Hrvatska, puna sigurnosti. Uz "Hrvatska, puna životnog stila", jedan aspekt službenog turističkog slogana koji nikada nije korišten. A ipak, sigurnost i način života su dva najprivlačnija razloga za dolazak u Hrvatsku.
Hrvatska i sigurnost ponovno su u vijestima, ovaj put jer je Hrvatska proglašena najsigurnijim mjestom u Europi za solo šetnju noću. Lani su Hrvatskoj istu titulu dali digitalni nomadi. I kao netko tko dolazi iz Manchestera i tko je živio na mjestima poput Somalije i Ruande, to je jedna od stvari koje ja - i mnogi povratnici koji biraju podizati obitelji u Hrvatskoj - najviše cijenim. Još više u ovim vremenima kada svijet postaje ludo mjesto za život.
"Ovaj lik nikad nije bio u Dubravi"
Ali ovo je Hrvatska i tu ne možete proslaviti nešto pozitivno a da to netko ne propita i ne napadne. Najčešći odgovor: "Ovaj lik očito nikada nije bio u Dubravi!"
Zapravo sam bio u Dubravi, a o tome ćemo kasnije govoriti.
Uvijek me nasmije kada me ljudi pokušavaju uvjeriti koliko je opasna Dubrava u 2024. I često se pitam koliko su putovali - ako su uopće - izvan Hrvatske da bi usporedili Zagreb s drugim glavnim gradovima. Usporedite ga s, primjerice, Bruxellesom, samo nekoliko ulica od Grand Placea.
Sigurnost u Hrvatskoj. Sjećam se, ubrzo nakon što sam se preselio na Hvar 2003., bilo je članaka u regionalnim medijima o velikoj krađi na otoku - netko je ukrao 50 litara maslinovog ulja i takav zločin je bio u regionalnim medijima.
Ali Hvar nije Dubrava, naravno.
Uz pivo sam se prisjetio drugih mjesta na kojima sam živio. Gdje god sam išao u Puntlandu, u istočnoj Somaliji (gdje haraju gusari), pratila me nacionalna straža, a uz pištolje uperene u glavu redovito sam se kretao u postgenocidnoj Ruandi.
Manchester
Ali to su bila izuzetna vremena i ne u Europi pa me nostalgija vratila u studentske dane u Manchesteru i boravak u Moskvi 1992.
Vratimo se u 1990. Unajmio sam sobu u vlažnoj kući u četvrti Longsight u Manchesteru. Bio sam sam na katu drugi dan od useljenja i čuo tup udarac. Otišao sam istražiti. Ulazna vrata bila su na podu, a na ulazu je stajao skitnica prijeteći da će zapaliti kuću ako mu ne kažem koja soba pripada mom libanonskom cimeru (kojeg nikad nisam upoznao). Otišao sam sljedeći dan.
I moji kolege studenti imali su različita iskustva. Šestorica momaka dijelila su kuću u Levenshulmeu. Jedan je imao djevojku koja je došla u posjet s drugog faksa kad je zazvonilo na vratima. Šest momaka s maskama na licima i bejzbol palicama prisililo je studente da legnu na pod dnevnog boravka, uključujući i djevojku - golu - a zatim su kamion, parkiran dalje niz ulicu, napunili svim što su pronašli u stanu.
A ponekad čak ne bi ni došlo do krađe. Par mojih prijatelja je u svom domu zateklo razvaljena vrata, ali ništa nije nedostajalo. Tjedan dana kasnije primili su pismo koje je sadržavalo fotografije nastale u njihovoj kupaonici, s njihovim četkicama za zube umetnutim u dio anatomije koji nije poznat po čišćenju zubi.
Posjete bankomatu uvijek su bile rizične s mogućnošću noža u leđa i pristojnom molbom: "Molim vas, 200 funti."
Ah, Manchester, volim ga. A to je bilo prije 35 godina.
Moskva
Moskva je kod mene proizvela posebnu vrstu adrenalina 1992. u kaosu koji je nastao nakon raspada Sovjetskog Saveza. Vozeći se metroom kući jedne noći, vlak je stao na stanici. Čim su se vrata otvorila, dvojica su uhvatila čovjeka koji je sjedio do mene i prisilila ga da izađe iz punog vlaka. Dok su se vrata zatvarala, šest ga je muškaraca tuklo na peronu. Nitko nije ni trepnuo, već su se više koncentrirali na pod ili novine koje su imali.
Kada sam sišao na svojoj stanici (oko sat vremena od centra), morao sam hodati 200 metara kroz šumu do svog stana, i to po snijegu uz temperaturu oko -20. Na svoje iznenađenje, vidio sam dva čovjeka licem prema dolje u snijegu ispred luksuznog SUV-a. Užasnut sam shvatio da su to policajci, a vozač automobila imao je uperen pištolj kroz prozor.
Naredio im je da ustanu i počnu trčati u šumu skrećući lijevo, što ih je odvelo dalje od naselja. Trčali su, auto ih je pratio. Tko zna kako je to završilo, ali imam prilično dobru predodžbu.
Sigurno su dijelovi Dubrave manje poželjni od drugih, ali ako je to zaista najopasniji dio Hrvatske, tada je gotovo vrijedno promovirati to kao još bolji primjer sigurnosti Hrvatske - u usporedbi s najgorim dijelovima drugih zemalja u Europi.
I zanimljiva činjenica o meni i Dubravi - tamo sam jeo najfiniji obrok u svojih 20 godina u Hrvatskoj na dobrotvornoj večeri prošlih i sadašnjih kuhara s Michelinovom zvjezdicom iz Noela.