UKRAJINA je ovih dana trn u oku mnogih Hrvata, prvenstveno zbog… Prvenstva. Ne samo da su nas nadjačali u onome u čemu bi htjeli biti najbolji već su bolji i u onom u čemu tvrdimo da smo jaki. Naime, gotovo cijeli svijet prošla je snimka mlade Kseniye Simonove, pobjednice njihove varijante "Supertalenta" i dok domaći mediji na sav glas govore o, navodno, svjetski popularnim "We come one" koji su postali pravi internetski hit, snimka mlade Ukrajinke uredno opravdava svaku pohvalu.
S druge strane, naravno da ćete takve informacije pronaći na stranicama Nove TV, ali bilo kako bilo, u usporedbi s umjetničkim djelom nastalim u pijesku, požeški metal bend s trubom djeluje poput snimke pande koja kiše (a koja je, uzgred rečeno, daleko popularnija ne internetu).
Nije u redu umanjivati vrijednost benda s trubom i za to zaista ne postoji razlog. Truba je očito spektakl o kojemu vrijedi pisati, ali namjerili smo se na tu Internet slavu, a nikako da iznjedrimo jednu jedinu zvijezdu koja bi opravdala toliki entuzijazam. Kao da svijet o nama odbija pisati. Osim ako se, naravno, ne radi o stvarima s kojima ne želimo biti povezani. Stvar nije puno bolja ni u susjednim državama jer srpska Susan Boyle isto tako ne drži vodu i nije ništa bolja od svake nove "Susan Boyle koja nije dobra kao Susan Boyle".
Frustrirani patuljci u potrazi za slavom
Vjerojatno je riječ o potrebi malih naroda koji poput frustriranih patuljaka pokušavaju kompenzirati megalomanijom pa svaki tjedan imamo neku novu Susan Boyle jer ako ne ide u nogometu, životu, gospodarstvu, nauci, obrazovanju, književnosti, glazbi ili kulturi općenito, počinjemo se hvatati i za one beznačajne slamke koje nas u konačnici neće izvući iz šupka svijeta u kojem smo se tako fino smjestili.
No, ono što se neprestano zaobilazi jest činjenica da je YouTube slava vjerojatno najbeznačajniji oblik slave i to je ono što cijelu ovu potjeru čini tragičnijom. Ispada kao da Hrvatska uopće ni ne traži zvijezdu već YouTube clip koji će skupiti najviše klikova i postati međunarodni fenomen. Seks kornjača, dvije vidre koje se drže za šape dok plivaju, beba koja grize prst starijeg brata, onaj monstrum koji traži da mediji puste Britney Spears na miru, Obama girl i još cijela armija sličnih bedastoća, primjeri su "YouTube slave" i ako je to uistinu ono na što ciljamo, tada se moramo zapitati nisu li kriteriji ipak malo prenisko postavljeni.
A najsmješnije (ili najžalosnije) u cijeloj je priči to da roditelji zbog tih nekoliko minuta internetskog eksponiranja svoju djecu ubacuju u cijeli taj cirkus, a ove godine maloljetnih kandidata ne nedostaje. I zaista nije jednostavno biti dijete u ovim vremenima jer ne samo da imate sve one probleme s kojima se suočava svaka generacija već na vratu imate i lude roditelje koji vas od malih nogu izlažu očima javnosti i pretvaraju u medijske spektakle kao da je riječ o nečem pozitivnom. U isto vrijeme zgražat ćemo se nad eksploatacijom djece i vlastitu djecu pretvarati u potrošni materijal i kandidate u utrci za beznačajnom nagradom jer ako smo iz svih tih potraga za talentima nešto naučili, onda je to definitivno činjenica da se prave zvijezde još uvijek stvaraju na klasičan način, da od svih tih emisija profitiraju samo televizijske kuće i da sa slavom ne znaju ni odrasli, a kamoli djeca koja još uvijek nisu razvila mehanizme uz pomoć kojih bi se nosila sa životom pod svjetlima reflektora.
Od obične kućanice stvorena sluđena medijska lovina
I ako se već hvatamo Susan Boyle, nemojmo zaboraviti da je od obične kućanice stvorena sluđena medijska lovina.
Mnogo nas je u djetinjstvu znalo neki zgodan trik koji smo poput dresiranih kućnih ljubimaca izvodili pred prijateljima naših roditelja, ali mogli ste biti sigurni da će takva publika iz čiste pristojnosti pohvaliti vaš trud čak i ako ste potpuni ćorak. No, ako je gledatelja nekoliko stotina tisuća, a niti jedan vas ne poznaje niti osjeća potrebu biti pristojan, naći će se jedan koji će konstatirati "ovaj mali je smeće". Na svako uistinu talentirano dijete, imate par milijuna onih koji smatraju da je previjanje u mrežastoj majici talent. Možda su simpatični, možda lijepo pjevaju i plešu, ali u konačnici će doznati da nisu super talentirani i ako to nije nužno, a nije, treba li im stvarno spoznaja da njihov talent nije poseban?
Hrvatska ruši snove na dnevnoj bazi, ne treba nam zabavni show u kojem to doznaju i djeca.