Foto: Robert Štimec
KUĆNI brojevi u ovom dijelu Europe svoje službeno postojanje počinju 1770. ukazom Marije Terezije. Brojevi su se crnom ili crvenom bojom ispisivali direktno na fasade kuća. Krajem 18. stoljeća sustav je već raširen u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i širom Austro-Ugarske i koriste se emajlirane pločice raznih oblika i veličina. Razvoj pošte i potreba za točnom adresom ubrzala je postupak numeriranja kuća ali i ulica. Ulice se nazivaju po vladarima, lokalnim obrtima, rijekama, ostalim geografskim markerima ali i jednostavno, brojevima (New York).
U Parizu, 1805. godine, određeno je da brojevi kreću od centra prema periferiji, parni desnom stranom, a neparni lijevom stranom ulice. Time se olakšava snalaženje i orijentacija po gradu.
Bilo je i pokušaja, u nekim njemačkim gradovima, da se ulice označavaju u odnosu na strane svijeta, ali ta praksa nije zaživjela.
1862. Beč je cijeli označen brojevima. Izrađeni su u raznim formama, uglavnom od emajliranog željeza kasnije od lijevanog metala, prvo kositra i cinka, a kasnije aluminija.
Forma osmerokuta ili pravokutnika odrezanih kuteva standard je u Beču i širom Austro-Ugarske monarhije.
Tipografija je različita i ovisi o autoru, jer svaka pločica je unikatni ručni rad.
Uglavnom se radi o serifnom pismu naglašenih debljih i tanjih poteza kako bi se što bolje čitalo.
Natpisi ulica na tim pločicama, do kraja Prvog svjetskog rata, pisani su u njemačkoj frakturi i za nas, danas, su skoro nečitljivi.
U Zagrebu, osmerokutne pločice postavljaju se do kraja Drugog svjetskog rata. Nova vlast, arogantna i nekulturna kao i svaka, nastojat će zatrti sve što su oni prije napravili te postavljaju nove, komunjarske (to je tako popularna riječ među onima koji nikada ništa nisu napravili za Hrvatsku ali zato sebe uvijek stavljaju na prvo mjesto) plave pločice s bijelim natpisom, ali bez nekog standarda jer ih ima u stotinu verzija i oblika.
To je kao, plava, zagrebačka boja, no to zapravo ne postoji. Nema standarda boje za ‘Bijeli Zagreb grad’ niti je raspisan natječaj za njega, ali, gledajući vizualni identitet Vlade RH u kojem je grb RH prefarban u CRVENO kao da ga je dizajnirao Berija, sigurno je da će vrijedni i stručni djelatnici HDD-a samoinicijativno (ali od nas, blesavih Zagrepčana) plaćeno, već sutra izaći sa svojim standardom.
No, čak se niti ta, tiranska komunistička vlast, nije usudila dirati povijesne unikatne metalne pločice koje su preživjele sve do prije dvije godine.
Gomile Kineza, Koreanaca i Argentinaca koji su se žalili zbog nestandardiziranih kućnih brojeva natjeralo je gradsku upravu da hitno, bez natječaja i javne rasprave pajserom iščupa neprocjenjivu baštinu s fasada kuća u Zagrebu i zamijeni ih s preseratorskim smećem koje sada veseli svakog stranca koji dođe u Zagreb. Turisti se sada puno bolje snalaze.
Sad smo unificirani. Svi jednaki. Na fasadama je prljava osmerokutna fleka od starog broja a preko nje novo plavo smeće. Divno.
Kuda ćemo dalje u unificiranosti?
Predlažem ištemavanje svih štukatura i ostalih ukrasa i balkona, prvo u Ilici, neka sve bude glatko, a onda ofarbati sve zgrade u sivo.
Ili narančasto. Da se krasni novi plavi brojevi bolje vide.
No, dizajn bi trebao biti:
Funkcionalan
Lijep
Čemu služe brojevi zgrada:
Redom:
- Kako bi vas mogla naći Hitna pomoć, pitanje života i smrti
- Kako bi vas mogli naći vatrogasci, pitanje života i smrti
- Kako bi Vas našla policija, kad vam zatreba
- i poštar
Za tu svrhu broj zgrade treba biti što veći, brojke jasno istaknute u pismu (fontu) koji se lagano čita. To smo otprilike imali prije, s metalnim lijevanim pločicama. Također, u reljefu, pa se bolje čita pod kosim svjetlom ili ako je prljava ili zametena snijegom.
Također, te pločice su povijesno i estetski bile uklopljene u jezgru Gornjeg i Donjeg grada.
Svaka izmjena zahtijevala je, kao prvo, konsenzus struke, zatim Gradske skupštine, a zatim i rezultat javne rasprave u kojoj bi sudjelovali svi Zagrepčani.
Ovako, jedino obrazloženje koje smo dobili je kako treba unificirati brojeve i kako je autor ‘svjetski poznati tipograf’. Ma stvarno. Kakve veze ima svjetski poznati tipograf s dizajnom kućnih brojeva?
Također, koliko su mene učili, bold brojevi se teže čitaju nego normalni. Privlače pažnju u naslovima novina, ali su generalno, slabije čitljivi.
Upotreba groteska umjesto serifnog pisma je još jedna kardinalna greška jer je, pogađate, grotesk slabije čitljiv.
Što se tiče veličina pločica koja je možda najvažnija, ovo su rezultati za broj jedan:
Stara pločica (osmerokutna) je 2,6 puta veća od nove. Ako oduzmemo rezane uglove, onda dva puta veća.
Površina broja 1 kod starih pločica je 2,6 puta veća od novih.
Visina broja 1 je 135 mm (prosjek) kod starih pločica, a 65 mm kod novih, znači stari broj je dvostruko viši.
Samo se provezite po novim dijelovima Zagreba pa pokušajte pročitati broj s ceste, na zgradi udaljenoj 20 metara. Nema šanse. I to danju, po suncu. Probajte noću, po kiši ili snijegu.
Bez sumnje, trebalo je napraviti akciju stavljanja brojeva na sve kuće jer ih je puno nedostajalo ali onda je to trebali ići kroz ozbiljni javni natječaj, povijesne tradicionalne pločice se nisu smjele dirati ni pod koju cijenu i dizajn novih pločica je trebao biti što bliži onima koje pokazuju tradiciju i poštovanje prema povijesnom nasljeđu.
Pa to nekako ima smisla. Ili je samo moje mišljenje, kakogod.
Istraživao sam malo po Beču. Po Grabenu, Kärtnerstrasse i Mariahilferstrasse. Tu su samo osmerokutne pločice, aluminijske (kositar, cink tko bi već znao) i kvadratne emajlirane pločice. I doslovno, svaka je drugačija. Razumljivo, svaka je ručni rad poznatog ili nepoznatog autora, pridružena zgradi koja je sagrađena godine te i te, koja ima vlasnika i autora-arhitekta. Stoji tu 80, 100, 120, 150 godina. Neprocjenjivo je nasljeđe, umjetničko djelo, dio kulturne slike grada, države i ljudi koji u gradu žive.
Gradonačelnika koji bi se usudio promijeniti te pločice objesili bi naglavačke na spomenik Kugi nasred Grabena da to više nikome ne padne na pamet.
Što mi radimo?
Ništa. HDD je organiziralo i amenovalo cijeli destruktivni proces. Gradonačelnik potpisao.
Nepoznati ljudi-firme zaradili brdo love na nama.
I cinična napomena: Grad Zagreb pokriti će polovicu cijene novih pločica.
A tko pokriva grad Zagreb? Švicarska?
To je naša lova, oteta golemim prirezom koji plaćamo kako bi uhljebi uvijek vozili nove BMW-e.
Nije to sramota samo za zagrebačku vlast jer svaka vlast, ili barem dio nje, je neuka, destruktivna i korumpirana.
Sramota je za struku koja nije niti pisnula na ovaj nezapamćeni kulturocid – arhitekti (koji će dopustiti da na njihove zgrade, njihova autorska djela nabiju kretenske brojeve), konzervatore (koji inače ne daju pipnuti zadnji šugavi kamen u nekoj vukojebini, upitnog povijesnog i kulturnog značenja), dizajneri (naročito eksponirani grafički dizajneri koji trepere nad dizajnom je…ih registarskih tablica, a fućka im se za identitet Zagreba, naročito Hrvatsko dizajnersko društvo koje je dušom i tijelom iza ove svinjarije), Zagrepčani – intelektualci, pisci, slikari, domaćice, liječnici, vlasnici kuća, stanari, kulturnjaci svih vrsta kojima je Domovina i Grb ispred svega, Društvo drevnih Zagrepčana, Društvo pravih Zagrepčana, Društvo Hrvatskog zmaja, BBB, moji suborci iz Domovinskog rata koji su prije samo dvadesetak godina bez razmišljanja riskirali svoj život za Domovinu, a sada šute i štite svoje beneficije, ministarstva razna, Vlada i Sabor RH koji bi trebali štititi Zagreb kao da je njihov i tadašnji predsjednik Republike koji drhti nad zaštitom autorskih prava. Svojih.
I Boris Ljubičić, samopromotor hrvatskog vizualnog identiteta. Njemu je to baš super.
Što kažu vlasnici novih šminkerskih kuća koje su platili milijune i na njih stavili svoj, dizajnerski broj koji će sada, po ZAKONU, šrafcigerom iščupati i staviti ovaj, prekrasni komunjarski.
Samo čekam trenutak kada će šljakeri odvaliti broj s Arhitektonskog fakulteta (na kojemu je i prašina stara 50 godina) i tresnuti novi, ili kada će na zgradu Udruge obrtnika Ilica 49 (pogledajte potpis autora i arhitekata u prolazu) na tu, mramornu fasadu, ušarafiti novi broj umjesto starog, dizajniranog za tu zgradu.
I onda, vrhunac mržnje i prezira prema Zagrebu, Zagrepčanima, kulturi, pristojnosti, ljubaznosti i svakom tragu civilizacije, postavljen je broj na MSU. Nasred stupa, ravni broj na zaobljeni stup, postavio je neznani junak, radnik kojemu MSU i umjetnost ne znače ništa kao niti cijeloj gradskoj upravi. Neka se vidi tko je GAZDA. I što vam može raditi, blesavi purgeri.
Pa dragi stručnjaci iz HDD, evo, što reći, bravo!
Ovaj tekst zauvijek će vas i sve etablirane stručnjake i odgovorne osobe koji imaju neki utjecaj u životu grada (za razliku od mene) za buduće generacije, povezati s ovim, strahovitim činom razaranja i uništavanja onog što je bilo naše generacijama, ono čime se pametni ljudi drugdje ponose, a za nas je smeće.
Sramite se svi vi koji šutke gledate svoje male živote i sićušne interese, vi koji gromoglasno šutite praveći se da to nije Vaša stvar. Svi vi koji citirate nepoznatog autora "Da želim kulturu ostavio bih jogurt na toplom".
Zanima me, kada uskoro, jednog dana, dođu i na lubanju vam s četiri hrđava vijka ušarafe registracijsku pločicu (dizajniranu u HDD-u), i to vam još skupo naplate, hoćete li se tada pobuniti, dragi moju indolentni sugrađani.
Nema sumnje kako će mnogi naći silne greške i nepravilnosti u ovom tekstu a onda, samo se prošetajte po Ilici, Klaićevoj, Gundulićevoj i ostalim ulicama Donjeg Grada pa recite kako sam u krivu.
Tekst je na svojoj stranici www.crocrodeal.com.hr objavio dizajner i slobodni umjetnik Robert Šimec.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala