DIZANJEM palca prosječnoj i ispodprosječnoj dječici, žiri Supertalenta diže palac za bolesne i nerealne ambicije njihovih roditelja, koji su za dvadeset sekundi tv slave voljni natjerati šestogodišnjake da od sebe rade debile, krevelje se u minicama i vjenčanicama, te budu trajno obilježeni neuspjehom. Ili još gore, kratkotrajnim uspjehom koji ničim nisu zaslužili.
Radanica i Tony na presetore su kolutali očima i ekspresno ih izbacivali iz showa (smilovali su se tek crnkinji i djevojci sa štakama). Crna boja kože ili invaliditet nisu nužni da natjeraju Badrićku da spusti kriterije ispod razine bine. Za prolaz kod Nine dovoljno je pred izvedbu spomenuti nju, ili pjevati kao da ti je netko u guzicu nabio patlidžan, misleći da je preseravanje s glasom dovoljno da zvučiš kao Mariah Carey. Ili jednostavno biti neiskvareno dijete, iskvarenih roditelja doduše. Kombinacija sva tri elementa garantira finale (recimo imati deset godina, pjevati Sinatru i dati Nini ružu).
Merlić je još veća enigma. Taj nasumično nabada "ja kažem ne" ili "oduševljen sam", bez da je gledatelju jasno po kojem kriteriju on uopće sudi, osim što je potpuno jasno da je dobio zadatak imitirati Simona. A imitirati ga može samo u mjeri u kojoj uboga Štefica iz Bistre u istom showu imitira Mariah Carey. Mogu imat sličnu odjeću, slične grimase, i izgovarat slične rečenice, ali Simon i Mariah imaju talent, dok ga Merlić i Štefica za to jednostavno nemaju.
Zemlja netalentiranih
Rene Bitorajac i Igor Mešin jedine su svijetle točke ovog showa, a bio bi to i Enis Bešlagić za kojeg se vidi da kuži stvari, da nije prihvatio mediokritetsku letvicu Merlića i Nine. Ali da je nije prihvatio, bi li ovaj show uopće imao finale?
Ne znam, možda je potraga za Supertalentom u Hrvatskoj već u startu osuđena na neuspjeh. Kad znaš da je teško naći jednog dobrog novinara, kuhara ili konobara, biti u poziciji sastavljača selekcije Supertalenata Hrvatske nalikuje poziciji izbornika nogometne reprezentacije Andore. Već u startu znaš da nitko neće zabit gol, pa nek se igra tko god pristaje na blamiranje.
I to je u redu: jedino što bi za razliku od hrvatske dječje pravobraniteljice Mile Jelavić, Michael Platini sigurno reagirao da se za Andoru sramote polugola dječica a ne dlakavi strojobravari.