati, a Benk i Jo su me nestrpljivo čekali.
I dok je prve večeri Benk vodio komunikaciju, druge je Jo odlučio pobrati plodove svoje gostoljubivosti. Kako je vrlo slabo baratao engleskim jezikom, na komadu je papira pripremio pitanja koja mi je želio postaviti. Uto nam se priključila i njegova majka pa su me poput nekog novog i egzotičnog kućnog ljubimca okružili i stali promatrački ispitivati. Imam li braće i sestara i koliko? Kako se zove grad u kojem sam se rodio? Koje mi je najdraže jelo, a koje piće? Imam li kakav hobby? Kao da rješavam nekakav tinejdžerski leksikom, na sva sam pitanja strpljivo odgovarao, a oni radosno hihotali. Bio je to suludi igrokaz u kojoj sam ja bio E.T., a oni prostodušni zemljani sa stotine pitanja koja im se ukrštavaju poviše glava. Srećom, i to je završilo. Majka se zadovoljno povukla u sobu pa sam i ja napokon dobio priliku postaviti poneko pitanje.
Zašto je Tajland plodno tlo za lady-boyeve?
Lady-boy, što, kako, zašto? Znam i nije neka tema, ali eto. Isprva se čudio što ga to pitam, kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu, a kad sam mu rekao da u svojoj zemlji ne znam nijednu takvu individuu, u čudu je stao izvijati obrve. Kako je to moguće, u Tajlandu su oni zvijezde, imaju svoje televizijske emisije. "Zašto ih je toliko?" Zato što ovdje nitko ne mari za njih, nitko ih ne vrijeđa niti osuđuje. Puštamo ih da rade što žele", nabrajao je kao netko pun razumijevanja, međutim konstantno se distancirajući od njih. Bilo je to pomalo paradoksalno, pogotovo što ton njegovog glasa nije bio uvjerljiv. Kao da mi je dio toga prešutio. Do nekih smo otkrića pak došli zajednički. Kao i na Filipinima, siromašni Tajlanđani mijenjaju spol da bi mogli baviti unosnom prostitucijom, dok sama promjena spola košta oko tri tisuća eura, barem nekoliko puta jeftinije no u Europi. Naravno, samo manji broj njih odluči zaista promijeniti spol, a neke preobrazbe toliko su nevjerojatno da nitko nikada ne bi rekao da je riječ o muškarcu. Upišite u Google Camon i pogledajte sami. Riječ je o najpoznatijoj transgender osobi na Tajlandu.
Nakon što smo iscpili ovu temu, zablejili smo u televizor, a uz Benkovu pomoć odgledao sam izrazito smiješni tv-show. Naime Tajlanđani shvaćaju da veliki dio populacije nema pojma engleski jezik, a njihova svjesnost otišla je tako daleko da se s tim rugaju na nacionalnoj televiziji. Ideja je na ulici pronaći tri zanimljiva kandidata i ponuditi im dolazak u studio i borbu za novčanu nagradu od tisuću eura. Natjecanje se sastoji od nekoliko razina, a na prvoj moraju, ne koristeći riječ tog pojma, objasniti engleskom gostu u studiju, sliku koju imaju u ruci. Ne znam kada sam se toliko nasmijao. Primjerice, za fotografiju parka prva je asocijacija bila "prekrasno", a druga "zeleno". Na drugoj razini kandidati moraju navesti Engleza da napravi neku složenu radnju, dok dvojica najboljih odlaze u finale gdje im slijedi zadnje sučeljavanje. Kakva sprdnja, to je strašno. Bio sam dojma da ovakvo što u Hrvatskoj nikada ne bi zaživjelo. Nitko se ne bi tako svjesno sramotio zbog neke pišljive novčane nagrade. Previše smo opterećeni onim što drugi misli, dok Tajlanđani s tim nemaju nikakvih problema. Nisam siguran je li razlog tome što kao pravi budisti ni sam život ne doživljavaju ozbiljno ili ih jednostavno nije briga.
U naručju tigrova
Druga noć protekla je puno mirnije no prva, a sljedećeg jutra odlučio sam obići nekoliko lokaciji u prigrađu Chiang Raija. Prvo na obližnji vidikovac, a zatim tzv. hram tigrova, gdje se po pristupačnoj cijeni može ući u kavez s tim impozantnim mačkama. Nisam od onih koji preziru zoološke vrtove, smatram im svojevrsnim obrazovnim ustanovama, međutim dosta sam se naslušao o ovakvim i sličnim mjestima kao iskonskim turističkim zamkama gdje se tigrovi muče i drogiraju. U tiger templeu danas živi stotinjak jedinki, a njihovo razgledavanje podijeljeno je u dobne kategorije. 15 minuta s mladunčadi košta 200, s malim tigrićima 150, sa srednjim 100, s velikima 200, a s najvećima 250 kuna. Ne želeći se razbacivati novcima, jer nisam znao što uopće mogu očekivati u kavezu, odlučio sam se za najjeftiniju varijantu. Desetak minuta kasnije na razglas su pozvali moje ime, a nakon što su me uputili u pravila ponašanja, s dvojicom odgajatelja ušao sam u kavez od nekih 200-njak kvadrata. Tri tigra, svaki od nekih stotinu kilograma, šetala su uokolo i bila vrlo aktivna. Nisu mi izgledali nimalo drogirano, dapače, a s njima su postupali prilično lijepo.
Ako se pitate kako je moguće takvim predatorima ugasiti onaj instinkt zauvijek utkan u njihova bića, onda morate znati da osim toga što su cijeli svoj život proveli u kontaktu s ljudima i odgajani da u njima ne vide plijen, odgajatelji cijelo vrijeme budno prate njihove pokrete. Cilj im je prekinuti onaj slijed kemijskih spojeva koji se događaju u mozgu tigrova prije samog napada, a to rade s malim drvenim štapom. U nekoliko navrata tigar je na jedan drugačiji način krenuo prema meni, a onda ga je tom šibom odgajatelj lagano udario, zaustavivši tako razvoj ubilačkog instinkta. Inače, da ova ustanova ne funkcionira isključivo kao tvornica novca bilo mi je jasno kad su jednoj sićušnoj Japanki zabranili ući u kavez s najvećim tigrovima jer je postojala realna opasnost da je zbog njene sitne građe zamijene s plijenom. Ne bi želio da iz svega ovog zaključite da sam sretan što ovakva mjesta postoje i da smatram da je tigrovima mjesto u kavezu, međutim ljudski rod je svojim ponašanjem doveo do toga da je ova vrsta pred izumiranjem pa su poneka ovakva utočišta dijelom osmišljena i s dobrim nakanama. Sasvim je druga stvar u što su se s vremenom razvila, s obzirom da je dobro poznato kako novac čovjeka potpuno iskvari. Kako bilo, ovo iskustva je za mene bilo interesantno. S jedne strane bilo mi je žao ovih životinja i činjenice da nikad neće osjetiti život na slobodi, a s druge sam bio sebično sretan, dobivši nesvakidašnju priliku prići tako blizu ovim čudesnim bićima.
Na povratku iz hrama posjetio sam tvornicu papira od slonovskog izmeta, a onda se zaputio u restoran, gdje me moja tajlandska obitelj čekala na večeri. Nisam imao pojma da su me pozvali na jedno od najotmjenijih mjesta u Chiang Maiju pa sam tamo došao sasvim neprikladno odjeven. Ovaj restoran osmišljen je na malom prirodnom jezeru i cijeli zapravo stoji na plutajućem pontonu. Iz središnjeg dijela, gdje se nalazi kuhinja i bina za živu muziku, pružaju se drveni krakovi po jezeru od kojih svaki završava nekakvim otočićem na kojem se nalaze stolovi. Ugođaj je bio zaista fantastičan, a hrana još bolja. Iako smo bili tisuću kilometara od mora, nije nam to ni najmanje smetalo da se ubijamo morskim plodovima u svim mogućim i nemogućim kombinacijama.
Bila je to jedna čudna i šutljiva večera, s obzirom da su me već ispitali sve što su namjeravali, a za neobveznu komunikaciju nisu imali dovoljno znanja. Ipak, bilo nam je ugodno. Učili su me neke osnovne riječi tajlandskog jezika, a ja njih dane i brojeve na hrvatskom. Lomili su jezike pokušavajući izgovoriti broj šest, a jedino što će zasigurno zauvijek zapamtiti, jest riječ hvala, jer je u izgovoru gotovo identična svjetski poznatom australskom medvjedu koali. Negdje iza 21 sat zahvalio sam im se na večeri i krenuo na nedjeljni sajam gdje su me čekali Hrvoje i Anđela. Bio je užitak ponovno govoriti hrvatski i s nekim ogovarati lokalce i njihove neobične nam stavove i uzorke ponašanja. Druženje nije trajalo dugo, bili smo umorni, no najgore od svega tek me čekalo. Benk je sve pripremio za foto-session pa sam dobrih 45 minuta morao pozirati s raznoraznim predmetima na glavi. Prava je šteta što mi nije htio dati slike, neke od njih su na ekranu izgledale baš ono pravo umjetnički.
Mentalni zatvor zvan Pai
Trećeg jutra srdačno sam se oprostio sa svojim dragim domaćinima (na koncu smo se ipak nekako zbližili) te ukrcao u autobus za gradić Pai, poznati hippy raj koji je posljednjih godina pretvoren u odmorište razuzdane britanske mladeži. U Paiju sam namjeravao ostati dva i pol dana, a trećeg jutra uhvatiti avion za Bangkok, da bi na koncu ostao cijelu sedmicu. Ako me pitate zašto, teško to mogu objasniti, no ta moja odluka da ostanem zapravo i nije bila samo moja. Naime, većina backpackera koja dođe ovdje, svoj boravak produži najmanje za nekoliko dana. Pai je smješten u džunglastim planinama na sjeveru Tajlanda i priroda je uokolo ustinu lijepa, međutim nije to ništa spektakularno i neponovljivo. Samo mjesto pak ima seoski šarm i gotovo nikakve sadržaje za ponuditi, izuzev ulične hrane, masaža i pijanki, a opet sve to tako bezobrazno podilazi čovjeku da stvara neku samodostatnu kemiju kojoj je nemoguće odoljeti.
Osjećaj pripadnosti koji je svakim danom sve snažniji
Razgovarajući s ostalim backpackerima, pokušao sam dokučiti što to ljude zadržava na ovom mjestu. Sigurno to nisu obližnji vodopadi, izvori tople vode i raznorazni vidikovci, već je to nekakav osjećaj pripadnosti koji putnici, i to najviše oni koji putuju sami, posebno cijene. Lutati svijetom solo ima puno prednosti, ali i mana. Nije jednostavno ne imati nekog za podijeliti doživljaje, za ispuniti one praznine koje se bez obzira na rollercoaster događanja javljaju povremeno. U svemu tome Pai predstavlja utočište. Dobiješ nekakav osjećaj pripadnosti. Ljudi te pozdravljaju na ulici, pozivaju na druženje i kojekakve izlete. Sam si, a nikad nisi sam i to je nešto što uistinu ispunjava. Upravo je zato teško napustiti Pai i te ljude s kojima te ne veže ništa osim tog mjesta i tog trenutka.
Svake sam večeri odlazio leći s mišlju da ću ujutro sigurno nastaviti put, a onda bi sljedeće zore sve prolongirao za 24 sata. I tako pet puta dok napokon nisam smogao snage reći dosta. Pai je nešto najbolje što mi se moglo dogoditi na Tajlandu, a istovremeno i nešto najgore, jer je stiglo na samom početku puta i debelo prerano. Ovo mjesto idealno je za završiti višemjesečno putovanje, odmoriti se od svog tog lutanja, jer ako se kojim slučajem dođe na početku, ulijeni te i baci u svojevrsnu depresiju s mišlju da s vrha brda svaka staza vodi nizbrdo i da se gdjegod dalje otišao, više nikad nećeš osjećati tako opušteno i dobro. Naravno, riječ je o iluziji, ali toliko čvrstoj i jakoj da se čini nepobitna. Da dalje ne filozofiram, svakom tko dolazi na Tajland, preporučam da okusi ovo mjesto i donese svoj sud jer ga je jednostavno nemoguće dočarati.
Ribolov u piranha parku
Što sam radio u Paiju? Malo toga. Vozikao sam se uokolo skuterom (30kn/dan), gdje na ulasku u sela žene i djeca prodaju marihuanu, a na izlasku policajci vrše pretres, trpao u sebe enormne količine ukusne i izrazito jeftine ulične hrane (5kn/obrok), brčkao se u bazenima (1kn/ulaz), kupao se i verao po vodopadima (besplatno), čitao knjigu u zavaljen u hammack (besplatno) i do iznemoglosti se družio s desecima pa i stotinama ljudi svih nacionalnosti (skupo plaćeno). Usput rečeno, Pai nudi sjajan i jeftin smještaj (40kn/noć). Osobno sam spavao u "resortu" SpicyPai, odnosno jednom od četiri hut-a bez zidova i to na jednom visećem drvenom krevetu. Neki su postavljeni i na pet metara visine, odakle cijeli ugođaj prostorije poprima još jedan bizarniji ton. Jedan od najzabavnijih doživljaja u Paiju, uz prženje u prirodnom "hot springu" na 40 stupnjeva, bila mi je posjeta obližnjem parku piranja, gdje je jedan bradati Amerikanac zakupio malo jezerce i tamo napravio nekakav guesthouse.
Svojim gostima, ali i svim ostalim pridošlicama za 100 bahta, odnosno 20 kuna nudi opremu za pecanje. U jezeru ima mnoštvo ribe i gotovo je nemoguće nešto ne uloviti. Ima tu svakojakih vrsta, od onih manjih od pola kilograma do čudovišta od trideset i više kilograma. Nakon nekih dva sata ribarenja, uhvatio sam soma od nekih 70 dekagrama. Iako sam se u životu nalovio morske ribe, bilo je to interesantno iskustvo. Kako nikad nisam lovio slatkovodnu ribu, bio mi je potpuno nepoznat način lova. Na najlon je zakačen nekakav mali okrugli rešetkasti kavez, u koji se nagura i udica i velika loptica kruha. Cilj se tom velikom okruglicom hrane navesti ribu na tzv. feeding frenzy, uslijed kojega će se najveća zaletjeti i svojim ogromnih ustima progutati sve. Tad je samo treba dovući do kraja, a to nije nimalo jednostavno.
Kako bilo, od Paija se još nisam uspio odvojiti. Nadam se da ću motiv pronaći u dvodnevnom izletu motorom u posjet najvećoj špilji u Tajlandu i selu Mae Hong Son, do kojeg vodi cesta s jednim od najljepših krajolika u jugoistočnoj Aziji. Bit će to moja verzija Che Guevarinih putešestvija Južnom Amerikom, a tamo će moja dva suputnika i mene pokušati opljačkati skupina lokalnih maloljetnika. Povratak će biti još impresivniji, a to putovanje dugo 250 kilometara na malom skuterčiću ostat će jedno od najljepših doživljaja koje sam ikada doživio na putovanjima. Do sljedećeg puta...