LEGENDARNI Mišo Kovač danas slavi 82. rođendan. Tim povodom donosimo tekst iz 1969. o njegovim počecima u kojem je govorio i o prvoj supruzi Ljubici.
Travanj 1969.: U Šibeniku sam izučio tapetarski zanat. U Beogradu sam odslužio vojsku. U Šibeniku sam jednom, na nagovor prijatelja, zapjevao u mikrofon. U Beogradu, na natjecanju pjevača, pripadnika JA, osvojio sam prvo mjesto.
Tada je u meni sazrela odluka: vratit ću se u Šibenik da ocu kažem kako ne želim proživjeti život u prašnjavoj prostoriji pogrbljen nad madracima. Tako je i bilo. Sa 6000 starih dinara (zlu ne trebalo, odnosno za putnu kartu i povratak kući ako ne uspijem) ponovo sam došao u Beograd. Dobio sam angažman u baru Kristal...
Od barskog pjevanja živi se teško. A sredina? Lake žene, pijani ljudi, dim, alkohol. Za mene je dan bila noć. Neizdrživo. Nakon nekoliko mjeseci otputovao sam u Zagreb. Nikog nisam poznavao u tom gradu. Bio sam prepušten som sebi. Još jednom odlučio sam da na kocku stavim sve. Otišao sam Peri Gotovcu, uredniku Jugotona, i pozvao ga u gradsku kavanu. Došao je, a ja sam uzeo mikrofon i zapjevao. Gotovac je bio zadovoljan. Pozvao me na snimanje ploče...
Ploča je uskoro bila u prodaji. Bio sam jedan od rijetkih mladih pjevača koji je uspio snimiti ploču prije nego što je postao ime. A ja tada ni s pločom nisam bio ime. Od njena okretanja nije se moglo živjeti.
U to vrijeme, sredinom 1964. dobio sam angažman kao pjevač (uz ansambl Dražena Bojića) na plesnim večerima u Studentskom centru. Stanovao sam s prijateljem Duškom u jednoj skromnoj podstanarskoj sobici. Više smo bili gladni nego siti. Duško mi je često znao reći: "Gladan si, je li? Lezi Mišo, čuvaj snagu. Dok spavaš ne osjećaš glad."
O ljubavi nisam razmišljao. Moja je preokupacija bila uspjeh, karijera pjevača. Uostalom, o ženama nisam imao najbolje mišljenje. Nakon svih onih poznanstava koja sam stekao u barovima u kojima sam pjevao mislio sam da su poštene djevojke ljudska vrsta koja je poodavno izumrla.
Lijepa plavokosa djevojka
Tri puta tjedno pjevao sam u Studentskom centru. Na mom repertoaru bila je i pjesma Ja odlazim. Ne znam kako, ali ja sam primijetio da svake večeri kad zapjevam tu pjesmu jedna lijepa, plavokosa djevojka prilazi bini i pažljivo sluša riječi. Tek što bih završio pjesmu, ona se udaljavala.
Ispočetka nisam obraćao pažnju na njeno ponašanje. No kako se to svake plesne večeri ponavljalo, zainteresirao sam se za djevojku. Tražio sam je po dvorani, sačekivao na izlazu poslije plesa, ali uzalud. Ta djevojka postala je moja opsesija, sve više sam mislio na nju.
Tri mjeseca trajala je ta "igra". Ma zamislite: kad zapjevam Ja odlazim - ona se pojavi kao da je iz zemlje uskrsla, kad završim pjesmu - ona nestane kao da je prozirna.
Odlučio sam je upoznati. Jedne večeri odradio sam svoju "šihtu" ranije nego inače i požurio prema garderobi. Ples se primicao kraju... Ugledao sam je kad je ušla u garderobu i obukla kaput. Točan datum: 29. XI 1964. na Dan Republike.
Prišao sam k njoj i uhvatio je za ruku. Pokušala se istrgnuti, ali je ja nisam puštao plašeći se da će nestati ako je samo na tren pustim.
Uplašeno mi je predbacila: "Što vam je? Jeste li pijani?" Pokušala je dozvati prijateljicu da je prati kući ne bi li me se riješila. Na moju sreću njena prijateljica kroz smijeh joj je rekla da ide s jednim momkom.
Ostali smo sami. Krenuli smo k njenoj kući. Uporno sam je držao za ruku. Na sve što sam joj pričao odgovarala je kratko: "Aha, da. Hm, da..."
Pred kućom mi je rekla: "Znate što? Čini mi se da ste vi vrlo umišljen mladić. Vjerojatno zato što ste pjevač pa mislite da možete uspjeti kod svake djevojke. Vi mi se ne sviđate ništa više ili manje nego bilo koji mladić kojeg sam večeras vidjela u dvorani. Baš me zanima hoćete li mi i sutra pristupiti i ovako mi čvrsto stezati ruku kao sada nakon ovog razgovora. Sve mi se čini da danas niste sasvim pri sebi... "
Očigledno se prevarila u meni. Sutradan navečer, ponovo na plesu, ja sam većinu vremena proveo uz nju. Ponovo sam je otpratio kući. S vremenom primijetio sam da joj se više sviđam. Ona me je vezivala, a to me je plašilo. Nisam bio, barem sam tada tako mislio, čovjek za njezin svijet.
Tražio sam načina da se posvađamo. Izdržao sam bez da je vidim tri dana. No, prestao sam jesti i spavati. Bio sam nervozan. Da si olakšam situaciju, sa zadovoljstvom sam prihvatio desetodnevno gostovanje u Mariboru.
Međutim, ni bijeg iz Zagreba nije mi pomogao. Lik drage djevojke bio mi je stalno pred očima. Čim sam se vratio u Zagreb, pošao sam k njoj, iako nikad ranije nisam prestupio prag njena doma. Zakucao sam na vrata. Ljubice nije bilo kod kuće. Njen brat mi je otvorio vrata. Sjeli smo u kuhinju i čekali da ona dođe.
Danas Ljubica i ja živimo u sretnom braku. iako sam se u međuvremenu probio kao vokalni solist i nastupao na mnogim festivalima, pa i zaradio dosta novca - ona je sve što imam.