DA JE stanje u domaćoj kinematografiji loše, znaju već gotovo svi i unatoč ponekim sjajnim trenucima ne možemo se baš pohvaliti "pravim" kino hitovima. To nikako ne govori o kvaliteti samih filmova već više ugledu koji domaći film uživa kod domaćih gledatelja. Hrvatski je film vremenom postao nešto što se zaobilazi u širokom luku jer "mi" snimamo "loše", "dosadne" i "negledljive" filmove koji u kina privlače samo rijetke entuzijaste i one s pozivnicama. Naravno, nitko ne očekuje da će neki hrvatski film potući "Avatara", ali žalosno je ako znamo da je pet najgledanijih hrvatskih filmova u prošloj godini skupilo malo preko 50 tisuća gledatelje dok je deseti po redu najgledaniji strani film bio "Nemilosrdni gadovi" koji je okupio oko 80 tisuća gledatelja. Dakle, teško je govoriti o blockbusterima kada vam je najrazvikaniji film, u ovom slučaju "Metastaze", u kina dovukao jedva 30 tisuća gledatelja (preciznije, 27 tisuća).
Zašto je tome tako i u kojem grmu leži taj poslovični zec zaista je teško odgonetnuti. Možda je problem u tome da domaći film ima samo jedan žanr, dramu, a čak i kada uđemo u žanr kao što je komedija, takvi filmovi češće spadaju u kategoriju "dramedija". Hrvatski film nema sretan kraj, kod nas nema razloga za smijeh i velika je vjerojatnost da će do kraja filma poginuti barem jedan od glavnih likova. Možda hrvatski film previše opterećuje narod koji odlazi u kino u potrazi za starom dobrom zabavom. Tko bi znao. Horore snimaju samo ljubitelji trasha ili stranci inspirirani Hrvatskom stravom, a "spektakle" su u posljednjih 20 (slovima: dvadeset) godina snimili jedino Antun Vrdoljak i Jakov Sedlar. Prvi je snimio tri sata dug dokaz da montaža nije jednostavan posao, a drugi dva sata dugu reklamu za HDZ.
Ono što domaće medije posebno zanima uglavnom je seks
Gdje se u toj priči glumci i kakva je budućnost pred njima? Pročačkate li malo novine i portale, status domaćih glumaca prilično je nezgodan i o njima najčešće čitamo ako su se pojavili u nekom stranom projektu što isto tako govori o respektu koji za domaći film imamo. Naravno, film mora biti američki jer u suprotnom nema razloga previše pisati o tome. Isto tako, ako se netko pojavi u popularnoj stranoj seriji na nekoliko sekundi, to ćemo razglasiti na sva zvona, ali o ozbiljnijim angažmanima pisat će samo mediji koji se koncentriraju na takve filmske "marginalije".
Nažalost, ako film nije "skandalozan" vjerojatno nije ni primijećen, a svi znamo da je skandal prva i posljednja slamka nemaštovitih. No, kada je o filmu riječ ono što domaće medije posebno zanima uglavnom je seks. O novom filmu bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić vjerojatno ne bi ni čitali da se Leon Lučev i Zrinka Cvitešić nisu upustili u "vruću" scenu jer to je jedino što smo iz cijelog filma izvukli. Seks nas upravo bolesno zanima, ali ipak kod nas nitko ne snima porno filmove. Naš je doseg Severinin "pornić na jahti" i to je u posljednjih deset godina jedini domaći doprinos seksu pred kamerama. Doduše, stekao je popularnost i izvan granica države, ali nažalost, nitko ne daje nagradu za najviše potvrđenih masturbacija, a samozadovoljavanje ionako nije od prevelikog značaja prilikom dodjele, primjerice, Zlatnog medvjeda. Sličan status uživa i Dolores Lambaša koja se nije probila glumom koliko seksom na jahti što bi značilo da kombinacija seksa i jahte rezultira gledanošću, a to je recept koji bi valjalo proučiti jer očito privlači publiku.
Žalosno je i kada vidite da je sljedeći veliki projekt Tarika Filipovića - Zvijezde pjevaju. Dakle, nakon što je odradio karijeru kao voditelj "Milijunaša", naš se veliki glumac baca na "Zvijezde pjevaju". Pa nije li to jednostavno tužno? Glumci, snimajte filmove.
Neki uistinu kvalitetni glumci su prisiljeni snimati kojekakve serije od kojih najčešće prolaze sapunice koje su uredno i najgledanije jer to je u pravilu doseg domaćih gledatelja
Nažalost, filmovi ne donose novac ili barem ne donose dovoljno novca, a o kazalištu da i ne govorimo. U toj su situaciji neki uistinu kvalitetni glumci prisiljeni snimati kojekakve serije od kojih najčešće prolaze sapunice koje su uredno i najgledanije jer to je u pravilu doseg domaćih gledatelja. Sonja Kovač našla se u zagrljaju Amara Bukvića. Uf, pa to se mora vidjeti jer njene je uloga "značajna i utjecajna". Kulturu ćemo zamijeniti šundom jer kazalište nije popularno, a filmovi u kojima je potrebno uključiti mozak nisu gledani.
Razmislimo li malo o tome i kombiniramo li to s podatkom da je jedna od najčitanijih knjiga ona ispovjedna Nives Celzijus, a kalendar vinarije tretiramo kao umjetničko djelo, mogli bi doći do zaključka da smo prilično zatucana skupina čobana koje domaći filmovi zanimaju samo ako se u njima netko jebe, glazbu ionako prodaje seks, knjige masovno čitamo samo onda ako se u njima opisuje s kim se netko jebao, fotografiju pratimo samo ako je na njima gola Nikolina Pišek, a slikarstvo nas ni ne zanima jer tu se nitko ne jebe. Drugim riječima, domaću smo kulturu sveli na jebanje.
Što je u takvom društvu preostalo nadarenim glumcima kao što su Leon Lučev, Jadranka Đokić ili Krešimir Mikić? Mogu snimiti par filmova za domaće redatelje koji nisu gledani, prolupati i prostituirati profesiju glumeći u nekoj stravičnoj sapunici koja donosi novac i zao glas ili objeručke prihvatiti sve što dolazi izvana. Novac nije sve, ali ni gluma nije hobi. Izvan države će skupljati nagrade dok će kod nas medijski prostor osvojiti samo ako ih se dohvati Anđelko "pop pop kulture" Kaćunko ili ako su glumci goli pred kamerama. Mediji su presudni za gledanost nekog filma, a kod nas "šoubiznis" podrazumijeva samo skandale, tračeve i seks.
Iako ne možemo reći da kod nas crveni tepih vodi ravno do ubožnice, zanimljivo je da su najuspješniji glumci upravo oni koji zarađuju na raznorazne, s glumom nepovezane načine ili pak glume u sapunicama što ipak nije nešto čime bi se trebali ponositi.