Dadin kanoćal: 4 godišnja doba je pizza ili Vivaldi, ostalo je mit

Foto: Mihaela Kristić/Index

4 GODIŠNJA doba je pizza.  Ili Vivaldi. Ostalo je mit. Nas u Dalmaciji ritko kad zapadnu 4 godišnja doba, najčešće ih je 3, a smetaju ka da ih je 44. Našega čovika podjednako nervira jugo, kiša, bura i sunce, pogotovo ako traju više od 2 dana.


Jugo je jedina pojava protiv koje je čeljade nemoćno. Zna se da za vrime južine čovik nije svoj i da čini sve ono šta inače ne bi; tada ti prodavačica umisto po kila kruva naplati kilo ipo, tri jogurta namisto dva, ali i ti metiš u jaketu kilo kafe i čokoladu pa si na pozitivnoj nuli. Jednu je muž, na treći dan juga, uvatijo u krevetu sa vodoinstalateron. Zalud se žena klela da ona nije taka i da za lipa vrimena ona samo o mužu misli, muž je pribijo i nju i ljubavnika. 

Jučer si se dogovorila s prijatejicon trčat, ali danas je južina i njoj se ne da. Da je slomila nogu ili se opekla na vrilo uje postojala bi makar šansa da izađete u šetnju, ali protiv ne da mi se si nemoćna. Zoveš drugu prijatejicu,  tu mrzi i odjavit se. Di ćeš, s kin ćeš? Mogla bi masturbirat, ali cilo jutro si pritiskala tipkovnicu pa te boli ruka. Vibrator si sakrila od matere, nema šanse da ga nađe. I ti ga tražiš već misecima mada ti od baterija zuji u ušima po dvi ure.

Ne možeš ni spavat ni bit budna. Jede ti se pašticada, jabuka, čokolada, slano, slatko. Pije ti se vino, konjak, voda, piva, smutiji, sokovi, gazirano. Napiješ se vode, od navedenog samo to imaš u kući.

Više ne znaš šta ćeš sa sobon pa odlučiš otić do svojih. Šta god da kažu, od juga te ionako boli glava. Oni su u prizemlju, a ti u potkrovlju i lakše ti je past niza skale negoli odat dva kata do prizemlja. Mater je u menopauzi pa joj je jugo protuteža fumadama i jedino je tad pri sebi. Ćaći jugo ne smeta jer nije meteropat već sociopat. Nemaš snage svađat se sa familijon, ali zapantila si sve šta su rekli i mislili, izdirat ćeš se na njih kad pune bura. Sestra je došla s posla i govori kakav joj je dan. Puna ti glava njenih događaja, a sve šta je snašlo dogodilo joj se prije negoli je došla do ureda. Kako se njoj toliko toga dogodi u 5 minuta, a ti odaš priko plaže, prođeš rivu, zađeš u Dubrovačku županiju i njanci da je pas zalaja na te?! Prpaš po materinoj prašnjavoj bilioteci, čita ti se ljubavni roman, Mirjam, odlično. Nisi ni počela, a već po kazalu znaš kako će završit. Prodaš knjigu na Njuškalu za 5 kuna,  poštarina uključena u cijenu.

Sidiš i gledaš u televiziju koja se ugasila prije po ure. Kad se digneš, zamravinjaju ti crne točkice prid očima, a tlak ti je toliko nizak da umalo ne padne na parket skupa s tobon. Strovališ se nazad na kauč. Da baremko udreš glavon o rub stola pa zaspeš. Doduše, i kad spavaš probude te usrid noći s pitanjen jel spavaš. To su ti najboji prijateji koji znaju da te mogu nazvat u bilo koje doba i zbog kojih zadnjih 6 miseci mobitel noću podešavaš na bešumno. Kad ti se ne spava, nemaš nijednoga prijateja koji nije mrtav pospan. Usisavaš kuću, pereš tapete, do zore inkartaš vanjsku ostavu, a onda te safata drimež i ne moreš njanci žvaku pjunit iz usta nego je progutaš i zaspeš.


Probudiš se slipljene kose, ne zna se jel vanka puše, pada, grije ili će smak svita. Natakneš očale za vid, a priko njih sunčane. Jedne su malo pa natakneš i polaroidne koje si kupila na pazaru za 100 kuna. Sad sve pari ka apokalipsa danas, kako vanka tako i unutra. Oblačiš se slojevito; tregerača majca, košulja, đemper, kaput. U kući ti sve to triba, ali vanka ostaneš u majci na špaline. Iz borše vadiš japanke, a cipele uguraš na njiovo misto. Odeš do mora plaknit se, a na plaži te šijun juga opali po licu i umalo odnese na Brač. Brže-bolje navučeš sve šta si maloprije skinila. Trčeš kući da se zagriješ. Na po puta skidaš sve osin gaćica i majce tregerače. Mimo te prolaze razni ljudi, od kaputa do kratkih gaća. Niti ikog pozdravljaš niti te iko pozdravlja, pozdravjat ćete se ove zime. Padne pet kapi kiše, samo da ti išporka kosu. Hitna zvižđe, polak grada je kolpalo. Susida, kad čuje sirenu, više ne govori jadni ljudi nego blago in se. Čudno je kako hitnoj ne triba hitna.

More povraća priko rive, vaja brodove. Ako je moru vako, kako li je tek čoviku? Oće li više učinit zima pa da te bura propuše ka pancetu na tavanu? Da rastra gnjilež i viruse, pa da lipo dimiš i griješ se u potkrovlju? Oće, kaže Sijerković! Sutra kreće orkanska buretina! Veseliš se u sebi jer za ekstrovertizam nemaš snage.

 Đavlu i bura! Ajmekanje da te bog sačuva! Kad ti triba negdi otić samo se kompasno okreneš u željenon pravcu i učas te bura digne od tleva. Ako ne želiš da te odnese onda gmižeš ka zmija, vijugaš između zgrada i ako tribaš ulist u kakvu ustanovu, pjuneš otrov odma na ulazu, kako i priliči. Puten niti koga pozdravjaš niti te ko pozdravja jer da otvorite usta kesa bi van uletila u dušnik. Eventualno na zajedničkoj dionici gmizanja legnete jedno na drugo, onaj gornji se drži za ogradu, a donji maše rukama, tirajući najlone, pitare i sve šta van leti u glavu. Gaće s kevlarskin ojačanjima u Iglu športa zapadaju ijadarku, a di neš ojačanja na kolinima i guzici? Šta ne ojačaju spolovilo? Šta ne izumisle ojačane majce na laktima, prsima,na  svemu šta dolazi u dodir s asfalton?  Ako daš osobnu i dokažeš da si iz Dalmacije, gaće i majce miritaš dobit džabe. Nek ti ih plati država  jer te pripada bit iz područja posebne državne skrbi. Okle narodu pare za ovake prirodne nepogode? Ako država ne može donirat kevlarske gaće, nek da već kupljeni Audi iz proračuna.

 Iako nan proliće sliči na jesen, razlika je u trajanju dana, odnosno patnje. Šta više prispavaš, sritniji si. Otkad je sve betonirano, kolorit prirode ionako ne možeš opazit, a kolorit ljudi je individualan i zavisi od krvnoga tlaka.

Lito je najladnije godišnje doba jer stojiš doma, klimu ne gasiš i prilađena si od lipnja do rujna. Ako ideš u bus, kafić ili trgovački centar vučeš perjanu jaketu jer je tamo 19, a u tebe 22. Iako si preventivna, nagla promjena ti je priladu spustila u pluća. U Dalmaciji se upala pluća najčešće dobije tako da se u njih, ka u zahodsku školjku,  nešto spusti. Niti koga pozdravjaš, niti te ko pozdravja, pozdravjat ćete se najesen, a ne sad kad se uvati virus i od "Pomozbog". Mora liti ne vidiš, to je za turiste. Otićeš zimi u kakvu banju; šta si zaradila na apartmanima daćeš Čatežu ili Tuhelju.

 Ima kurčevitih ljudi, npr. tvoji novi susidi, koji tvrde da in nijedno vrime ne smeta. Takvi imaju kuću na tri kata, dvoje fakultetski obrazovane dice, skladan brak i stabilan posal. Dakle, posebna vrsta neurotičara. Ne daš in gušta.

Ako ti je bura pomejala sve pitare pa ti na teraci leži kubik zemlje, a cviće leti zrakon, izletiš na balkon s osmijehon, mašeš susidima koji piju punč u zacakljenoj verandi i urlaš:-Ko'vo more platit?

Kad ti jugo nabaca žutilo s borova po friško opituranin griljan, izađeš na balkon sa kilon banana, uspoređuješ ih s bojon grilja i zadovoljno se kesiš ka da si taku nijansu baš tila. Vičeš da te susidi čuju:-Ko' vo more platit?

Kad liti od tvoje crne majce na cvitiće na sušilu ostane samo majca, a cvitići usahnu od žege, izađeš na balkon namazana faktoron mijun, gucaš sladoled i vičeš:-Ko' vo more platit?

I čudiš se kako je moguće da se na tome pitanju bazira cila naša turistička promidžba.

Pročitajte više