Čovjek koji nije mogao šutjeti

Screenshot: Radio Slobodna Evropa

NA VIJEST o pobjedi u Cannesu Nebojše Slijepčevića mnogi su reagirali s oduševljenjem, ali s tim su došla i pitanja o "čovjeku koji nije mogao šutjeti" jer, baš kao i što je sam redatelj priznao, velika većina nas nije nikada čula za Tomu Buzova i njegov herojski čin. 

Razlog je jednim dijelom i to, kao što je napisao i Boris Dežulović (čiji je tekst i motivirao Slijepčevića da snimi kratki film), njegova se priča jednostavno nije uklapala u nacionalističke narative. Hrvatima je bio pripadnik JNA koji je život proveo u Beogradu, Srbima izdajnik koji se suprotstavio paravojnim formacijama, a Bosanci su ga zaboravili jer nije bio musliman. 

No, njegova je priča bitna jer govori o univerzalnoj temi koja postaje aktualna u svakoj eri u kojoj hrabrost mora nadglasati kukavičluk.

 

Želio je ranije vidjeti sina

U veljači 1993. Tomo Buzov već je bio umirovljeni kapetan JNA kada je vlakom iz Beograda krenuo za Podgoricu gdje je njegov sin Darko služio vojsku. Iako se Darko kući trebao vratiti u ponedjeljak, otac ga je došao posjetiti dva dana ranije da budu zajedno i "porazgovaraju kao muškarci."

Vlak za Podgoricu kasnio je više od osam sati, ali njegovog oca nije bilo među očito uznemirenim putnicima. Darko je nazvao majku da provjeri što se dogodilo, ali nitko ništa nije znao. 

Tek je drugog jutra od crnogorskog novinara doznao da su srpske paravojne formacije na stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini oteli dio putnika nesrpske nacionalnosti. Isprva nije strahovao jer vjerovao je da njegov otac kao bivše vojno lice neće imati problema. 

No, priča nije tako završila. 

Čovjek koji nije mogao šutjeti

Tomo Buzov rođen je 1940. u Kaštel Novom, a zbog posla se preselio u Beograd. Oni koji su ga poznavali tvrde da je bio pravedan čovjek, što se naposljetku vidjelo ne samo u njegovom herojskom činu koji ga je koštao života već i u potezu da vojsku napusti prije izbijanja rata. 

Naime, radilo se o prijevremenoj mirovini. Iako je planirao dočekati punu mirovinu, otišao je ranije jer je slutio da će se dogoditi nešto u čemu nije želio sudjelovati.  

Iako se vlak na liniji Beograd-Bar inače nije zaustavljao na stanici u Štrpcima, strojovođa je tijekom suđenja rekao da su ovog puta to učinili i tada su pripadnici paravojne jedinice Osvetnici pod vodstvom Milana Lukića ušli u vlak i počeli legitimirati putnike. 

"Prethodno su policija i kondukter popisivali Bošnjake, to je bilo samo u jednom vagonu. Kao da popisuješ ili biraš stoku, a ne ljude. U Štrpcima su ušle uniformirane osobe i izvodile ljude s tog popisa koji su dobili. Išli od kupea do kupea i birali", rekao je Darko za Slobodnu Dalmaciju.

Uz oko 500 putnika, u vlaku je bila i policija, ali nitko od njih nije reagirao kada su Osvetnici počeli odvoditi putnike. 

Neki su možda mislili da traže dezertere, neki se "nisu željeli miješati", treći su bili u strahu, ali jedino je Buzov počeo postavljati pitanja. 

Čin roditelja

Buzov je sjedio u kupeu s još dvojicom ljudi. Pripadnike Osvetnika pitao je kojoj formaciji pripadaju i zašto rade to što rade. Rekao im je da je umirovljeni oficir, a oni su mu odgovorili da ostane na mjestu i da se to njega ne tiče. 

U trenutku kada su Bošnjake počeli izvlačiti iz vlaka, Buzov je zgrabio jednog od njih, 17-godišnjaka, povukao ga na svoje mjesto i izašao umjesto njega. Kao što je sam Darko rekao, bio je to herojski čin, ali u prvom redu čin roditelja koji je u tom trenutku reagirao kao otac tog mladića. 

Cijeli je taj događaj navodno i snimljen, ali svjedok nije smio doći na suđenje pa kaseta nije prihvaćena kao dokaz. 

Potraga za istinom

"Poslije toliko vremena, mogu javno reći da je u cijeli slučaj bila upletena država Srbija, MUP i radnici Železnica Srbije. Legitimirali su ljude još pri polasku vlaka iz Beograda. Nikada nitko od popisivača nije izveden pred sud. Sve je to doznala moja majka, istražujući godinama", rekao je Darko Buzov. 

Prema svemu sudeći, Buzov je ubijen odmah na stanici u Štrpcima i nije bio dio skupine Bošnjaka koji su odvedeni u obližnje selo gdje su i ubijeni. Prema izjavama nekih svjedoka, razlog je vjerojatno bila njegova vojna iskaznica zbog koje su strahovali da bi moglo biti problema pa je prvi ubijen. 

Dugo se nije znalo što se dogodilo s Tomom i ostalim odvedenima. Njegova supruga Koviljka nije vjerovala da je ubijen već joj je rečeno da je odveden kako bi kao stručnjak za komunikacije radio za Vojsku Republike Srpske jer "Mladiću jedan vezist vrijedi više od 50 vojnika."

No, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve jasnije da vijesti neće biti dobre. Darko tvrdi da je sve to najteže podnosila njegova majka, a čak pet godina borili su se da u teškoj situaciji dobiju barem njegovu mirovinu, ali vođen je kao nestala osoba i to je bio problem. Tek su 2011. postali vlasnici stana u kojem su živjeli. 

S rodbinom odvedenih i Tominim kolegama i susjedima, Koviljka je organizirala prosvjede i od jugoslavenskih vlasti tražila istinu. 

"Reći ću istinu, iako se mnogima možda i neće svidjeti. Moja majka bila je više puta kod predsjednika Miloševića i ostalih ljudi iz tadašnjeg kabineta. Ni u jednom trenutku nismo osjetili ništa loše kod njih. Postojala je tu volja i želja mnogih iz tadašnje vlasti da nam kažu neke činjenice, ali nisu smjeli. I ja sam se upoznao s Miloševićem, ostavio mi je dobar utisak i ako se dogodilo sve što se dogodilo, ne može baš jedan čovjek držati sve konce u rukama.

Nekoliko godina poslije Miloševićeve smrti doznali smo da je mojoj majci život bio ugrožen jer je došla do nekih povjerljivih informacija o nekim ljudima s vrha vlasti. Trebala je biti ušutkana, ali je Milošević čuo za to i rekao da će onaj tko išta pokuša imati velikih problema. Izvor informacije je naš jako dobar prijatelj i ja sam tom čovjeku zahvalan jer bi za mene tada bilo jako teško izgubiti oba roditelja u kratko vrijeme", rekao je Darko. 

Priča koju ne smijemo zaboraviti

Što se pak zločinaca tiče, vođu paravojne formacije Milana Lukića Haag je osudio na doživotnu robiju, a sarajevski sud osudio je pravomoćno sedmoricu Srba iz BiH na 91 godinu zatvora zbog ubojstva 20 nesrpskih civila, 27. veljače 1993.  

A kako je vrijeme odmicalo i ova priča je polagano odlazila u zaborav. Danas u kaštelanskoj marini postoji ponton koji nosi ime Tome Buzova, a isto je i sa zgradom u Beogradu u kojoj je živio i na kojoj se nalazi njegova spomen-ploča. 

Postojala je priča da će u Beogradu jedna ulica nositi njegovo ime, ali njegov sin tvrdi da je prekasno i da bi to danas bilo najobičnije skupljanje političkih bodova, čega se gnuša.

S mladićem iz vlaka Darko je s vremenom izgubio kontakt, ali zna da ima troje djece i da je njegovom ocu doživotno zahvalan. 

Pobjeda u Cannesu Čovjeka koji nije mogao šutjeti nije samo velik uspjeh hrvatske kinematografije već i podsjetnik na veliki zločin, na velikog čovjeka i velik ljudski čin koji nikada ne bi smjeli biti zaboravljeni.  

Pročitajte više