POSLJEDNJA dva mjeseca Zoom nam je više-manje postao ured, kafić i joga studio, a nekima, čini mi se, i svojevrsni Pornhub uživo.
Modne kuće su dizajnirale pidžame koje do ispod prsa izgledaju kao košulje, a uz njih već svi imamo dovoljno uredan poslovni kutak u stanu iz kojeg se sa samopouzdanjem javljamo na sastanke a da iza nas ne vire hrpe neispeglane odjeće ili pišti lonac s temeljcem.
Cijelo joga pleme preselilo se online, joge ima više nego što je zamislivo. Besplatne poduke nude čak i oni koji se jogom bave nekoliko mjeseci. S druge strane, mnoštvo joga studija otkazuje najamnine jer im je korona uništila tri najunosnija mjeseca u godini, a slijedi ljeto kada Hrvatice ne vježbaju jer im je vruće.
U skladu sa situacijom, a opet sa sviješću i željom da ne otimam kolegama kruh iz usta, odlučila sam organizirati kratke tematske besplatne satove joge. Naivno sam na Facebooku prijateljima razglasila kako ću držati besplatni sat joge za kralježnicu na Zoomu misleći da pritom već svi znaju kako to izgleda. Prijatelji su podijelili moju objavu i sve se činilo sasvim normalno sve dok se ljudi nisu počeli ulogiravati na Zoom. Zamolila sam ih da upale kamere da vidim tko su, no ulogirani su se odbijali predstaviti. Uzalud sam molila da upale kamere, predstave se barem glasom, porukom u chatu ili ostave e-mail. Dobila sam teški ignore od petero ljudi, dok sam ostale jedva nagovorila da mi se pokažu kako bih, među ostalim, vidjela koga podučavam te sat prilagodila njihovim potrebama.
Moram vam priznati da se nikad u životu nisam osjećala više golo nego dok sam u tom trenutku sjedila u vlastitom dnevnom boravku odjevena u odjeću za vježbanje. Bio je to trenutak potpunog jada i nemoći. Kao da sam se svojevoljno stavila u izlog amsterdamskog Red Light Districta i naopačke zatamnila stakla pa ne vidim ni tko me gleda ni što pritom radi.
Već sam imala priliku osvijestiti postojanje različitih stalkera po društvenim mrežama. Bilo je tu različitih slučajeva za psihoanalizu - od onih koji bi željeli raditi svašta s mojim stopalima pa mi u šest ujutro šalju lascivne poruke s lažnih profila do onih suptilnijih koji samo lajkaju svaku objavu. Sa spoznajom o postojanju takvih "obožavatelja", dizati nogu iza glave ili makar koljeno do ušiju i nemati pojma tko te gleda i što pritom radi nije uopće ugodno.
U tom trenutku više od svega me iznenadilo što su i ostali prijavljeni na Zoomu smatrali da nema ništa čudno u tome što ljudi ne žele upaliti kamere i predstaviti se. S druge strane, online joga se podučava preko Zooma upravo zato da bi učitelj mogao pratiti što vježbači rade i prilagoditi sat njihovim mogućnostima. Za one koji ne žele da ih se gleda postoji YouTube.
Tako sam sjedila u svom dnevnom boravku, osjećala se poput jeftine, u ovom slučaju besplatne, no ipak odjevene striptizete i pitala se ima li kraja ljudskoj nesvijesti. U tom trenutku mi nije bilo posve jasno trebam li biti tužna ili bijesna, no jedino što sam znala je da moram postaviti jasne granice jer u protivnom se uvijek zažali. I tako sam onima koji su 15 minuta ignorirali moja moljakanja da se predstave stisnula "remove" i odahnula.
Na trenutak sam pomislila da bi pametnije, a sigurno unosnije bilo da se snimam dok lakiram nokte na nogama i to naplaćujem. Foot fetišisti bi se sigurno razveselili, baš kao i moj novčanik. No eto, i dalje besplatno podučavam jogu. Ako vas, pak, zanima ova druga vrsta sadržaja, postoji Zoom i za to, a zove se Only Fans. To je mjesto gdje se za određeni iznos uživo može gledati što vam srce poželi.
Ako, pak, želite vježbati jogu, prva lekcija koju treba naučiti zove se uzajamno poštovanje. To je onaj čuveni "namaste" kojim se pozdravlja na početku i kraju sata joge, a neki ga prevode kao "božansko u meni se klanja božanskom u tebi" ili "poštujem duh u tebi koji je i u meni".
Moram priznati da još nisam sigurna što bih mislila o ovom pomalo traumatičnom iskustvu sa Zoomom, osim da možda pridonosi opovrgavanju teze da smo iz karantene izašli kao bolji ljudi. Molim vas, razuvjerite me!