Hadamar je jedno od onih mjesta u kojemu lako izgubite vjeru u čovječanstvo. Posebno kad vidite ovu kadu i shvatite čemu je služila. Obilazio sam razne muzeje, vidio i srednjovjekovne sprave za mučenje, giljotine i slične pronalaske bolesnog ljudskog uma i opet me upravo ova plitka kada ispunjava najdubljom jezom.
Vrlo poseban logor
Znam da većini vas ime Hadamar baš i ne zvoni kao nešto poznato, nisam ni ja znao za ovaj njemački gradić u okolici Limburga sve do prije jedno par godina. Tamo je tijekom Drugog svjetskog rata bio logor smrti, ali vrlo poseban po svojoj svrsi: u njemu se provodio plan T4 o uklanjanju svih osoba s neizlječivim psihičkim i intelektualnim teškoćama.
T4 je bila kratica berlinske adrese Tiergartenstrasse 4, gdje su se smjestili rukovoditelji ove operacije za koju su dobili naredbu Hitlera istoga dana kad je i izdana zapovijed o napadu na Poljsku.
Logor je počeo raditi 1940. godine, smješten u prostorima gdje je dotad bio sanatorij, a desetljećima ranije "popravni dom" za besposličare, lutalice i prostitutke. Nacisti su djelovali po već razrađenom obrascu – prvo u plinsku komoru pa onda leševe u peć. Okolni su stanovnici osjećali težak vonj dima, ali nitko nije pitao što se to tamo spaljuje.
Krvave laži nacista
Kad bi tako uklonili nesretnika, rodbini bi poslali obavijest s potpuno izmišljenim podacima o smrti. Ako bi obitelj zatražila, poslali bi im i urnu u kojoj bi spakirali kakav pepeo, svakako ne onaj od pokojnika. Čak su napravili i lažno groblje, s imenima i križevima.
Do 1942. tako su pobili nekih 15 tisuća ljudi – a možda i puno više, njihovim podacima jednostavno se ne može vjerovati.
Onda je logor privremeno prestao s radom, peć za spaljivanje je razgrađena. Počela je takozvana "decentralizirana eutanazija", po raznim logorima i bolnicama ubijano je na tisuće neizlječivih pacijenata. "Prednost" su imali oni koji nisu bili sposobni za rad; zatim tuberkulozni radnici na prisilnom radu; djeca iz židovsko-njemačkih brakova, koju su ovdje dovodili iz sirotišta; ubijani su čak i njemački vojnici, pa i SS-ovci, koji su patili od posljedica "granatnog šoka", dakle, teškog oblika PTSP-a. Svi oni bili su označeni kao "teret". Samo u Hadamaru je bilo tisuće pogubljenih, sve su sada organizirale regionalne vlasti. Sada se ubijalo uglavnom injekcijom ili na sličan način, to je postao gotovo pa medicinski zahvat.
I tu je bitan dio priče i ona kada. Ali, o njoj ću nešto kasnije, da vam bude jasnije zašto sam toliko piljio u nju s nevjericom i užasom.
Jahanje već osedlanog konja
Da će uklanjati sve one koji se ne mogu više liječiti, Hitler je najavio još u Mein Kampfu. Ipak, ovu malignu ideju nije sam smislio, postojala je već desetljećima. Još negdje 1918. dvojica američkih psihijatara su rekla da za osobe s intelektualnim teškoćama predlažu "konačno rješenje" (fraza koja će se kasnije dopasti i nacistima) kakvo je već bilo provedeno na Indijancima – veći dio pobiti, manji dio u rezervate. Uskoro će i njemački liječnici, godinama prije Hitlera, govoriti o ljudima čija je egzistencija bezvrijedna.
Možemo se vratiti još ranije u prošlost, u 1869. kad je polihistor Francis Galton skovao riječ "eugenika", učenje o "dobroj vrsti" koju treba uzgajati i uklanjanjem pripadnika "loše vrste". Uskoro se osnivaju i eugenička društva, u kojima uživaju ugled H.G. Wells, T.S. Elliot, D.H. Lawrence, Friedrich Nietzsche i druge učene glave. Po nordijskim i zapadnim zemljama počinju se donositi i zakoni o sterilizaciji onih koji nisu imali sreće na genetskoj lutriji.
Ili, da se vratimo u još dalju prošlost, kad je Luther za jednog psihički bolesnog dvanaestogodišnjaka predložio da ga se baci u Vltavu. Obrazložio je to idejom da je dječak samo nakupina mesa u kojoj namjesto duše prebiva Sotona. Nisu ga poslušali pa je Luther uveo molitve za smrt dječaka, koje su mu se konačno ispunile nekih godinu dana kasnije.
Na tog već stoljećima osedlanog konja sad je zasjeo Hitler i krenuo u radikalnu provedbu onoga što su zazivali još mnogi prije njega. Načinjeni su i propagandni plakati, koji su zorno prikazivali kakav teret Nadčovjeku predstavljaju ovi podljudi. Usput, zapažate li kako Führer baš nije sličio na ovog savršeno građenog gorostasa? Göring i Heidrich donekle, ali Hitler, Himmler, Goebbels i ostali bili su daleko od ovog umjetno postavljenog ideala muške ljepote i snage. Pedantni Nijemci izračunali su da trebaju ukloniti 738 tisuća ljudi koje su smatrali balastom.
I onda - kada...
Iz tih razloga ova kada nije tek priča o nacistima, nego o čovječanstvu.
Ako ste imalo slabijih živaca, nemojte čitati ovo što slijedi. Ne treba vam preokretanje u krevetu do zore, možda je dobro da ipak makar malo zadržite vjeru u ljude.
Kada je služila u "znanstvene" svrhe.
Nakon što bi se nesretnika ubilo, stavilo bi ga se na tu kadu. Onda bi se uz pomoć pile i sličnoga alata prerezao gornji dio lubanje i izvadio bi se mozak radi promatranja. Aparatura kojom su raspolagali nije im mogla dati nikakav koristan uvid u još živući mozak i cijela ta procedura bila je puko sadističko iživljavanje.
Kada ima lagani nagib kako bi dolje do one rupe iscurilo svo obilje krvi, koja bi se onda onim crijevom odlijevala u kanalizaciju. Sve bi se potom ispralo kantom vode, da bude čisto i uredno za naredno "istraživanje". Tijelo lišeno mozga bacilo bi se u zajedničku grobnicu. Svi oni humci i križevi na koje su američki vojnici naišli u ožujku 1945. bili su odvratna predstava za javnost.
Lijepo sam vas upozorio da ne čitate.