Jugoslaveni su 1986. željno iščekivali Oscara za ovaj film Emira Kusturice

Foto: Press

JOŠ UVIJEK se sliježu dojmovi nakon dodjele Oscara, a u suradnji s Yugopapirom ovaj ponedjeljak prisjećamo se dodjele prije 35 godina, kad je nominiran bio i Emir Kusturica, s filmom Otac na službenom putu.

Ožujak 1986: "Za Sjećaš li se Doli Bel dobio sam Zlatnog lava u Veneciji, za Oca na službenom putu Zlatnu palmu u Cannesu, a za film Na Drini ćuprija dobit ću - Oscara!"

Ovim riječima obratio se Emir Kusturica u ranim jutarnjim satima u utorak 25. ožujka slušateljima Prvog programa Radio Beograda. Javio se iz Los Angelesa, odmah pošto je u dvorani Dorothy Chandler argentinska glumica Norma Aleandro, zahvalivši se prethodno dragom bogu, objavila radosnu vijest da je za najbolji strani film proglašena Službena verzija Luisa Puenza u kojem ona, inače, tumači glavnu ulogu.

Izgubismo, dakle. Članovi Američke akademije za filmsku umjetnost i nauku misle da je Službena verzija bolja od našeg Oca na službenom putu. Ostaje utjeha da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, ali i činjenica da to što nam je Oscar izmakao za dlaku nema nikakve veze s vrijednostima Kusturičinog filma: on je, s Oscarom ili bez njega, podjednako dobar film, a to će i ostati. Pitanje na koje se, međutim, traži odgovor glasi: pa zašto ga onda nismo dobili?

U prvom redu zbog toga što dodjeljivanje Oscara filmu Službena verzija ima puno veze s američkom grižnjom savjesti kad je u pitanju ono što se do nedavno zbivalo u Argentini. Film je melodrama o sudbinama nestalih, a tih je u toj latinsko-američkoj zemlji bilo na desetine tisuća.

Tko je kriv za zlu sudbinu nedužnih ljudi? Argentinska vojna hunta. Tko je podržavao tako surov režim? Američka administracija, dabome. Sada, kad je službeni stav po pitanju Argentine promijenjen za 360 stupnjeva, bilo je odista lijepo i korisno čitav taj zaokret začiniti i dodjeljivanjem najvišeg filmskog priznanja djelu koje na vrlo umiven način govori o posljedicama vladavine argentinske vojne hunte.

Službena verzija

Film smo vidjeli na FEST-u. Prvi je koji se bavi tajnim genocidom vršenim u Argentini dugi niz godina. S problemom "nestalih" suočava se i junakinja filma, profesorica povijesti Alicia koja inače vrlo udobno živi s uglađenim mužem biznismenom i petogodišnjom usvojenom djevojčicom Gabi.

U privatnom i profesionalnom životu Alicia je, kao i svaki pripadnik njene klase, živjela u uvjerenju da je režim kojem pripada onakav kakvim ga prikazuje "službena verzija". Ništa o krvi, ubojstvima, progonima, patnji i strahu. Tek će susret s prognanom prijateljicom Anom početi polako joj otvarati oči, pa počinje njen mukotrpan (a filmski i prilično razvučen) put do istine, kojom prilikom će saznati da je i mala Gabi dijete "nestalih", ljubazan suprug sudionik režima koji se pobrinuo da desetine tisuća ljudi prestanu postojati, a sav život koji je do tada vodila jedna velika, doduše lijepa i udobna, ali ipak - šarena laž.

Riječ je o političkoj melodrami čiji se autor, Luis Puenzo, očito napajao na sličnim proizvodima iz radionice Coste-Gavrasa (Oscar za Nestale). I naravno da se sve to jako dopalo članovima Akademije: u cijeloj priči u prvom planu je ah, ljudska sudbina, pa zatim obitelj (u smislu ona iznad svega), nema nikakvih grubosti, nema leševa ni komunizma, a sve što je pokvarena vojna hunta činila tako lijepo i demokratskim putem izbija na vidjelo!

Idealno za po koju suzu, a i pravda dolazi na svoje. Konačno, znalo se to i prije tog famoznog ponedjeljka, ali je naša želja za još jednom pobjedom bila dovoljno jaka da zatamni sve izvještaje iz Hollywooda koji su ukazivali da mi tamo imamo zaista velike šanse, ali - da budemo drugi!

Ugledan gost

Jugoslavenska delegacija stigla je u sunčanu Kaliforniju u prošli petak, i to u sastavu: Emir Kusturica, Miki Manojlović, Mirjana Karanović i Mirza Pašić koji je u međuvremenu dovoljno uvježbao engleski da bi, u slučaju da Kusta opet zaglavi na nekom ribanju parketa, lijepo mogao reći isto ono što je na francuskom izgovorio prošlog svibnja u Cannesu.

Nešto ranije tamo je stigao Mikan Marinović, predstavnik Jugoslavije-filma, ovom prilikom i delegat producenta, sarajevskog Foruma, ali i naš press-ataše. Razgovarali smo s njim uoči dodjeljivanja nagrada, a on je za čitatelje RTV revije prikupio informacije koje slijede.

Saznadosmo, tako, da su Kusturicu i kompaniju vrlo lijepo primili, i to kao starog gosta jer je on tijekom prošle godine već bio u Los Angelesu. Na konferenciji za tisak posvećenoj stranim redateljima najveća pažnja poklonjena je baš njemu i Luisu Puenzu, a još ljepše zvuči podatak da su mu na prijemima prilazile razne filmske veličine, izjavljujući tom prilikom da su naprosto očarane njegovim filmom.

Marinović kaže da je posebno efektan bio nastup lijepe Dominique Sande koja je prišla Kusturici i rekla:

"Dobra večer, moje ime je Dominique Sanda. Želim vam reći da ste napravili božanstven film!"

Kao što smo i očekivali, Emir se i u toj, kao i svim ostalim prilikama, sasvim lijepo snalazio u svom već poznatom mrtvo-hladnom maniru, ne propuštajući da kaže da je to čemu upravo prisustvuje jedan dosta zgodan, ali ipak samo - šou program.

Publicitet koji je pratio nominaciju Oca na službenom putu bio je u srazmjeru s dolarima koje je u oglase ulagao američki distributer, kompanija Cannon, s jedne, i činjenicom da je riječ o kanskom pobjedniku s druge strane. Uglavnom, dovoljan.

Naročito, izvještava nas Marinović, pada u oči veliko interesiranje za jugoslavenski film uopće, što za kinematografiju kao što je naša nije od malog značaja. S druge strane, Jugoslavija je za američku filmsku industriju vrlo interesantno područje, od čega već sada veliku korist izvlači zagrebački Jadran film čije će usluge, kako stvari stoje, filmadžije s one strane "velike bare" sve češće tražiti.

Riječju, mi tamo POSTOJIMO, a takvom statusu ona pozlaćena statua koju, eto, nismo dobili dodala bi tek završni glanc. Možemo, međutim, i bez toga.

Konačno, bolji komentar od Kusturičine rečenice kojom počinje ovaj tekst teško da je moguće smisliti. Sve je, naime, rečeno: njemu je tek 31 godina, snimio je tek dva filma i osvojio dvije najuglednije međunarodne filmske nagrade. Druga po redu, Zlatna palma u Cannesu 1985. godine, omogućila mu je da, pored svega ostalog, mirnije gleda na nastavak svoje profesionalne karijere.

Mudro birajući među stranim producentima koji su mu nudili svoje usluge i novac - opredijelio se za 70-godišnjeg Harryja Saltzmana koji se, pošto je prethodno snimio nekoliko sjajnih filmova, konačno obogatio zahvaljujući Jamesu Bondu. Gospodin Saltzman ponudio je Kusti da režira film o Rusima, pripadnicima neke čudne vjerske sekte nastanjenima u Kanadi, a ovaj mu je poklonio knjigu Na Drini ćuprija.

Očaran najpoznatijim romanom našeg jedinog nobelovca, Saltzman mijenja odluku: prvo Andrić, a poslije će vidjeti što dalje.

Početak Ćuprije

Rad na projektu Na Drini ćuprija sada je u fazi dovršavanja scenarija. Budući da financijska
sredstva ovom prilikom nisu problem, može se očekivati da će drugi put po Oscara Emir Kusturica krenuti za godinu, možda dvije. I kao što je siguran da će ga tom prilikom dobiti, s istom dozom samopouzdanja smatra da je sada upravo pravo vrijeme da se pozabavi djelom Ive Andrića. Kaže:

- Točno je da nemam dovoljno iskustva. Ali mislim da imam dovoljno osjećanja, hrabrosti i drskosti. Imam utisak da se s 31 godinom mogu upustiti u taj toliko težak posao. Par godina kasnije već bih ušao u neku fazu opreznosti i ništa više ne bi bilo tako kao što je danas. A sad se usuđujem zbog neke vrste hrabrosti koju nosim u sebi i zbog dijelova tog romana koji me se tiču. Imam utisak da mogu napraviti dobar film. Vjerujem svom osjećaju!

Preostaje nam dakle nešto malo strpljenja pa da dočekamo i taj trenutak kad će Kusturica prigrliti Oscara zarađenog filmom čija je priča zahvaljujući Ivi Andriću već odavno poznata svijetu. Nadajmo se da će se to i dogoditi jer je teško zamisliti ljepši događaj za jugoslavensku kulturu.    

Napisala: Nevenka Opačić (RTV revija, 1986.)

Pročitajte više