Kampanja "Ravnopravnost bez izgovora" udruge B.a.B.e. nedavno je privukla veliku pozornost javnosti, pogotovo nakon predstavljanja Virtualnog kućanstva odnosno digitalnog alata koji, sasvim doslovno, uči kućanskim poslovima. O tome zašto je alat uopće nastao i što otkriva o našim rodnim navikama, razgovaramo s Petrom Kontić.
"Nisam to nikad naučio" ili "ja to ne znam" najčešći su izgovori muškaraca u istraživanju koje smo provele u suradnji s Odjelom za sociologiju Sveučilišta u Zadru, a u sklopu Tematske sustavne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Kad se isti izgovor konstantno ponavlja postaje jasno da je riječ o društveno naučenom obrascu.
Taj izgovor zapravo prikriva očekivanje da će žene same obaviti ono što se smatra "ženskim poslom". Zato smo u kampanji odlučile stvari pojednostaviti: ako je problem u tome da netko ne zna, onda mu treba omogućiti da nauči.
Da, i to vrlo namjerno. Platforma je dizajnirana kao digitalni dom u kojem se svaki posao može naučiti kroz jednostavne korake. Ideja je bila dokinuti izgovor "ne znam kako" i pokazati da se znanje može steći bez frustracije ili osuđivanja.
Drugi element jednako nam je važan; uz svaku uputu prikazani su podaci o tome tko te poslove najčešće obavlja u hrvatskim kućanstvima. Na taj način ljudi ne uče samo kako nešto napraviti, nego i zašto je važno da to rade ravnopravno.
Ne osobito. Kad god se problem koji se desetljećima gura pod tepih javno otvori, dolazi do otpora. Najčešće reakcije bile su idealiziranje tradicionalnih rodnih uloga ili prebacivanje rasprave na fizički teške poslove koji se spominju kao "muški doprinos".
Međutim, ti poslovi u stvarnom kućanstvu rijetko se obavljaju. Kuhanje, pranje, spremanje i mentalno planiranje događaju se stalno. To je ključna razlika. Povremeni popravci i cijepanje drva ne mogu biti argument protiv ravnomjerne podjele svakodnevnog rada.
Kućanski rad je temelj funkcioniranja svakog doma i društva. On nije plaćen, ali jest neizostavan. To što se uzima zdravo za gotovo ne znači da ga nema. Upravo suprotno, njegova nevidljivost je dio problema. Kada se kućanski rad ne priznaje kao rad, lakše se i zanemaruje činjenica da ga u ogromnoj većini obavljaju žene. Feministička analiza jasno pokazuje da neravnomjerna podjela tog posla ima ozbiljne posljedice na kvalitetu života žena, ali i na njihovu ekonomsku i profesionalnu sigurnost.
Najčešće je to relativiziranje. Komentari tipa "pa i ja nešto radim" ili "mene nitko nije učio" služe tome da se smanji težina problema. Drugi je prebacivanje odgovornosti odnosno očekivanje da žena "kaže što treba napraviti". U oba slučaja odgovornost ostaje na ženama. A naš cilj je promijeniti upravo tu dinamiku. Ravnopravnost nije pomaganje, nego dijeljenje.
Apsolutno. U stvarnom domu se ne vide brojke, ali u digitalnom prostoru možete doslovno kliknuti na svaki zadatak i vidjeti tko ga najčešće radi. Ta kombinacija edukacije i vizualnog razotkrivanja navika čini alat snažnim. Mnogi korisnici nam javljaju da su tek kad su sve poslove vidjeli na jednom mjestu osvijestili njihovu količinu. To govori koliko je "nevidljivi rad" doista nevidljiv.
To što je nešto uobičajeno ne znači da je pravedno. Rodne neravnoteže ne održavaju se zato što su prirodne, nego zato što su generacijama ponavljane. Ako žene svakodnevno odrađuju neusporedivo veći dio posla, onda je to društveni problem, ne obiteljska sitnica. Ravnopravnost je vrlo konkretna: postavi pitanje tko što radi, koliko često i zašto. Ako odgovor nije ravnomjeran, promjena je potrebna.
Voljele bismo vidjeti iskreno preuzimanje odgovornosti. Ne "pomoć", ne "reci što treba", nego aktivan, ravnopravan angažman. Nitko nije rođen naučen, ali svi mogu naučiti. A kad se kućanski poslovi dijele pravedno, mijenja se dinamika odnosa, atmosfera u domu i osjećaj tereta koji mnoge žene nose. To je promjena koja se osjeti odmah.