MAX JURIČIĆ Hrvatima je poznat još od vremena Novog vala i Azre preko Vještica do Šo!Mazgoona. Danas nastupa s bendom Ljetno kino, s kojim donosi ljetni, otočki duh u sve dijelove Hrvatske.
Ljetno kino će nastupati na 16. Festivalu tolerancije koji će se održavati na zagrebačkom Bundeku od 30. lipnja do 3. srpnja. Mi smo tim povodom razgovarali s Maxom o glazbi nekad i sad.
U 70-ima i 80-ima bili ste ta nužna alternativa koju je novi val donio. Čini li vam se da danas na glazbenoj sceni imamo dovoljno alternative za zdrav razvoj kvalitetne glazbe, a time i kritičkog društva?
Pokušavam biti u dosluhu s današnjom alter scenom i imam dojam da je sa scenom sve u redu, u dobroj mjeri zahvaljujući ljudima koji godinama o njoj brinu preko klubova Močvara, KSET, Pločnik, izdavača kao PDVrecords, portala Ravno do dna, radija 808, Student, Yammat… U protekle 2 godine kada je sve stalo, alter scena je jedina funkcionirala, naučena da sve ide teško i da love nema.
Dio alter izvođača nikada se neće probiti iz tog kruga jer su jednostavno prealternativni (za razliku od novovalnih bendova koje danas pamtimo), dio autora radi dobre pjesme, ali na engleskom, ali ipak svako malo u regiji bljesne neko novo ime koje donese nešto novo i dobro na našem kvrgavom jeziku.
Što više zadiremo u tehnološko doba, to sve češće čujemo "prije je sve bilo bolje". Što vama nedostaje iz tog doba 80-ih i novog vala?
Stvarno ne bih rekao "prije je sve bilo bolje", bilo je definitivno ležernije bez svih pomagala koja su nas ubrzala i usporila istovremeno, a kad se zbroje svi plusevi i minusi prošlih i današnjih vremena, ispada da je uvijek sve isto. Možda mi iz prošlih vremena nedostaje da opet imam 25 godina, ali ni u to nisam skroz siguran.
Na koncertima volite svirati razne obrade Filma, Azre, Vještica, Šo!Mazgoona i drugih bandova u kojima ste svirali, zbog toga vas publika toliko voli. Stvara li Ljetno kino zbog toga manje autorske glazbe?
Ljetno kino je od početka zamišljeno kao bend za zabave i to za one ljude kojima je većina onoga što se nudi i smatra zabavom zapravo dosadna. U bazičnoj formaciji kao trio imamo tako jednostavne zahtjeve da možemo svirati u uvalama gdje nitko prije nije i postati prvi bend koji je svirao na Palagruži. Te "male" svirke na skrovitim mjestima i dalje su mi veći izazov nego svirka u gradskom klubu gdje se svaku večer nešto događa. A autorsku glazbu objavljujem pod imenom Plesač Sporog Stepa.
S kćeri i sinom idete na koncerte i festivale, oni sudjeluju u snimanju spotova, sin Rok će vam se na Festivalu tolerancije pridružiti i na stageu. Koliko oni utječu na vas?
Djecu treba slušati! Katarinu i Roka rijetko uspijem uhvatiti jer su na raznim stranama i okupirani svojim poslovima, ali ponekad uspijem iskoristiti njihove velike talente za svoje skromne ciljeve. Na Festivalu tolerancije Ljetno kino će nastupiti s pojačanjima kao big band, čiji je povremeni član i Rok uz Luku Abrusa i Josipa Konfica. Rok će pjevati dio repertoara koji inače ne izvodimo, tako da za škvadru koja Ljetno kino sluša već 13 ljeta mogu najaviti osvježenje.
Jedna od poruka Festivala tolerancije je "Kakav otac, takav sin". Kako vi gledate na to, kako možemo kao roditelji utjecati na to kakve će stavove naša djeca razviti i kakvu će glazbu slušati?
Evolucija nije stala tako da su u većini slučajeva djeca savršeniji modeli ljudi od svojih roditelja. A biti tolerantan je najveći civilizacijski doseg i stav od kojeg počinje pravilno razumijevanje svijeta. Kad bih bio u formi, punio bih djeci glavu s takvim pričama i primjerima i tako ih pokušavao "usavršiti", ali na glazbeni ukus nisam vršio nikakav utjecaj, bilo je puno zanimljivije osluškivati što oni slušaju.
Predstavljaju vas kao band iz Postira, otočki band, je li ovo ljeto radno ili ga provodite u Postirama? Kakva je situacija s koncertima u ovoj godini "nakon" korone?
Ljetno kino je "band from Postira" i tamo nam je ljetna baza. Turneju smo započeli na Braču s prvim danima ljeta, a da potegnemo do Zagreba, morao je postojati jak razlog kao Festival tolerancije.