UČINITI nešto, bilo što, za neki viši cilj u najmanju je ruku plemenito i vrijedno svake pohvale. Pogotovo u trenutku kada je cijeli svijet u "humanitarnom stanju svijesti", kada se pred našim očima odvija jedna od najvećih katastrofa na koje možete reagirati suosjećanjem ili pogrešno usmjerenim cinizmom što je naciju i podijelilo na one koji smatraju da je svaka, pa i simbolična pomoć (primjerice, nazvati na broj 060 90 11) dobrodošla i one koji nepotrebno lamentiraju o vlastitim sumnjama u samu ideju humanitarne pomoći, sjedeći pred svojim računalima, ne čineći apsolutno ništa.
Na drugoj, manje mračnoj strani svijeta, svući se i tako privući pažnju na prava životinja vremenom je postalo općeprihvaćeno i to danas čine svi, poznati i manje poznati. Vani su to radile Pamela Anderson i Eva Longoria, a kod nas Fani Stipković i Luka Nižetić. Ovoj se šarolikoj ekipi odnedavno priključio i Luka Novosel, Medveščakov branič koji je zaključio "kampanji sam se priključio zato što volim životinje i, ako išta mogu učiniti za njih, najmanje što mogu jest slikati se i tako pomoći zaštiti životinja. Krzno bi trebalo biti tamo gdje mu je i mjesto - na životinjama". I nije čovjek kriv, voli životinje, a netko ga je uvjerio da skinuti se do gola i pozirati za plakat u nekom ludom svijetu znači štititi bespomoćne živine. Doduše, velika reklamna kampanja čiji će jumbo plakati uskoro osvanuti na ulicama Zagreba daje naslutiti kako je riječ o velikom problemu na koji valja ukazati na sve moguće načine jer Hrvati su od pamtivijeka na glasu kao veliki zagovornici krzna, a svoje slobodno vrijeme provode u lovu na prepredenu srebrnu lisicu čiji će kitnjast rep pretvoriti u zgodan ovratnik. A o nercu da i ne govorimo jer ta je živina sve o čemu se danas priča. Ne možete izaći na kavu, a da ne čujete "nerc ovo, nerc ono". Svi su ludi za nercom.
Drugim riječima, nitko ne priča o krznu, nemamo pojma o čemu se radi, a pošto ga mali broj nas uistinu nosi, cijela je tema djeluje pomalo promašeno.
Isto tako, hodati uokolo zaogrnut krznom kodijaka prilično je rijetko i prije ćete naići na političara bez podbratka nego na mladog čovjeka u bundi. Bogate babuskare, žene ruskih milijardera i Vikinzi vrlo su vjerojatno jedine skupine koje gaje simpatije prema nošenju životinja, a ne možete baš reći da na njih nailazite toliko često da bi za to trebala velika i razvikana reklamna kampanja koja bi vam ukazala na ovaj gorući problem. Dalo bi se zaključiti da ćete u šetnji gradom prije naići na grupu nerčeva nego čovjeka u bundi od nerca pa se čini da su oni koji bunde nose - izumrla vrsta.
Ipak, nerčevi i slične simpatične životinje svakodnevno ginu zbog kojekakvih idiotskih razloga i ljudskih navada. Nedavno ste mogli pročitati članak o skupini krezubih budaletina koje su koknule albino medvjeda i kasnije tvrdili "da smo znali da je jedini, ne bi ga ubili". Kao da ih inače svakodnevno viđaju po seoskim birtijama gdje sveprisutni albino medvjedi ispijaju jutarnji espreso i razglabaju o dnevnopolitičkim temama pa je teško povjerovati da ih je tako malo.
Dakle, treba ukazati na ovakve probleme, plemenit je to cilj, ali isto tako, iz slogana "Pravi medvjedi ne nose tuđe krzno" možda ćete izvući da je riječ o kampanji za zaštitu životinja, ali nije jasno što predstavlja onaj goli lik s hokejaškim štitnicima i gdje ste vi u cijeloj priči. Ubijaju li hokejaši medvjede? Je li medvjeđe krzno veliki problem u svijetu profesionalnog hokeja? Čak štoviše, kada vidite takav plakat, ne znate što vam je činiti. Nigdje ništa ne piše, a naznaka golog međunožja ipak nije dovoljno jasna poruka. Stojite i buljite u razgolićene manekenke s velikim upitnikom iznad glave. Kako ću se ja, kao nevini promatrač, angažirati u borbi protiv nošenja krzna? Gledanjem plakata? Nenošenjem krzna? Većina nas ga nikad ni nije nosila pa cijela kampanja pomalo zvuči kao "ne činite ono što nikad niste" s golim ljudima koji vam to poručuju.
Ne možemo to doživjeti ni kao buđenje svijesti o problemu na koji nikada nismo obraćali pažnju jer nije jasno tko su konkretno negativci, kako smo u cijelu priču uključeni mi na koje se ovim plakatima očito cilja i što se od nas traži. Naime, nitko nema ništa protiv razgolićene Fani Stipković, čak štoviše, neka je još takvih kampanja, ali budimo konkretniji. Kada smo prvi puta vidjeli sporni plakat, jadne su životinje vjerojatno posljednja stvar o kojoj smo u tom trenutku razmišljali. Isprva je sve djelovalo kao kampanja protiv dlakavog međunožja iliti "Jugo trokuta" na kakav ste mogli naići u starim jugoslavenskim drameštinama ili porno filmovima sedamdesetih i osamdesetih jer slogan "Hrvatska bez krzna" poručio vam je upravo to. Doduše, i Luka Nižetić koji se svojevremeno gol nasadio na vuka više je djelovao kao upozorenje da je zoofilija u Hrvata poprimila bolesne razmjere.
A kada ste na kraju i dokučili o čemu se radi, borba protiv zapuštenog međunožja ili zoofilije činili su se kao daleko logičniji ciljevi.