Jugoslavenska stjuardesa preživjela je pad aviona, a novac od osiguranja nije joj bio dosta ni za taksi

Screenshot: YouTube

26. SIJEČNJA 1972. godine Vesna Vulović jedina je preživjela pad aviona s visine od 10 tisuća metara. Najpoznatija jugoslavenska stjuardesa preminula preminula je prije nešto više od godinu dana. U suradnji s YugoPapirom donosimo priču o Vesninom životu nakon nesreće prije 46 godina.

Lipanj 1979: Bivša stjuardesa JAT-a, koja je pala sa 10.000 metara i sedam puta izbjegla smrt, voli muža Nikolu i novi posao, planira put u Južnu Ameriku, još se ne sjeća katastrofe koju je preživjela prije sedam godina...

Prije sedam godina, stjuardesa Vesna Vulović je sedam puta izbjegla smrt. Zbunila je vrhunske medicinske stručnjake i šokirala svijet. Pala je s 10.000 metara i ostala živa. Čudo nije bila prava riječ. Trebalo je smisliti novu.

Vijesti o Vesni su mjesecima bile u centru pažnje svjetske javnosti. Konačno, novinari su digli opsadu. Ali, ne sasvim. Stranci još ne daju mira bivšoj stjuardesi koja je prekršila sve zakone medicine. Jedan švedski list je nedavno tražio intervju preko Saveznog sekretarijata za informacije, a onda je objavio razgovor uz foto-montažu na kojoj ona drži ispod ruke maketu aviona "DC-10". Aluzija na nedavnu katastrofu kod Chicaga je bila više nego jasna.

Prije toga, talijanski "Oggi" je objavio da će "djevojka s neba postati majka".

- Zar je onda čudo što izbjegavam novinare - kaže Vesna. - Udala sam se prije četiri godine. Volim muža i lijepo mi je. Kažite sami, što se bijeli svijet tiče hoću li postati majka? "Oggi" je, rekli su mi, to raspalio na dvije stranice. Svašta ...

Dok brzo govori, Vesna maše rukama, često se osmjehne, a velike sjajne oči su iste kao prije sedam godina, kad je njena fotografija i čudna priča obišla svet. Trudeći se da nas ne uvrijedi, vidjelo se da želi izbjeći razgovor.

- Nema sa mnom više ničeg neobičnog. Sve je normalno. Nije mi jasno što vas interesira ...

Djelomično, Vesna je bila u pravu. Zaista ništa nije podsjećalo na 26. siječnja 1972. godine i nesreću koja se dogodila nad Čehoslovačkom. Ali, zar to nije neobično? Ne samo da je pobijedila smrt, nego je postala sasvim normalna žena. Obična, na žalost, nikad neće biti. Bila je i ostala junakinja dramatične priče kakva se dogodila samo jednom u povijesti dobrog starog globusa. Zbog toga joj je, čini se, suđeno da bije bitke s novinarima.

Bila je srijeda

Takva vijest još nikad nije obišla svijet:

"U srijedu, 26. siječnja u 17.03, avion Jugoslovenskog aerotransporta na liniji Kopenhagen - Zagreb - Beograd, s 22 putnika i šest članova posade, eksplodirao je nad Čehoslovačkom, na visini od deset tisuća metara, neposredno poslije prelijetanja Demokratske Republike Nemačke. Nesreću je preživjela jedna žena. Tijela putnika i ostaci aviona pali su u atar sela Srpske Kamenice".

Šumar Bruno Henke je ispričao:

- Cijepao sam drva u šupi kad sam začuo eksploziju. Istrčao sam napolje i vidio kako ljudi lete. Tad su drumom već trčali ljudi i usplahireno vikali kako je tu negdje pao avion...

Nekako sam izmakao i trčao drumom. Odjednom sam iz šume, s lijeve strane, čuo ženski glas koji je dozivao. Potrčao sam još brže vođen tim glasom. Počeo se hvatati sumrak, snijeg je padao i teren je bio klizav. Uspuzao sam se četveronoške do mjesta odakle se glas već sasvim dobro čuo. Ispod jednog dijela aviona, kao iz oklopa, virile su dvije ženske noge. Nagnuo sam se i vidio plavokosu djevojku koja ne samo da je bila živa već je imala snage i da viče.

S teškom mukom sam je oslobodio metalnih dijelova, pazeći dobro da je što manje pomaknem. U vojsci sam naučio što znači prva pomoć unesrećenima i koliko ona može i odmoći ako se ne ukaže stručno...

Kad su stigla bolnička kola, položili smo djevojku na nosila i predali je u ruke stručnjaka. Naš posao je bio završen ...

"Ej, ljudi. Oj, svijete, svi s planete Zemlje, čujte i vjerujte: djevojka pala s visine od 10.000 metara, iz aviona koji je eksplodirao, i ostala u životu. Živa je stigla na Zemlju! I još živi i živjet će" - napisao je, u feljtonu, specijalni izvještač "Ekspresa" Stevan Šević.

Tih dana, iz Srpske Kamenice svi novinari su javljali isto.

Neću u Nigeriju

Vesna se već četiri godine ne preziva Vulović, nego Breka.

- Mog Nikolu sam upoznala kad sam imala 18 godina. Stariji je od mene tri godine. Družila sam se s njegovom sestrom Natašom. Dugo je bio samo brat moje prijateljice. Onda smo se počeli zabavljati. Poslije godinu dana, odlučili smo se vjenčati.

Vesna i Nikola stanuju u Beogradu, u Bulevaru revolucije, u stanu od 36 kvadratnih metara, koji je Vesna dobila od JAT-a.

- Malo je. Jedna soba. Ali, imamo svoje, a to je najvažnije. Jednog dana ćemo se valjda proširiti... Moj brat je malo požurio. U dvadesetoj godini je postao otac. Ima već dva "klinca". I nas svi tjeraju. Naročito Nikolini roditelji. Ispričala sam to jednoj našoj ženi koja živi u Italiji, a ona odmah u novine: "Vesna će biti mama" ...

Vesna voli Nikolu, ali Nikola ne voli novinare. Mladi mašinski inženjer nema mnogo razumijevanja za "sedmu silu".

- Nemojte ni pokušavati razgovarati s njim. Zajednička fotografija? Ni govora. Na službenom je putu, a i da je kod kuće ne bi pristao. Takav je on - smješka se Vesna, a onda saznajemo da je Nikola upravo konkurirao za posao u Africi.

- Rekla sam mu da neću u Nigeriju - kaže Vesna. - Volim ovoj posao. Radimo s putničkim agencijama na teritoriju Beograda i uže Srbije. Primamo zahtjeve za rezervacije mjesta i za odobravanje "IT" tura. Onda okrenemo knjižurine, damo im šifru ... Lijepo je i dinamično. Kontakti su poslovni, ali i prijateljski. Ne bih mijenjala posao ni za što na svijetu. Što ću u Nigeriju - da budem domaćica? Nikola kaže da će biti zadovoljan ako dolazim u posjete ... Uostalom, vidjet ćemo što će biti ...

Za trenutak smo zastali. U Nigeriju se ne ide vlakom. Znači, ponovo u avion. Leti li Vesna? - htjeli smo pitati. Kako se osjeća kad je čelična ptica ponovo digne na visinu od deset kilometara?

Pogodila je što mislimo

- Koliko sam puta dosad letjela? Nemam pojma. Poslije sto letova prestala sam brojati - smije se Vesna našem ustezanju. - Da, letjela sam i s DC-9. Po cijeloj Europi. Avioni su ne samo najsigurnije, najkomfornije i najbrže prijevozno sredstvo, nego za mene i najjeftinije. Pošto radim u JAT-u, Nikola i ja dobijemo besplatne karte za godišnji odmor. Prije dvadesetak dana bili smo u Rimu. Letjeli smo, naravno. Je li me strah? Ni govora! Sad planiramo put malo dalje. U Južnu Ameriku, ako nam se želje ostvare.

Sedam života

- Nevjerojatna sreća u nesreći jugoslovenske stjuardese Vesne Vulović više je u području fantastične romantike, nego egzaktne medicinske nauke. Za suvremenu medicinu to predstavlja čudesan događaj - izjavio je prije sedam godina ugledni njemački profesor kirurgije dr Heinz Weischedel. - To je, otprilike, isto kao kad bi neka osoba nepromišljeno odlučila da tijelom zaustavi kompoziciju brzog voza, pa u tome uspjela. Nemojte misliti da pretjerujem ...

- Duboko sam uvjeren da je to veoma rijedak slučaj, čak jedinstven - rekao je novinarima dopisni član Akademije nauka SSSR-a, dr Anatol I. Zemljanski. - Bilo je mnogo sličnih slučajeva za vrijeme rata. Ali, biološka i klinička smrt su, najkasnije u vojnim bolnicama, poklapale kazaljke pre nego što su žrtve imale priliku da posljednji put otvore oči. Vijest je zaista fantastična za medicinsku nauku...

Slično su izjavljivali i jugoslavenski medicinski autoriteti. A kako i ne bi. Po našoj računici, Vesna je sedam puta izbjegla smrt.

Prvi put je mogla je umrijeti zbog nedostatka kisika na visini od deset kilometara i smrzavanja na temperaturi od oko minus 50 stupnjevi Celzijusovih. Drugi put, Vesna je mogla izgubiti život zbog nagle dekompresije, kad je bila izložena iznenadnoj velikoj promjeni pritiska.

Kad se pojavi rupa na avionu, momentalno se stvori ogromna mašina za mljevenje koja ne bira žrtve. Vrtlog sve povuče kroz rupu. Vesna je izbjegla i tu pogibiju.

Četvrti put smrt je izbjegla padajući s te ogromne visine. Po pravilu sva krv se slije u donji deo tijela i srce, obavezno, prepukne.

A pad na zemlju? Udarac poslije propadanja sa 10.000 metara? Zar to nije smrtna opasnost?

Šesti put Vesna je mogla da umre na zemlji. Teško povrijeđena i lako obučena, na snijegu, svakako bi podlegla da je spasioci nisu tako brzo pronašli.

Najzad, čak i kad su je pronašli, mlada stjuardesa je imala sreće. Da lugar Bruno Henke nije bio bivši vojnik koji zna kako se ukazuje pomoć, da nije postupio stručno, Vesna bi ipak bila na spisku žrtava.

Ali, sudbina je htjela drugačije. Vesna je padala u repu aviona, bila je mlada i izuzetno zdrava i snažna, rep je udario na padinu obraslu gustom šumom. Odbio se kao metak kad rikošetira, a Vesna je tek tada izletjela i brzinom od oko sto kilometara udarila o debelu naslagu snijega. Poslije svega, u agoniji imala je volje i snage da zove u pomoć. Tako je, te hladne siječanjske večeri, u blizini granice između Čehoslovačke i DR Njemačke, kod malog mjesta u kojem su nekad živjeli Lužički Srbi, sreća poklonila Vesni sedam života.

Ipak, nesreća

Prije godinu i po dana, sreća je, ipak, Vesni okrenula leđa. Umrla joj je majka, energična, uporna i požrtvovanja nastavnica fiskulture, koja je mjesecima bdjela nad kćerkom pomažući joj da se vrati u život. Vesna kaže da joj je tad bilo mnogo teže nego poslije nesreće nad Srpskom Kamenicom. Još joj se događa da, kad vidi nekog poznatog, prijeđe na drugu stranu ulice. Zna da će je pitati za majku, a nema snage da odgovori. Od tad nije dala nijedan ispit na Višoj školi za vanjsku trgovinu, koju je odavno upisala. Jednostavno, ne drži je mjesto.

A medicina? Dok se oporavljala, rekla je da će se upisati na medicinski fakultet.

- To je bila moja velika želja. Ali...

Ozdravili ste, nastavili s normalnim životom, realnost je pobijedila osjećanja?

- Pa, možda bi i tako moglo da se kaže ...

Jeste li baš sasvim ozdravili?

- Maloprije sam srela na stepenicama tetka Daru, sekretaricu generalnog direktora. Zamolila me je da joj pomognem. "Boli me noga", kaže. "Imala sam prijelom". Uvijek je boli na promjenu vremena. Ja sam slomila lijevu ruku i nogu, tri desna rebra, dva lumbalna pršljena u kičmi, nekoliko prstiju desne ruke ... I nikad me ništa ne boli. Točnije, pred neku veliku promjenu vremena, svrbi me desna ruka. Ona koju nisam lomila. Čudno, zar ne?

Mjesecima poslije nesreće ničeg se niste sjećali. Kad vam se vratilo pamćenje?

- Još se ničeg ne sjećam. Još imam retrogradnu amneziju. Ne sjećam se što je bilo jedan tren prije nesreće i više od 20 dana poslije. Kažu da ću se jednog dana možda sjetiti. Sad ću to, naravno, mnogo lakše podnijeti.

Kad čitam o nekoj avionskoj nesreći, kao sad, recimo, o ovom kod Chicaga, pomislim: Jesam li ja zaista bila u tom avionu? Ničeg se ne sjećam, pa mi je neshvatljivo ne samo da nisam poginula, nego da normalno živim, radim... Videla sam fotografije, čitala sam izvještaje ljekara. Svima su se rasprela pluća ... Sve mi je to nevjerojatno. Zaista nevjerojatno...

Nema mjesta za uspomene

U Srpskoj Kamenici, Vesni su svojevremeno poklonili grumen zemlje. Dobivala je pisma iz cijelog svijeta.

- Sve je to kod tate, u Birčaninovoj. Rekoh vam, Nikola i ja živimo u 36 kvadrata. Što da vam pričam? Dogovarali smo se da li da u kuhinju stavimo stol, ili mašinu za suđe. I za stol i za mašinu, jednostavno, nema mjesta. Prije dvije godine, kad sam jedini put u životu bila bolesna - imala sam virusno zapaljenje pluća - Nikola je nekoliko puta oprao suđe. I pobijedila je mašina. Tako nemamo stol u kuhinji. Kod tate je kofer pun pisama. Tamo je, valjda, i taj grumen zemlje...

Vesna odavno nema vremena za uspomene. Ne lista isječke iz novina, ne čita pisma.

Čuvate li još bijelu bluzu u kojoj su vas našli? Novine su pisale da su vam čehoslovački ljekari sačuvali i vratili taj dio uniforme.

- To nije bluza. To su isječeni dijelovi bluze. Jedino su je tako mogli skinuti. Pretpostavljam da je i to kod tate...

Jeste li dobili novac od osiguranja?

- Odavno. Petnaest milijuna od JAT-a i četiri od socijalnog. I sve sam potrošila. Prvih godinu dana poslije nesreće dobivala sam 80.000 starih dinara mjesečno. To mi nije bilo dovoljno ni za taksi do Banjice, gdje sam morala na rehabilitaciju. Druge godine su mi povećali na sto hiljada. Da nisam imala roditelje, ne znam što bih radila ...

Koliko ste puta dosad bili u Čehoslovačkoj?

- Prvi put devet mjeseci poslije nesreće, kao gost njihove omladine. Postala sam počasni građanin Češke Kamenice, mjesta u kome je bolnica i gdje me je dr Randa povratio iz kliničke smrti. Poslije toga sam bila još dva puta. Prije tri godine sam išla s Nikolom.

Divno je što su me zaboravili

Nekad, kad je išla u kavanu, ili izišla na ulicu, svi su je zagledali. Bila je poznatija od mnogih glumica. Danas više nije tako.

- Baš je divno što su me zaboravili - kaže Vesna. - I zbog toga ne volim susrete s novinarima. Valjda me razumijete i ne ljutite se?

Bili smo, u stvari, zahvalni. Htjeli smo saznati što se zbilo s Vesnom Vulović i ona nam je ispunila želju. Rastali smo se kao stari znanci. Vesna je bila i ostala vesela, srdačna, iskrena, puna života. 

- Prije koji dan sam izvadila krajnike. Već prvog dana poslije operacije sam jela. Svi se čude da mi se ništa nije dogodilo, a ja sam znala da neće. Takva sam - pohvalila se na rastanku.

Otišla je kući da skuha špinat. Obožava to jelo, koje Nikola ne voli. Sad je muž na putu, pa eto prilike za ručak u kome uživa.

A u Srpskoj Kamenici? Šumar Bruno Henke vjerojatno ponekad uzme na krilo unuku Vesnu, plavokosu djevojčicu rođenu šest tjedana nakon nesreće, i priča kako je u olupini aviona, na snijegu, našao djevojku po kojoj je ona dobila ime. Djevojku koja živi daleko, u Jugoslaviji ...

Napisao: Dušan Krajčinović (RTV revija, 1979.)

Pročitajte više