Foto: Vedran Buble
2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok u putujući Azijom, posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a sljedeća dva mjeseca imat će te priliku jednom tjedno na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...
>> Putopis Tajland 1. dio: Kako se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki<<<
>>>Bio sam egzotični kućni ljubimac u čudnovatom domu Tajlanđana<<<
Šestog jutra u Paiju napokon sam se probudio donekle spreman napustiti ovo mjesto. Dobio sam ono po što sam došao, a ostati makar još samo jedan dan značilo je potpuno se prepustiti novoj komfor-zoni, odnosno izgubiti iz vida osnovni smisao putovanja. Nešto iza deset sati, nakon tajlandske verzije benediktinskih jaja, u društvu Tommyja i Phila krenuo sam na 200-njak kilometara dug put prema gradiću Mae Hong Son, ususret jednoj od najspektakularnijih moto-vožnji ovog dijela svijeta.
Iako smo originalno namjeravali iznajmiti cross-motore i odraditi testosteronsku inačicu ovog po svemu filmskog putovanja, zbog velike potražnje za istima, na kraju smo bili prisiljeni zadovoljiti se malenim skuterima. Naravno da nije bilo lako zamijeniti viziju opasne motorističke bande koja jurca prostranstvima sjevernog Tajlanda s onom šarenih hipsterskih pederčića što se vuku zmijolikim cestama, ali valja biti iskren, ovako smo ipak bili puno bliže svom jastvu.
Moja prva hipsterska motoristička banda
Da vas upoznam s likovima ove priče. Philipe je Belgijanac, programer koji je tinejdžerske dane proveo skrivajući društvene ožiljke svojih 130 kilograma iza velikog monitora i WOW avatara prije no što je 2010. skupio snage i upustio se u nesagledivu borbu sa samim sobom. Tijekom dvije godine kilažu je gotovo prepolovio, a ovo putovanje predstavljalo je nagradu za taj vanzemaljski trud. Danas svakodnevno vježba, ni teretana u Paiju nije ostala "nezapišana", a samopouzdanje mu raste svakim novim jutrom. Phill je danas jedna velika i simpatična dobričina.
Tommy je vojnik iz Tel-Aviva koji je shvatio da postoje druge fronte i drugačiji ratovi koje u životu valja voditi. Ubijalo ga je, kaže, to što nikada ni s najbližima nije mogao razgovarati o svom poslu, a to od čovjeka, pogotovo mladića koji se tek razvija kao osoba, tako lako stvara samotnjaka kojem i svakodnevna komunikacija predstavlja napor. Pričao mi je kako je prekinuo s ljubavi svog života jer se s tim zidom, koji je bio prisiljen podići oko sebe, nisu mogli nositi ni on ni ona. Tommy je danas veliki bradonja i još veći švaler.
Lod Cave ili kako su turisti od divljih riba napravili stoku za tovljenje
Kao najstariji i fol najiskusniji ja sam bio vođa puta, a prva stanica prema Mae Hong Sonu bila je tzv. "Lod cave", jedna od najvećih špilja Tajlanda, čije dvije gigantske dvorane spaja podzemna rijeka koja se prelazi na splavovima od bambusa. Ulaznicu smo platili 300 bahta, odnosno 60 kuna i s jednim čovječuljkom krenuli unutra. Predstavio se kao naš vodič, ako se tako uopće može nazvati netko tko o ovoj špilji nije znao ni riječi više no što piše na promo-letku i nije govorio engleski.
Hodajući prema ulazu, zaustavili smo se kupiti hranu za ribe jer su nas uputili da proždrljivost somova koji žive u špilji prelazi većinu poznatih životinjskih okvira, o čemu smo vrlo brzo i sami posvjedočili. Na početku prve galerije stotine i stotine tih ribetina nestrpljivo čeka dobro poznatu ruku koja će s nekoliko metara visine ispustiti šaku keksića. Jednom kad isti dotaknu površinu vode, nastane pomutnja kakvu sam vidio isključivo u filmovima. Grizu se, mlate repom i skaču jedna po drugoj kao da je riječ o posljednjoj hrani koju će u životu pojesti.
Na špiljskoj bambusovoj splavi kao na ledolomcu
Nakon nekoliko minuta ove zabave čije je glupavi osjećaj zadovoljstva teško objasniti, ušli smo u špilju i počeli radoznalo promatrati čudesne formacije. Mojim suputnicima bio je to puno veći doživljaj no meni s obzirom na to da sam na jednom špiljskom izletu na sjeveru Filipina bez sumnje iskusio vrhunac koji jedan amaterski speleolog uopće može doživjeti. Osim ogromnih stalaktita i stalagmita, bilo je tu i prastarih slika na zidovima koje su u tragovima ocrtavale ljudski život što se tu odvijao tisućama godina ranije, a kulminacija mistike bili su drevni poluraspadnuti lijesovi iz kojih su se nazirale kosti.
Uslijedila je vožnja na bambusovoj splavi koja je bila jedinstveno iskustvo jer smo se prvih pedesetak metara kao kakvi ledolomci probijali kroz gusto jato raznoraznih ribetina. Ono malo hrane što mi je ostalo u kesi, razbacao sam oko sebe, a somovi su u trenu toliko pomahnitali da su počeli skakati na splav. Nije mi bilo svejedno. Inače, tunel je bio jako visok i bilo je impresivno zuriti u to prostranstvo poviše glave, a jedina opasnost vrebala je od milijuna šišmiša koji su visjeli sa stropa. Za napomenu, gledajući prema gore, uvijek valja zatvoriti usta jer je izmet ovih životinja otrovan, a iz mračnih visina pada gotovo kao kiša.
Mae Hong Son loop
Ukupno smo nekih sat i pol bili unutra, penjući se strmim puteljcima, a onda su nas splavi vratile na početak. Bilo je to bez sumnje zanimljivo i vrijedno iskustvo, ali još bolja pauza prije nastavka putovanja. Očekivalo nas je još više od stotinu kilometara, a željeli smo u Mae Hong Son stići prije mraka. Što reći o samoj vožnji? Krajolik je zaista divan, prepun raznoraznih vidikovaca s kojih se naziru prve planine Mjanmara, dok se uz cestu konstantno izmjenjuju džungle i poljoprivredna zemljišta na kojim se uzgajaju riža, banane, ananasi i jagode. Naravno, svako voće koje smo putem kušali, nije imalo nikakve veze s onim što nam se servira u Europi.
Taman negdje iza 18 sati, kad je sunce zašlo iza planinskih vrhova, stigli smo na cilj. Kako na internetu baš i nema adekvatne ponude smještaja, rasuli smo se po mjesnim ulicama tražeći sobicu u kojoj ćemo provesti noć. Veliki broj njih bio je isuviše neugledan, a za jedini koji smo pronašli, trebalo se dugo cjenkati. Vlasnica apartmana očigledno se kalila negdje po dalmatinskim otocima jer nam je u osam sati navečer, u vrijeme kada više sigurno nitko neće tražiti smještaj, zbog dvadeset kuna razlike, rekla kako slobodno možemo potražiti nešto drugo.
Vlasnica apartmana koja se kalila na Hvaru
Njena soba bila je debelo najbolja ponuda u gradu i ona je to dobro znala. A o tih 20 kuna, oko kojih smo se cjenkali (više da se osjećamo kao pobjednici, no što ćemo se financijski okoristiti) ionako nije imalo smisla raspravljati. Opet smo je pozvali na mobitel, a kad smo ugledali bezobrazni smiješak na njenim usnama, shvatili smo s kakvim smo se bleferom nadmetali. Za čas smo unijeli stvari unutra, otuširali se i krenuli na večeru.
Za razliku od Paija koji vrvi turistima i pripadajućom ponudom, u Mae Hong Sonu nije bilo žive duše. Bilo je to pomalo čudno, ali i nekako lijepo, dobrodošao odmor od cjelodnevnih žurki u Paiju. Nakon večere odlučili smo prošetati ovim mjestašcem. Bilo je izgrađeno okolo malog jezerca uz koje je napravljena romantična šetnica. Inače, sat vremena ranije, dok smo hodali naizgled napuštenim gradskim prometnicama, prokomentirao sam kako se nikada ne bi usudio u ovo doba dana šetati ulicama južnoameričkih gradova te kako je Tajland zaista oaza mira i sigurnosti.
Susret s tajlandskim delinkventima
Međutim, očigledno sam neke stvari prerano uzeo zdravo za gotovo. Kružeći oko jezera, naletjeli smo na skupinu maloljetnika, njih šestoricu koja po svemu sudeći nisu imala više od 16 godina. Mirno su prošli pokraj nas, a mi nastavili šetnju, ni ne osvrćući se na njih. Nekoliko minuta kasnije začuli smo urlik i uočili smo kako jedan od njih juri prema nama. Kako smo se naglo okrenuli, on je iznenada skrenuo i zabio se u grmlje. Što li je htio napraviti? Je li riječ o nekakvoj igri ili je pokušao zaskočiti Phila s leđa?
Put smo nastavili nešto oprezniji, a onda smo shvatili da nas prate. Kako je bila mrkla noć, a na šetnici ni žive duše, nismo znali što nam je činiti. Da li nam zaista predstavljaju prijetnju ili se samo radi o tinejdžerskim vratolomijama? Tommy je zagovarao reakciju, tvrdeći da ga je vojska naučila kako je uvijek dobro prvi napasti, dok je Phil isticao kako se vjerojatno samo šale. Ja sam bi negdje između, iznova oživljavajući ono mučno kolumbijsko iskustvo, kad su me Cartageni u sred bijela dana, u prepunom gradskom autobusu, opljačkali s mačetom.
Spas u zadnji čas
U jednom trenu začuli smo neki metalni zvuk kako struže po tlu, bilo je jasno da su se naoružali, a jedino o čemu sam razmišljao bilo je postoji li mogućnost da izbjegnemo sukob. Iako su Tajlanđani u pravilu slabašni i prilično niski rastom, savjetuje se ne ulaziti u duel s njima jer gotovo svi od malih nogu treniraju tajlandski boks. I onda, u tih nekoliko desetaka sekundi, u kojima smo posljednji put vagali okrenuti se i napasti ili dati se u trk, klupko se otkotrljalo u potpuno neočekivanom smjeru.
Kad su bili na svega par metara od naših leđa, iza ugla jedne zgrade na šetnicu je stupila peteročlana tajlandska obitelj. Ovaj poklon morali smo iskoristiti. U isti mah okrenuli smo se suočiti s delinkventima, a nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti, pokunjeno su bacili šipke u grmlje i opet kliznuli u mrak. Kakvo olakšanje! Prava je sreća što se nismo odlučili ranije reagirati. Tko zna kako bi sve završilo, iako je Tommy još dugo poslije bulaznio kako je on elitni izraelski vojnik, a Phill tvrdio kako na bench zasigurno može dignuti svu petoricu zajedno.
Oproštaj od Tommyja i Phila
Noć je protekla u vizualizaciji potencijalnih raspleta susreta s tom mlađahnom tajlandskom bandom, a onda smo sljedećeg jutra krenuli natrag. S obzirom na to da smo sad već poznavali cestu i sve njene "zamke", mogli smo istinski uživati u bajkovitom krajoliku. Vjetar u kosi, pogled daleko naprijed, a misli još i dalje. Zavoj sa zavojem i uzbrdica za uzbrdicom, prateći sunce kako nam bježi za leđima. Put smo prepolovili posjetom prirodnim termalnim izvorima, tako smo se po dolasku u Pai osjećali svježe kao da u protekla dva dana nismo proveli više od deset sati na cesti.
Zajedno smo večerali, a onda se oprostili. Sljedećeg jutra napustit ćemo Pai i tko zna kada se opet vidjeti. Iako možda izgleda kao glupost, nije to najlakša stvar u životu. Nevjerojatno je koliko te 40-tak sati motociklističke avanture mogu zbližiti s nekim. Obećali smo si da ćemo ovakvo što zasigurno jednom u budućnosti ponoviti i posljednji put stisnuli si ruke. Jedini Izraelac i jedini programer s kojima sam u životu pronašao zajednički jezik. Zato i služe putovanja, za razbijanje predrasuda, zar ne?
Putna karta na relaciji Vrbovec – Veliki Drvenik
Znate zašto me Tajland oduševljava? Dobro, puno je razloga, ali ovaj nije ništa manje sladak. Zamislite da se nalazite u Komiži, mjestu na zapadnoj strani otoka Visa i da želite posjetiti Lastovo. Jedino što možete napraviti, jest uzeti autobus za Vis, zatim trajekt za Split pa se tamo ukrcati na novih trajekt za Lastovo. Glupost na koju se izgubi jako puno vremena i još više novaca. Na Tajlandu je to u pravilu nezamislivo i većina je otoka na ovaj ili onaj način međusobno povezana, bilo da se radi o trajektima, katamaranima, gliserima i lokalni brodicama.
Još mi je interesantnije bilo što sam iz Paija, gradića od nekoliko tisuća stanovnika na sjeveru Tajlanda, kojemu je hrvatski pandan recimo Vrbovec, bukirao prijevoz direktno za otok Koh Changa, koji bi mogao predstavljati Veliki Drvenik. Možete li zamisliti da na glavnom kolodvoru u Vrbovcu kupite autobusnu kartu za Drvenik? Ni ja, ali na Tajlandu je sve moguće. Doduše, ne postoji direktna linija, već cijeli niz tih turističkih zaposlenika koji na kojekakvim kolodvorima naljepnicama s imenom ciljanog odredišta žigosaju turiste kao stoku i preraspoređuju po raznoraznim prometnim sredstvima.
Ako dolazite na Tajland, mozak možete ostaviti kući
Do Koh Changa sam promijenio dva kombija, tri autobusa i trajekt. Možda je moglo biti jednostavnije i kraće, ali tijekom ovih 35 sati nisam utrošio ni sekundu vremena razmišljajući što i kako dalje. Na Tajlandu nikom ne treba mozak. Za jednog backpackera ovo baš i nije posebno privlačno, prepreke i organizacija najveće su čari lutanja, ali s vremena na vrijeme, ovakvo što svakako je dobrodošlo.
Ako se pitate zašto sam se zaputio na Koh Chang, pored svih onih razvikanih južnih otoka poput Phuketa, Ko Phi Phija ili Ko Phangana, razlog su vremenske prilike odnosno neprilike. Naime, siječanj 2017. bio je jedan od najkišovitijih posljednje desetljeće pa su svi ovi otoci bili redom pogođeni monsunskim kišama. Većina turista u hodu je promijenila svoje planove, a oni nefleksibilni dane su provodili u hostelima, izvještavajući o rijetko viđenim poplavama i boleštinama koje su izašle na ulice nakon njih.
Ponovo u društvu starih prijatelja
Inače, arhipelag Koh Changa nalazi se na istočnoj obali, 300-njak kilometara ispod Bangkoka, a tamo je vrijeme početkom godine božanstveno. Na ovom i okolnim otocima, odlučio sam provesti desetak dana s nekolicinom prijatelja iz Hrvatske. Nakon dva tjedna samovanja na sjeveru, dio mene želio je nastaviti samostalno istraživati ovu zemlju i stvarati nova prijateljstva i poznanstva, no s druge sam se strane iskreno radovao starim znancima i novim zajedničkim trenucima.Bit će lijepo opet s nekim bliskim podijeliti sve te neobične sitnice koje svakodnevno draškaju receptore
Naravno, valjalo se pripremiti i na sve negativne strane putovanja u grupi, a one su vrlo brzo isplivale na površinu.. Već prve večeri moj novi cimer bukirao je smještaj iz kojeg su nas po povratku s plaže izbacili. Ispalo je da su se krivo dogovorili za cijenu. Kako nismo htjeli platiti dvostruki iznos, izrazito iritantna i bahata ruska obitelj doslovce nas je izbacila na cestu, iako je znala da nemamo gdje. Naime, zbog lošeg vremena na jugu Tajlanda, otok je vrvio posjetiteljima, a sav smještajni kapacitet bio je popunjen.
Opuštenost Tajlanđana širi se kao ebola
Nakon dva sata bjesomučne pretrage, na koncu smo bili prisiljeni spavati na slamnatim prostirkama u sobi Mare i Jele, koji su srećom na otok stigli dan ranije. Hajde, šaneri smo, ni prvi ni posljednji put, međutim taman kad sam se ponadao da bi stvari mogle krenuti nabolje, uslijedio je novi šamarčić. Vraćajući se iz jednog kafića, gdje smo nekoliko sati slušali rijetko netalentirane lokalne pop-zvjezdice i uživali u lokalnom rumu Sang Som-u, negdje u šumi po sredini otoka ostali smo bez goriva. Moj dragi prijatelj i nešto manje dragi vozač, naravno cijelo je vrijeme gledao krivu kazaljku.
No i tko smo nekako preživjeli. Uhvatio sam nekog lokalca koji me na motoru odveo do par kilometara udaljene prodavaonice. Dobro je znati kako se na Tajlandu benzin prodaje u plastičnim litrenim bocama u gotovo svakoj trgovini, a veliki broj njih radi 24 sata dnevno, tako da ovaj naizgled nerješiv problem za hrvatske prilike, to i nije bio. Cijelu dežgraciju prožvakao sam lakše no što je bilo za očekivati i puno jednostavnije no Marin noć na hladnim pločicama, međutim čim smo se sutra smjestili na plažu, stvari su konačno sjele na mjesto.
Više ljudi radi u jednom tajlandskom kafiću nego u dva hrvatska restorana
Cijeli dan istinski smo uživali u morskim čarima te toj lijenosti i nezainteresiranosti Tajlanđana. Sjediti na plaži u Južnoj Americi nemoguće je a da ti barem stotinu ljudi ne upadne, nudeći hranu, pletenice, suvenire ili masažu. Na Tajlandu je to u pravilu nepoznanica. Slična je situacija i s konobarima. Iako ih u kafićima često radi i po šestoro (u Hrvatskoj bi taj posao obavljala jedna osoba) nitko se ne žuri odnijeti prljave tanjure ili pepeljare. Nitko ne umire od posla, nema stresa, napetosti i svađa već se međusobno zezaju i druže, tako prenoseći tako svoju urođenu opuštenost na goste.
Iako vjerojatno zarađuju crkavicu, nekako ih je bilo teško žaliti što dvore bogate Europljane. Oni svoj posao nisu odrađivali, oni su svoj posao živjeli i činili su se jako sretni. Druga stvar koja me posebno dojmila jest to što na ovom otoku nije bilo potrebe skrivati stvari ili ostavljati dežurnog na plaži. Po pola sata znali smo se brčkati dok su iz naših otvorenih torba na pijesku virili novčanici i mobiteli. Nitko ih nije ni pogledao. Nemate pojma kolika je to prednost u odnosu na neke druge destinacije i koliko onaj osjećaj da netko konstantno vreba tvoje stvari, može pokvariti odmor i ugođaj.
Preslagivanje obrazaca ponašanja: Lubin na gradelama u umaku od manga
Dan je bio kao izmišljen, a dodatnom smo ga začinili ribljim restoranom koji smo pohodili navečer. Dobro raspoloženje odrazilo se i na našu imaginaciju pa smo umjesto provjerenih jela naručili dva lubina od kilograma, jednog na grillu u umaku od češnjaka i đumbira, a drugog prženog u dubokom ulju u umaku od manga. Dok sam lizao prste ovim nepojmljivim mi kombinacijama, cijelo sam vrijeme mislio na svog djeda koji bi ovako pripravljenu ribu vjerojatno bijesno iskrenuo u vrt.
Zapravo vrlo je interesantno koliko su Dalmatinci uski u svojim razmišljanjima i nesposobni za kakve značajnije izlete, kada je riječ o prehrani. Svatko će u hrvatskom priobalju reći kako je grijeh vrhunsku bijeli ribu spremiti na bilo koji način osim na roštilju i utopljenu u decilitre mješavine maslinova ulja, češnjaka i peršina, međutim riječ je o notornoj gluposti. Da budem iskren, nije ni nama bilo lako priviknuti nepca, ali svakim novim zalogajem sve one predrasude s kojima smo odgajani polako su se topile.
Bilo je to praktički sve vrijedno spomena na Koh Changu. Ujutro krećemo za obližnji Koh Kuud, kažu jedan od posljednjih neotkrivenih tropskih dragulja Tajlanda. Zaboravite Mauricijus, Maldive, Bora-Boru i slične "prevare". Koh Kuud je sve što trebate i baš za svaki džep. Vjerujte mi, nikad u životu nisam vidio tako tirkizno i čisto more, tako bijele i romantične plaže, tako divlju prirodu i tako kremastu atmosferu. Nakon par dana našu će idilu prekinut saznanje da u plićaku vrebaju najotrovnije meduze na svijetu koje čovjeka mogu ubiti za tri minute, a kako smo se borili s tim monstruoznim saznanjem, pročitajte u sljedećem nastavku. Do slušanja...